Jedan takav slučaj zabilježen je prije desetak godina u slovačkom provincijalnom gradu Nitri. Otac, inače ugledni poslovni čovjek, zaboravio je svoju dvogodišnju kći u parkiranom automobilu i dijete je nastradalo. Budući da je to bio prvi slučaj te vrste u Slovačkoj, suđenje je imalo veliki publicitet, tužiteljstvo je jurišalo na maksimalnu kaznu za ubojstvo iz nehaja, a optuženik se pozivao na inače poznat psihološki sindrom zaboravljene bebe koji je zapravo rasprostranjen i dokumentiran fenomen u kojem memorija navike povezana s automatski izvršavanom radnjom prevlada nad sjećanjem na ono što se stvarno dogodilo, a čemu svakako doprinosi nagomilani dnevni stres.

Prijatelj oca u tom slučaju, slovački pisac Dušan Budzak, napisao je scenarij inspiriran događajem i iz perspektive bliske vinovniku u pokušaju da ga razumije. Taj je scenarij izabrala i doradila redateljica Tereza Nvotová (poznata po folk-horor hitu „Nightsiren“ iz 2022. godine), i tako je nastao film „Otac“. Premijeru je imao prošle godine u sekciji „Horizonti“ na filmskom festivalu u Veneciji, da bi se nakon toga uputio na dugu i plodonosnu turneju s nagradama u Zürichu, Stockholmu, Antaliji, Palm Springsu i Les Arcsu. U međuvremenu, film je bio slovački predstavnik u trci za Oscara za međunarodni film i pobjednik nacionalnih filmskih nagrada „Sunce u mreži“. Zaigrao je i na festivalu Crossing Europe u Linzu, odakle na Lupigu i dolazi ova kritika.

Michal (Milan Ondrík, viđen u ulozi zabrinutog oca u filmu „Nek bude svjetlost“ Marka Škopa recenziranog i na ovim stranicama) se čini kao čovjek koji drži svoj život pod kontrolom. Na poslu, pokušava od propasti spasiti regionalni list čiji je vlasnik. Kod kuće, u braku s također zaposlenom suprugom Zuzkom (Dominika Morávková) sve se čini u redu, budući da supružnici djeluju kao uigrani tandem u brizi za njihovu dvogodišnju kćerku Dominiku. Michal je također čovjek koji drži do zdravog života i rutine, pa i ne čudi to što ga upoznajemo dok ujutro rekreativno trči.

Tog kobnog dana, Michal je imao važan sastanak na svom poslu, baš kao i Zuzka na svom, pa su se roditelji podijelili da otac odveze kćer u jaslice, a da ju majka pokupi. Michal se sjeća pjesme koju su slušali u autu („Kad si sretan...”), nove sjedalice koju je tog dana prvi puta instalirao, a sjeća se i da je Dominika sama otrčala do vrtića. Na poslu je, nakon sastanka, „zaprimio” još neke praktične „upute” i zadatke od supruge, pokušavao urediti određene nužne popravke, te malo uživao u fotografijama svoje kćeri. Sve do poziva od Zuzke da Dominika nije ni došla u vrtić, te da mora biti kod njega na poslu. Dijete je ostalo u autu i u periodu od nekoliko sati umrlo od posljedica toplotnog udara.

Cijela ta sekvenca od četrdesetak minuta snimljena je u jednom kadru kamerom Adama Suzina, odnosno u vještoj simulaciji istog. A cijeli film se sastoji od tek desetak kadrova, odnosno kadar-scena i sekvenci, uglavnom dugih, premda ne ekstremno kao u slučaju prvog. Ne može se takav postupak više smatrati revolucionarnim (sjetimo se serije „Adolescence“), ali se pokazao kao pravi i odgovarajući za ono što Budzak i Nvotová žele postići, a to je generiranje empatije za Michala koji nije ni loš, ni neodgovoran, ni nepravičan, ni hladan čovjek, što će čak na suđenju potvrditi i njegova bivša supruga Eva (Anna Geislerová).

Autori se bave egzistencijalnim pitanjem što se događa nakon toga što shvatimo da je život kakav smo do tada poznavali završen, te je li kazna, pravno-doslovna ili laički-metaforička, vodi ikakvom rješenju. Michal će se, onako stamen kakav je bio na početku, polako lomiti dok prolazi kroz uobičajene faze nošenja s tragedijom za koju je sam odgovoran, ali to nije poanta, od depresije preko pogađanja do prihvaćanja „sudbine” i kakve god i čije god kazne, jer je za njega sve ionako prestalo imati smisla. Jer on je taj koji sa saznanjem da je odgovoran za smrt svoje kćeri mora živjeti.

Iako kamera ostaje vezana za protagonista, pitanja koja Budzak i Nvotová postavljaju upućena su nama. Hoćemo li biti krvožedni bukači bez trunke hrabrosti, skriveni iza anonimnosti mase ili interneta? Hoćemo li biti licemjeri poput Michalove tajnice Daše (Martina Sluková) koja je pred njim na njegovoj strani, da bi ga osuđivala njemu iza leđa? Ili ćemo makar pokušati razumjeti i u njemu vidjeti čovjeka? Jer, kako smo rekli na početku, najlakše je osuditi, naročito kada treba biti čovjek i razumjeti.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Subversive

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.