Centralni sukob u filmu odvija se između idealističnog volontera Omara, koji je potresen užasom situacije i želi pošto-poto pomoći Hind, i njegovog nadređenog, stoika Mahdija, koji ne odustaje od strogog pridržavanja pravila i protokola. Omar je potpuno frustriran kafkijanskim birokratskim zidovima koji ih paraliziraju, i u jednom trenutku optužuje Mahdija da se „skriva iza stola“ dok ljudi umiru i da su Palestinci „pod okupacijom zbog ljudi poput njega“.

Redateljica Kaouther Ben Hania objasnila je odluku da se film gotovo u potpunosti snimi unutar četiri zida, točnije u kontrolnoj sobi Palestinskog crvenog polumjeseca, kao namjeran izbor kako bi se dočarao osjećaj klaustrofobije i bespomoćnosti. Svaki trenutak je presudan, volonteri žele pomoći, no ruke su im vezane i mogu učiniti tako malo. 

Film u maniri dokudrame koristi stvarne audio snimke poziva Hind Rajab, koje su toliko snažne i potresne da nam slika užasa nije potrebna – dovoljan je glas. Stvarna audiosnimka isprepliće se s dramatiziranim izvedbama palestinskih glumaca koji tumače djelatnike Crvenog polumjeseca. 

Film je uglavnom dočekan hvalospjevima i nagradama, ali među jednim manjim dijelom kritičara razvila se žustra rasprava o, navodno, eksploatacijskom aspektu filmu. Redateljica je objasnila da je koristila stvarnu audio snimku kako bi humanizirala palestinske žrtve, koje se prečesto prikazuju samo kao broj bez lica i imena, ili kao teroristi Hamasa. Neki kritičari, međutim, doveli su u pitanje etičnost korištenja djevojčičine tragedije u dramske svrhe. Variety je tako optužio Ben Haniju za „taktiku izvlačenja suza“. Kritika da je ovaj film oblik eksploatacije usmjerena je na način na koji pretvara duboko tragičan, stvarni događaj – tragediju šestogodišnje djevojčice iz Gaze – u napeti dramatski narativ s elementima trilera, u priču uokvirenu kao adrenalinsku utrku s vremenom. Time se, kažu, stvarna tragedija genocida „pakira“ u probavljivi ili prihvatljivi oblik zabave. Prema ovoj kritici, Ben Hania želi „prevesti“ genocid u nešto što će šira publika lakše „probaviti“. Korištenje stvarne audio snimke u ovom viđenju je emocionalna manipulacija, a film se smješta u tradiciju žanra „eksploatacijskog filma“ čije je glavno obilježje senzacionalistički sadržaj (nasilje, trauma) koji je tu radi komercijalnog ili emocionalnog učinka, često na račun suptilnog prikaza. 

Rasprava je zanimljiva, navodi na razmišljanje, a optužbe i kritike nisu potpuno bez osnove. Međutim, ipak se teško složiti sa zaključkom da je film senzacionalistički i da mu nedostaje suptilnosti. Štoviše, redateljičina odluka da se užasi Gaze ne prikazuju vizualno i da umjesto toga radnju pratimo iz potpuno neupadljiva i bezlična četiri uredska zida može se opisati kao „antisenzacionalizam“. Prikaz bespomoćnih volontera iznimno je nijansiran i kompleksan. Svaki od njih nosi se sa situacijom na svoj način – s vlastitim pristupom, moralnim načelima i prijedlozima – ali ih sve ujedinjuje iskrena želja da pomognu. Uzoran poslušnik Mahdi nije prikazan kao „bad guy“ – redateljica se očito ne slaže s njegovim slijepim pridržavanjem pravila, no očito je i da je on u suštini dobronamjeran i da želi pomoći. Likovi su sve samo ne plošni i crno-bijeli. 

U konačnici, film ostavlja snažan dojam upravo zato što odbija pojednostaviti moralni kaos u kojem se likovi nalaze. Ne nudi spektakl, nego duboko human i intiman pogled, dajući – doslovno – glas onima koji su sustavno utišani.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Glas Hind Rajab

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.