U redakciji su organizirali internu kladionicu, a svako je uplatio po 20 kuna. Ajde pogađajte tko ima najmanje pogodaka.
Znam ja da su lupeži bistra čeljad i da im neće dugo trebati da odgonetnu tko živi pod Spajićevom egidom - pušing rođo. Tih 20 kuna nikad neću zaboraviti. Mog Josipa Jelačića, zamišljeno zagledanog u daljinu, točnije u dubinu poslovično praznog džepa, izvadio sam na danju svjetlost tog kobnog petka, tjedan prije početka svjetskog nogometnog prvenstva. Dao sam ga u ruke skupljačima perja i sad živo sumnjam da će mi se ikad više vratiti. Nikad neću popiti te dvije i po pive ili tri mala pelinkovca. Mogao sam maznuti dva vruća kera ili kupiti dragoj osobi nešto u sve po 12, pa strpati osam u džep. Dugo su me uvjeravali da će se moj crveni proćelavi brko pretvoriti u Stjepana Radića, a ja, naivan i neukusan, povjerovah. Oni su me zajebali, dragi moji lupeži. Ja nemam više svog Josipa Jelačića. Da su mi bar vratili jednog Juraja Dobrilu s crnom kapicom na glavi.
Crven ban
držah ga u ruci
avaj, oteli mi
Josipa hajduci
Na glavu sam stavio crvenu papirnu kapu iz Večernjaka, a jutros sam gledao četiri utakmice. U novinama prvo pročitam sportske stranice, a ovog trena dao bi 26 eura da me netko hoće povesti u Japan o svom trošku. Ajde pogađajte o čemu ću pisati danas. Imate svi po tri puta i jedan joker - zovi prijatelja. Jure Kaštelan? Patuljasti tuljan? Šaptač konjima?
Bolje da ga nije, kome na pamet nije skočio moj Josip Jelačić. Mogao sam s njim otići na kiosk i trampiti ga za četiri lička medvjeda ili dva biskupa, ili čak četiri puta po dva raščupana velikana - Petra Zrinska i Frana Krsta Frankopana. A sjećam se kao da je bilo danas. Držao sam Josipa u ruci, a on je tiho plakao - ne daj me momče, zapij me u nekoj kafani. Utješnim glasom objašnjavao sam mu kako će se pretvoriti u četiri Gundulića, a on je jecao - nikad ti se neću vratiti. Izgleda da je bio u pravu. Oni su me zajebali, dragi moji lupeži. Sad imam samo jedan točan pogodak i zlu slutnju da je moj crven ban završio u tuđim šakama. Sad neutješan i sam naričem nad zlom sudbom.
A ljudi, što se taj znao lijepo ponašati u društvu! Kad bi pili kavu negdje u gradu on je smireno čekao u džepu. I kad bi došao konobar ja bi zamolio druga ili poznanika da plati kave. Sjećam se, ponekad sam i inzistirao objašnjavajući da od svog roda u Zagrebu imam samo njega - svog crvenog bana. Nikad se taj nije gurao u prve redove. Kad bi se našao za stolom u društvu s tri ili više revolveraša, on je uvjek preiskusno savjetovao - ne diraj me, ovi prebrzo potežu. I onda bi poslije nas dvojica išli skupa tramvajem; ja ga izvadim na Folnegovićevom i milkim ga do Borovja - svog crvenog bana. On me gledao malim okicama i nježno šaptao - ne daj me u kladionicu, ne podaj me za pivu. Moj crveni ban - ćelav, pa pustio brkove da ga zovu brko. Ako ga gdje sretnete pozdravite ga i recite mu da ne prođe niti minut da ne pomislim na njega.

P.S. Svaka sličnost s nekim drugim crvenim banom nenamjerna je