iz serijala PASMATER FAMILIAS

Vozim se u našu Prijestolnicu. Poslom. Par sastanaka i neko snimanje. Put dosadan, prevalil sam ga već tisuću puta. Znam svaku rupu, svaku kuću. Opažam tko je kaj nadogradil, zamjenil prozore, pofarbal ogradu, jesu li si ljudi kupili kaj novoga. Vidi se novi veš na štriku ...
Usput se zaustavljam na benzinskoj postaji. Benzin za auto, kava za tijelo, novine za dušu.
Furam dalje. Na radiju isto. Ista glazba, isti političari, samo se zarotirali. Da razbiju monotoniju, koji put bace jedan drugom klip pod noge. Ali to je samo zbog promidžbe, jer tko bi inače slušal vijesti.
U Prijestolnici svih Hrvata gužva. Jutro je i ljudi voze pospano. Oni moraju na posel, pa se ufuravaju kak im paše. Nekoliko puta sam moral naglo zakočit. Auto sluša, samo kava mi se razlijeva po želucu, a novine lete na sve strane. Na crvenom ih skupljam i slažem. Fala bogu da imamo semafore, auto bi mi bil tapetiran novinama.
Obavim sve kaj je trebalo, kad me nazove frend. Prokleti mobitel.
-Gdje si?
-U Prijestolnici.
-Baš fino, veli, dugo se nismo vidjeli. Sačekaj me malo, da odšljakam tlaku, pa se dobijemo u Tom-i-tom restoranu.
Složim se.
Začudo sam našel parking za manje od pola sata. Ostalo mi vremena do njegova dolaska, pa uzmem novine, da skratim vrijeme.
Ulazim u restoran. Konobara uhvatila fjaka. Otvaram novine. Jedni čitaju novine od početka prema kraju, a drugi od kraja prema početku. Ja sam tip koji i inače ne voli izazivati pozornost na javnom mjestu, pa novine čitam od sredine, malo prema početku, malo prema kraju. Da se ne zamjerim ni lijevo ni desno orijentiranima ...
Čitam sve osim športa. Neki uživaju u tome, a za mene je to smrtna kazna.
Smješkajući se glupostima koje nam serviraju kao prvorazredne vijesti i pametne odluke u smislu probitka Lijepe naše, krajičkom oka zapažam da me svi gledaju. Dolazi konobar, naručujem kavu i mineralnu. Šutke uzme na znanje moju skromnu želju i čudno me gleda. Pravim se da čitam, a razmišljam čime ja to skrećem pozornost. Obrijan, ošišan, uredan, na odjelu nigdje mrlje, cipele čiste... primjerno debeo. Ništa posebno, nastavljam čitati.
Gospon, obrati mi se jedan sa susjednog stola, jeste li u redu. Jesam, hvala, začuđeno odgovaram. Uzel sam ujutro tablete za tlak, srce i one antistresne. Moral bi djelovat normalno. S drugog stola mi se obrati jedna gospođa: jel dobro vidite gospon? Hvala, dobro, odgovaram i blizumetne naočale pritišćem čvršće na nos. Ne zbog naočala nego zbog nosa. Naočale su jedino lijepo na njemu. Posve su nove, a nosu je pedeset godina.
Dolazi konobar, frend kasni, zahtijevam račun, sklapam novine i stavljam ih na stol. Ti bokca, sad mi je jasno!
Skopčam da sam pred semaforom, nabrzaka, slažući stranice, prvu složil naopačke ... Sad sam skužil, al kaj je tu je. Ne bum cijelom restoranu objašnjaval o kočenju i novinama. Za njih sam već ispal kompletni idiot, pa zakaj da si umanjujem titulu.
Konobar ne može izdržati. Gospon, kaže pristojnim glasom, jer napojnica je bila solidna, pa vi ste cijelo vrijeme čitali novine naopačke.
Da, znam, mirno odgovaram. Pa kaj niste opazili? Ne. Pa kak ste mogli tak čitat? Lako, velim i objasnim mu. Znate, ja sam stari grafičar, iz vremena kad se prelom za novine delal iz olovnih redaka, onak, naopačke. Pa mi ostalo. Aha, reče i odlazeći se popikne u jednu stolicu. Vjerojatno je pokušal shvatit. I ja sam pokušal shvatit, kak sam tak glatko slagal. Odlazeći, nazovem frenda i zamolim ga za susret u obližnjem restoranu. Baš je praktičan ovaj mobitel.
Prije ulaska, pravilno složim prvu stranu. Ne volim da me gledaju. I skuže da sam naopačke. Sav.