Idemo na pizzu

Idemo na pizzu

ritn by: silvach
05. 06. 2002.

Kako je proteklo moje jučerašnje posljepodne. Došla moja draga mama po mene s malim picekom i odlučile nešto pojesti u gradu. Kako se mojoj sestri bližio kraj radnog dana pokupile smo i nju.
Priča ona nama kako su joj neki dan uletili jadničci akviziteri, božeudavi ljudi, koje ipak radi sveopće situacije u državi jedino možeš žalit, jer su prisiljeni radit ono što valjda nitko normalan ne bi, ni u ludilu, no to žaljenje trebaš vrlo distancirano pokazivat i pazit da vam se slučajno ne susretnu oči dok vam bilo što govore, jer čim uhvate "aj kontakt" gotovo je. Osuđeni ste na barempetminutaneisprekidanihrečenicaujednomdahu, osim ako im želite uskakat u riječ i nepristojno ih prekidat, što vam nikako ne preporučam, jer to znači samo daljnje ulaženje u komunikaciju.
No, bilo kako bilo i ponijeli se vi prema njima kako najbolje umijete, uvijek će naći žrtve i utopiti im ono što nude. Tako su i mojoj seki uletili s ponudom da uplati 300 kuna, a za to će dobiti pedestetak bonova, koji joj omogućuju popust u jednoj zagrebačkoj pizzeriji i kineskom restoranu. Dogovorilo se njih pet s posla i uplatili to oni, pa kao hranit će se pizzama i tjesteninom. Nije to tol'ko niti loše, kad pogledaš, skupi se par ljudi svatko da 50 kuna i jedi u pola cijene. No, priča ima i lošu stranu medalje, a to je da u najmanju ruku moraš biti pismen i duboko skoncertriran dok čitaš pravila o korištenju tih bonova. Ima ih ukupno deset i stanu na jedan A4 papir. Čovječe to već počinje sličiti na monopoly.
Čak imaju stavak u kojem piše da oni koji se ne budu pridržavali pravila korištenja će biti lišeni iskorištavanja bona i naplatit će im se puna cijena.
Odlučile mi otić' u tu zagrebačku pizzeriju, a namjerno ću je i imenovat, jer ovakvo iskustvo može u tebi izazvat samo posprdan smijeh na cijeli projekt. Dakle došle mi u "Dvojku", to vam je ona na Kaptolu i prije toga pročitale pravila igre, u kojima između ostalog piše da se prije nego se naruči, mora pokazati ta vel'ka knjiga s bonovima, tako da oni znaju da smo to mi, "okuženi". Još smo se mi sprdale, kao nećemo im pokazat, jer će nam onda dati lošiju hranu, ipak je cijena s 50 % popusta. Sjedamo za stol, konobar fin, sve pet. Opustile se mi, uzele jelovnik, vraća se konobar i skuži bonove, frka počinje.
A ne, ne možete s bonovima jer se niste najavile telefonski ili osobno. Pitat će šefa da li smijemo, no, ne "ne smijemo!", iako sve skupa ima samo dva stola zauzeta, a ostalih šest je slobodno. Dobro ajde, totalno gladne i razočarane. Piše nam to lijepo u stavku 9 našeg ugovora. Pitam ga ja hoće li nas tužit zbog nepoštivanja pravila, a on će: nemojte se sad vrijeđat, takva su pravila. Dobro mi se nismo uvrijedile, nego pitamo jel' možemo uzet barem za van, ovako nenajavljene. Kaže da možemo, sjednemo i tražimo da nam donese neku cugu dok čekamo. Ne, ne može, bez ikakvog suvislog objašnjenja, nego samo promrmlja da nam je onda mogao dati i stol. Mi zbunjene k'o mali telići. Počinješ se osjećat nepismen', kaj negdje možda u pravilima piše da ne smiješ ni cugu popit' ako si onaj obilježeni s bonovima. Dižemo se i idemo, kaj ćemo ovdje, niti cugu ne smijemo za svoj novac dobit'. Zaboravila sam napomenuti da cuga i sve ostalo osim klope ne ulazi u 50% bonusa, to smo znale, ali gladne želimo barem uz cugu čekat dok nam spreme pizze za van, no, ne može! Ivor, mali, gladan, ne želi se ustati jer on 'oće papat'. I tako mi odlučile pojest pizzu bez popusta, i barem se osjećat ko ljudi, a ne ko neki cigići koji žicaju, šatro za kruh i sendvich, i platit punu cijenu.
Naručile smo dvije pizze, jer se mojoj seki od muke steg'o želudac i nije više znala ni kaj bi jela, ni dal' bi jela. Ali ga je uredno pikla s pitanjem da li smije ona nešto popit' dok mi jedemo, jer ona nebi ništa jela, no popila bi.
On nam na to odogovara da kaj ćemo sad još bit bezobrazne (????). Počele su nam suze od smijeha frcat na oči, da smo ustvari shvatile kak je ovo u biti dobar provod, jer ako ništa drugo, potvrdile smo da je nevjerojatno koliko ljudska glupost nema granica.
Pojeli pizzu, pomirili se s konobarom, koji nam tek na naš upit objašnjava neke činjenice. To je pizzerija i ne može se dobit stol ako se ništa ne jede, dobro, ajde sad nam je jasnije, sirote kak to nismo mogle pretpostavit kad nas je otkantao s cugom, baš smo neuke i nepismene, prave seljančure s brda. Poslje nam objašnjava da su mu "ljudi s bonovima" znali bacat i pepeljare po lokalu, svašta, pa kaj ne znaju ništ o bon-ton-u kad već imaju bonove.
Sve u svemu, pizzerija "2" na Kaptolu ostavila nam je za uspomenu događaj koji ćemo dugo pamtit, jer smo se nasmijale do suza glupostima. A bonove ćemo potrošit na dostavu, jer jedino tako možeš sponatano pojest pizzu. Mući me samo, kakva li će bit. Da li je možda cijela ta frka sa najavljivanjem i naručivanjem zbog toga kaj se takva pizza posebno pripravlja ili se možda stavljaju ostaci hrane od cijelog dana, pa da ne bi ostali bez ostataka i morali bon-ljudima ponudit regularnu pizzu i hranu po cijeni od 50%.
Inače, kompanija koja je osmislila sve to, zaštitila je takav način reklamiranja i organiziranja marketinga trademark-om, da im slučajno ne bi netko maznuo ideju. Neš' ti ideje, mislim da se ovi iz dvojke "žderu" zbog toga što su pristali na takvu glupost. I na kraju krajeva, zar im nije više stalo do toga da dođeš kod njih, sjedneš, popiješ piće i pojedeš hranu, koji glupani, kakvo poslovanje, to je smješno.
Svašta nas još čeka u ovom životu, no jedno vam opet toplo preporućam, izbjegavajte "aj-kontakt" s "njima" ako vam je do mira vašeg svagdašnjeg stalo.