Moranje

Moranje

ritn by: Ivan Kegelj
19. 08. 2002.

Dugo se nismo čitali dragi moji lupeži. Jebi ga, u zadnje vrijeme sam sposoban samo za vijesti iz nesvijesti, a kako na Lupigi još uvijek nismo uveli tu kategoriju ja ostah suha pera. Eh da je samo pera.Na stranu. Sramota je. Jebemlimi sunce bezobrazno.
Vidio sam, Starmie i Ivor car su se morali*, a našeg gazdu Lijenog vuka, koji je nedavno sebi uzeo za pravo sputavati (moju) slobodu (s)tiska, dobio sam na telefon dok se na Paklenjacima bavio nezakonitim poslima. Morao se Iksx, morala se Silva, a i webmaster Ćiroki je sigurno bunario mitske Čehinje negdje u Vodicama ili Makarskoj. Znajući da će svi lupeži u vrijeme godišnjih odmora prikupljati jadranska iskustva, nisam dvojio, a bogami ni trojio  najobičniju sekundu. Na leđa sam nabacio posuđeni ruksak, na njega okačio posuđeni šator, ukrao tatinu bateriju, nagovorio Davora da ide samnom i odjednom se našao u Splitu. Kako - nemam pojma.
Prije puta sam se savjetovao s Jamilom, a on me na prevaru omamio i rastavio na proste faktore. U Dioklecianovoj palači smo naletjeli na Jamilovog brata. Za skupe pare ga nagovorili da nam se pridruži pa onda skontali da još nismo skontali gdje ćemo se morat ove godine. Cijena karte od 22 kune za katamaran bila je presudna da junački i nadobudno nasrnemo na Hvar.
Kamp se zove Mina, pripada općini Jelsa i pun je oku ugodnih Slovenki, Čehinja, Mađarica i Njemica, kao i oku neugodnih Slovenaca, Čeha, Mađara i Njemaca. Ostalo su morske radosti; dva madraca na napuhavanje i životinjski trud da se isti napušu iz pluća. Pomogla je slovenska ručna pumpa, za koju smo obećali komad Kaštelanskog zaljeva. Hvar miriše kao napirlitana udovica. Srce mu je staro, ali furešti to ne znaju. Znali bi da odu u Vrisnik, Pitve ili Humac, jedno napušteno selo na vrhu otoka. Tamo nema tekovina civilizacije; sve kuće i ograde su od kamena. Sablasno je pusto osim. Iznimno rijetko dođu ga posjetiti zapečeni Česi. A more se vidi na obje strane Hvara. U blizini je konoba gdje prodaju zapečeno eko - povrće za 40 kuna po porciji. Vodič je Marina, koju uglavnom ne razumijem, a kako stvari stoje sumnjam da ću je ikad i razumjeti. Sredila nam je vožnju u jednom pravcu, u prikolici "tamića", a s vrha smo teturali nekih 12-tak kilometara pješke. Podvlačim - teturali, i to bez ijedne jedine brige. 
Kao i eko povrće, vino je skupo i loše. Ali nikad ne bih vidio mrtve drvene strojeve za proizvodnju maslinovog ulja, niti bih znao da su zvonjenjem sa kamene crkve putnici namjernici nekad davno otočanima mogli zaželjeti sve najbolje. Da nisam otišao na Humac ne bih znao da je srce otoka staro; da su se Hvarani učili plivati uz pomoć tikvica; da postoje ljudi koji razgovaraju na lošem njemačkom iako im bolje ide maternji. Možda mi se čini, ali u nosnicama još osjećam nesnosno zavodljivi miris otoka. O njemu sam razmišljao dok smo s noge na nogu gazili iz Humca prema Jelsi. O njemu razmišljam u gradovima i trenutcima bez mirisa. 
Najbolji dio ljetovanja je ručak u Marininoj kući, u stvari u kući njenih mame i tate, koja je sređena onako kako su otočani prije jednog stoljeća sređivali svoje kuće - čisti minimalizam. Miriše na koromač, kadulju, majčinu dušicu, lavandu i origano, a ispred kuće je velika terasa na kojoj čovjek do smrti može slušati Buena vista i čekati da se zgotovi rižot sa škampima. Tamo mogu popiti najmanje 15 litara domaćeg vina. I sto piva. Mogu sjediti u udobnoj stolici od trske i umjesto morskih gledati valove borova, drače i muških čempresa u erekciji. I ne treba mi nitko, što je morate priznati popriličan uspjeh. Vrisnik se sav dao u zaborav, a ne mogu ga zaboraviti. Poseban je. Ako ne vjerujete na riječ nalazi se na 35 minuta hoda od Jelse.
Marina ima Maču. On je irski seter i uglavnom radi što bi radio i ja da sam njen. Vegetira na terasi i svakih sat vremena joj se dođe umiliti. Gurne glavu u krilo ili je samo pogleda i refleksno repom obriše prašinu na podu terase. Star je i brzo će umrijeti. Dlaka oko njuške mu je sijeda, a pogled prazan. Ako mu netko stavi lulu u usta završit će u basni kao lijeni kapetan broda.
Žena koja ne zna razlikovati konja od mula kasnije me je odvela brati mirisno bilje. Sad po zidovima stana imam obješene komade Hvara. Mislio sam jeftino ljetovati kad se vratim u Zagreb, ali nema đabe ni kod stare babe. Miris se izgubio pa do Hvara ne mogu kad hoću. Ispod kreveta tražio sam trenutak kad u kratkim češkim hlačama i košulji jeftinog kroja gazim prema Vrisniku i umirem od smijeha jer Davor, isto od smijeha, puca po šavovima. Trenutak nije bio tamo. Dođe i ode kad hoće. Tražio sam ga i sad, ali čini mi se da nije uspjelo. Marina bi sigurno pomogla. Ipak od nje ne mogu i neću tražiti pomoć. Rižot je bio više nego dobar pa bi bila sramota. Znam još nekoliko razloga ali ti bi vas ispilali.

morati* - biti na moru, zajebavat se, zekat se pekat