Kada nismo imali balkon pričali smo kako bi bilo lijepo sjediti na nekom balkonu, u pletenim stolicama, ispod suncobrana, ujutro piti kafu, a uvečer pelinkovac sa kriškom limuna - ako to neko od nas želi. Kažu da je izgled nečijeg vrta, bašte ili dvorišta projekcija zamišljenog raja. Mislim da je balkon projekcija zamišljenog života bogatih. Mi smo taj život tako zamišljali. 

Kada smo konačno, nakon dugačkog podstanarskog staža, kupili vlastiti stan i sa njim jedan balkon, e taj, jedini balkon, okupirali su golubovi, čitavo jato. Nikada ga nisu napuštali, tu su jeli, svađali se, tukli, gugutali, spavali, ukratko, radili sve što jedan ispunjeni život podrazumijeva. Nas nisu primjećivali. Ne mogu reći da su nas protjerali s balkona, ali mogu da nisu ostavili dovoljno prostora za nas, za naš sto, suncobran, kafu i pelinkovac. Nismo mogli dozvoliti da nam neko tek tako oduzme dio teritorije i sa njom san o boljem životu.

Smislili smo plan za vraćanje okupiranog dijela stambenih kvadrata - odlučili smo da balkon zatvorimo prozorima, kako golubovi ne bi mogli sletjeti na njega. Ali, iste noći, još dok smo tražili firmu koja radi takve poslove, otkrili smo da je jedna golublja porodica imala vlastiti plan o kojem ništa nismo znali - u uglu balkona pronašli smo gnijezdo, vrlo lijepo i solidno ispleteno od grančica i u njemu ušuškana tri jajeta. I šta sad? Naravno, nismo imali srca da izbacimo porodicu sa toliko malom djecom - čak i nerođenom, pa smo odlučili da odložimo plan dok djeca dovoljno ne porastu i nauče da lete pa ćemo ih onda nasilno otjerati i ograditi teritorij.

Dani su prolazili. Svako jutro provjeravali smo jaja očekujući da se ptići izlegu. I jesu, jednoga jutra u gnijezdu smo zatekli tri otvorena kljuna. Ptići su imali smeđu, smežuranu kožu i nimalo nisu ličili na golubove. Ali, prihvatili smo ih takve kakve jesu, čak smo im se i obradovali. Ima nešto neodoljivo u tome kada život iskrsne pred vama, i to u uglu balkona. Skoro euforično.

Svako jutro provjeravali smo kada će ptići početi ličiti na golubove. Vremenom su dobili bijele mrlje perja, kao snijeg kad kopni, pa je izraslo kratko, smeđe perje. I dalje nisu ličili na golubove, više su podsjećali na mršave kokoši. Roditelje smo rijetko viđali, pretpostavljali smo da je jedan od njih debeli golub koji se često gegao oko gnijezda. Pratili smo dešavanja na balkonu i uživali u tome, kao da smo navikli na suživot, jer više nam nije bilo važno ko je od nas prvi došao u soliter i ko je podigao kredit da bi kupio stan i balkon. Bili su to mirni, sretni dani, ljudi koji vjeruju u postojanje velikoga plana kažu da se takvi nižu pred promjene, kao zatišje pred buru, tišina u zoru ... da bi odmorili i osnažili čovjeka. Možda, ali ja ne vidim nikakav veliki plan, niti vjerujem da postoji. Zbog toga nikada ništa nisam naslutio, sve što me udarilo zateklo me nespremnog.

Ali, promjena jeste došla, i to u sunčano, vedro jutro, jer kosmos je potpuno ravnodušan na naše probleme, veliki zločini nesmetano se odvijaju i tokom meteoroloških prilika koje nazivamo divnim. Balkon je jednog takvog prekrasnog jutra osvanuo sa velikom mrljom krvi u čijoj sredini je ležalo tijelo goluba bez glave. Bila je otkinuta, odrezana ili odgrižena savršenim, čistim, bijelim, skoro srebrnim, rezom. Svuda okolo ležalo je perje. I grančice. Gnijezdo je bilo rastureno, pusto, malih ptica nije bilo u njemu, iza njih su ostala samo smeđa perca. Prvi put otkako smo uselili, balkon je bio pust. Odjednom, vidjeli smo da se pomjera kutija za cipele. Iza nje je drhtao mali golub, glave skrivene ispod krila. Stavili smo ga u kutiju za cipele i unijeli u dnevnu sobu. Brzo smo pomeli balkon i oprali krvavu mrlju. Brzo, jako brzo smo radili, željeli smo da mala ptica što prije zaboravi šta se desilo. Krv se lijepila za četke, kao masna boja.

Golub je prenoćio u dnevnoj sobi. Ne vjerujem da je spavao, nije mogao jer smo mi cijelu noć pored njega razgovarali šta se to desilo na balkonu. „Morala je biti ptica, ili više njih, mačka nije sigurno, jer stanujemo na sedmom spratu, morala je biti ptica i to ptica - grabljivica sa velikim, oštrim kljunom sposobnim da odrubi glavu“. Tražili smo po internetu koje ptice se tako ponašaju i ovakav odgovor dobili: Vrste poput sivog sokola koriste svoj specijalizirani „sokolski zub“ na gornjem dijelu kljuna kako bi jednim ugrizom trenutno slomile vrat plijenu, što često rezultira dekapitacijom.

Nismo dalje tragali, ubicu smo nazvali sokolom. Ali, zašto je soko ostavio tijelo? Zašto ga nije odnio, zajedno sa ptićima? Razgovarali smo, raspravljali, bez prihvatljivog odgovora. Pokušali smo razmišljati kao grabljivice, „tuđe hoćemo, svoje ne damo“, ali ni to nije donijelo odgovor.

Vremenom, golubovi su počeli polako da se vraćaju na balkon, a kutija je našem prognaniku postala pretijesna. Izrastao je u lijepog, vitkog goluba, sa crnom mrljom na vratu u obliku afričkog kontinenta. Odlučili smo da rizikujemo i da ga vratimo na balkon. Živnuo je kada je došao među svoje, dovoljno smo ga poznavali da možemo uočiti promjene u ponašanju. Već nakon par dana počeo je mahati krilima i uskoro dolijetao na ogradu balkona. Gledali smo i njegov prvi, doduše kratak let, do balkona na stanu ispod nas. Kada se vratio na ogradu, ponosno je hodao i širio krila, pun adrenalina. Letovi su postajali sve duži, a onda je jednoga dana, sunčanog, vedrog, lijepog, odletio toliko daleko da ga naši pogledi više nisu mogli pratiti. Tek tada smo se sjetili da mu nismo dali ime. Danima smo kod golubova koji dolaze na balkon tražili jednoga sa mrljom na vratu, ali ga nismo pronašli.

Pozvali smo majstore i zatvorili balkon. Balkon je konačno bio naš, samo naš. Čak smo i kredit za stan otplatili. Balkon je bio pust, ali naš i mogli smo s njim učiniti sve što poželimo. Ipak, nismo. Nismo čak napravili ni ugodan kutak sa pletenim stolicama, suncobranom, jutarnjom kafom i večernjim pelinkovcem sa kriškom limuna - ako to neko od nas poželi. Ne znam zašto. Možda zbog sokolskog zuba? Prolivene krvi? Ne vjerujem. Nismo razgovarali o tome. Možda i nema razloga, možda jednostavno nismo. Bude tako u životu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.