Televizor

Dolaskom televizora glavna prostorija u domovima postala je dnevna soba. Do tada, najviše se sjedilo u trpezariji, što je bilo ugodnije, jer su ukućani usmjereni jedni na druge, razgovaraju dok se ručak krčka a hrana miriše. Sada gledamo u ekran.

Poslijepodne, često, idem kod mame na kafu. Pravim joj društvo, slabo izlazi, prijateljice su umrle, komšiluk se promijenio. Tokom moje posjete na lokalnoj televiziji emituju „Tužna sjećanja“. Posmatramo fotografije preminulih, ako nam je neko simpatičan odmah se složimo da je bio dobar čovjek. Ako nekoga prepoznamo, prisjećamo se kakav je bio. Objektivni smo, kod nas ne važi ona „o pokojniku sve najljepše“. Smrt ništa ne mijenja, čovjek stigne na kraj puta isti onakav kakav je bio dok ga je prolazio. Ako je bio loš, šta mi tu možemo? 

Najgora ocjena koju mama izgovara je: „Djed ga nije volio“. Djed je njen muž, a moj otac. Otkako je preminuo, moja mama sve oko sebe posmatra njegovim očima. Nije to radila dok je bio živ, ne znam zašto to sada radi. Možda misli da je na taj način on i dalje s nama. Najbolja jela su ona koja je on najradije jeo, najpošteniji prodavači na pijaci su oni kod kojih je kupovao, najbolji ljudi su oni koje je on volio. Ako kaže „uh, njega djed nije volio“, ta se osoba više po dobru ne pominje.

Onda gledamo vremensku prognozu za sutra, ja pojedem kolač i popijem sok od cvekle. Dok nazuvam cipele ona kaže da ne moram dolaziti sutra ako imam posla, a ja joj kažem da mi ti dolasci nisu „moranje“. Ona stoji na vratima dok silazim niz stepenice, stražari pored prekidača za svjetlo u haustoru da mene ne bi „iznenadio mrak“. 

Vraćam se u stan polako, najdužim putem. Pripremam se tako, adaptiram, kao da mijenjam dimenzije.

Mašina za pranje veša

Moja mama mrzi svoju novu mašinu za pranje veša. Mržnja je počela jedne obične večeri, sjedila je uz televizor, kao što to obično radi u to doba i gledala nešto toliko obično da ga se više i ne sjeća. Ali, te večeri mašina je odlučila da zapleše u kupatilu. Majku je uznemirila neobična tutnjava, oprezno je otvorila vrata kupatila i mašina je nasrnula na nju. Možda ona nije imala takvu namjeru, ali majka je od tada mrzi. 

Sada kaže da joj se nije svidjela od prvoga dana kada je ušla u kuću. 

„Zašto“, pitam.

„Ne znam, sva je bila nekako odvratna“, odgovara.

Od incidenta one obične večeri, majka više ne uključuje mašinu za veš. Dva mjeseca čeka da moj brat dođe iz inostranstva, jer „on zna kako treba s njom“. Mašina tada radi najmanje dva dana, a majka sjedi u dnevnoj sobi i pojača zvuk na televizoru da ne bi slušala njeno zujanje. 

Inače, dobro se slaže sa drugim kućanskim aparatima i bijelom tehnikom. Samo ta mašina je problem, ta arogantna, moderna, mašina za pranje veša. 

Pisaća mašina

D.H. Lawrence napisao je u jednom eseju da treba živjeti i pisati kao da je svako djelo posljednje u životu – kao da će smrt staviti tačku na kraj svake nove, zapisane rečenice. 

Poznavao sam dramskog pisca kojega je morio strah od smrti. Nije krio strah, čak nam je ispričao kako se bori protiv smrti – čim završi jednu dramu, odmah uvlači papir u pisaću mašinu i počinje novu. Mislio je da ga smrt neće zaskočiti usred dramske radnje, prije raspleta. Zvuk njegove pisaće mašine zvonio je kroz noć, obznanjivao da je dramski pisac budan dok svi spavaju. I da je tako životniji od drugih.

I moja majka vjeruje u moć nedovršenosti. Kad god kažem kako mi nešto nedostaje da bih bio potpuno zadovoljan, ona odgovara da je to dobro i da tako treba ostati što duže. Mislim da takvo vjerovanje potiče iz istog izvora kao i kod dramskog pisca – iz straha od smrti. Oboje vjeruju da smrt dođe tek kada čovjek uspješno okonča neki posao, da sve do tada mirno posmatra i čeka kako bi stavila tačku. 

Ali, nisu u pravu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Instagram

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.