Ne plači! Što je bilo, bit će!

Ne plači! Što je bilo, bit će!

ritn by: iksx@lupiga.com
19. 08. 2002.

Dim mi se vije oko ruke i suze mi idu na oči dok ovo pišem, ali si ne mogu pomoći. Duhan osim pluća, grize i po tijelu. Pljujem listove u stranu, prazne i sažvakane i bacam se na sljedeću stranicu.
Ovaj Bosanac do mene sa ženskim nadimkom i mađarskim kraljevskim imenom zaboravio podignuti nasip, pa mu se piva prelila preko ruba limenke. a kad se sve skvasi, stupaju na snage izvanredne mjere. Treba teren sanirati, odnosno prosutu pivu prepumpati u smeće. Iznad kante, gledajući s visoka, iz novog razloga opet sa suzama u očima, pratimo kapi koje se cijede s krpe i pitamo se je li istina da čistačica tom krpom pere i zahod. Dvojba u duši; vjerovati svima ili radi pive riskirati herpes. Kvragu sve, i male dvojbe i dvojbene zablude.
Okrećem novu stranicu, ili po novim tehnologijama, novi fajl. Stari bacam u smeće, dakle odbijam ponudu da snimim zbrčkanih par polu-misli koje više priliče mom nepismenom nećaku, nego meni koji živim od riječi.
I odmah mi se, trenu-tačno, misao popuni, odleti od dječjeg brljanja do profesora Ladana koji je od riječi napravio posao. Osim njega na nabrajanju riječi je zaradio i gospodin Anić. Od najbesmislenijeg zapisivanja svih riječi koje su svima oko njega što pale na pamet, što izletjele iz usta, čovjek stvorio karijeru.
Duh mi ojača, ispuni se idealima i ponosom i dok stignem do kraja rečenice već se ispuha i uz glasan zvuk zraka što šišti bježeći iz korpusa stvari, ode, a misao se prizemlji i sretne opet onog dječaka iz prošlog odjeljka.
Trenutno ja i malo krezavo starije dojeneče sjedimo na parketu poda moje sobe i gađamo se plastičnim igračkama proizvedenim u Kini, prošvercanima preko Makedonije i Ploča, te kupljenih na pazaru prije poma, a poslije kukumara i balancana i donesene malom kao izlika za posjet ručku što ga njegova je stara kuhala tri sata, a otac mu potrošio bar pedeset kuna.
Kad me mali pogodi ružičastim medvjedom (majko nesmisla li - ružičasti medvjed usto još i nasmiješen, a na dodir mu se oči krijese), ja mu stričevski opalim šamar i odustanem od naganjanja s djecom što ni zube ne znaju oprat, a niti puše niti piju, a još i seru u gaće. Pa bar sam to valjda nadrastao.
Odem za glavni stol u sobi praćen prijekornim roditeljskim i gostinskim pogledima te zavijanjem svih sirena iz grla glasnog mi nećaka, zapalim duvan, povučem gutljaj vina i pitam ih da koji su kurac mutavi, kad evo i djeca znaju urlikati.
I dok me derući se optužuju da puno pijem, ja im odvikujem kako nikad malo nisam ni pio, a kultura i lijepo ponašanje se ne prenose genima.
Malo zaključim kako ja ipak ne kužim te roditeljske priče, dignem ruke od stola i njih, a još ih i optužim za pristranost. Pizdu mu strininu, pa mene znate dvaest godina, a mali musavac nije tu niti godinu dana. Oni ostanu hladni na moje izljeve emocija iz zajednički provedenih godina, odmahnu i na podsjećanje da sam i ja s pet godina pušio soljenke po sred glave i golf-loptice po sred čela pa još uvijek imam utore po sljepoočnicama. Ma ništa od svega, ti roditelji nekad zadebile više od svojih potomaka.
Gnjevan, jer razumijevanje nit sam sreo, nit vidio, kažem kako se na inspiraciji zahvaljujem svima koji nisu prisutni, a šeću mi se srcem, i ponekad snovima. Da ih sad ne imenujem jer bi prije riječi na ekran, došlo crvenilo na obraz.
I vjerojatno se, ako kojim čudom čitate, pa opet, ako ste kojim drugim čudom stigli do ovdje, pitate šta je ovo. Poruka kako se sve zavrti, a stvari se ponavljaju. Čovjek odraste pa onda u starosti odjednom podjetinji, a neki čak i pelene opet obuku, a većina ih također ostane i bez kose, zubiju i pamćenja. Ke sera, opet sera, zar ne?