Sjećam se, još dok sam još mogao gledati nogomet, igra fudbalska reprezentacija Welsa ili Škotske protiv neke bolje izabrane vrste, gube tri-četiri nula, a pun stadion pjeva kao da vode, nagrađuje frenetičnim aplauzima svako uspješno dodavanje ili klizeći start domaćih igrača. Nagrađuje se htijenje i trud. Nakon utakmice višeminutni pljesak za sve i odlazak na još po jedno-dva u lokalni pub. 

Prije dvije-tri godine Nikola Jokić je na okupljanju pred neko veliko takmičenje rekao sljedeće: „Takav je mentalitet u Srbiji. Mi ne volimo sport, ne volimo košarku, mi samo volimo da pobeđujemo kao i u svakom drugom sportu“.

Sinoć gledam podkast sa izbornikom hrvatske vaterpolo reprezentacije (inače, rijetko iskreno pričanje o svim životnim temama, topla preporuka). Ivica Tucak, čovjek pod čijim je vodstvom osvojeno pregršt medalja. Europskih, svjetskih, olimpijskih, između ostalog opisuje trenutak kad je hrvatska reprezentacija izgubila u finalu evropskog prvenstva u Zagrebu. Parafraziram njegove riječi: „poslije poraza … ne znam kako sam nekako došao u jedan ured. Ušao sam u njega da malo dođem sebi. Sjedio sam u mraku. SAM. Niko da me nazove, niko da mi se javi, da me utješi. Sjedim u mraku i svjestan sam da tri i po miliona ljudi sigurno misli: Ma, ko mu jebe mater!“

***

Jednog hladnog jutra, bijaše to januar 2007. godine, u glavnom gradu Amerike, na jednoj stanici metroa, čovjek je na violini svirao Bacha. Sve je trajalo oko 45 minuta. U tom vremenskom intervalu oko 1.100 ljudi prošlo je pokraj njega. 

Četiri minute nakon što je vilionista krenuo svirati, jedan sredovječan čovjek je zastao kraj njega, slušao nekoliko minuta, a potom se žurno udaljio. Nekoliko minuta kasnije glazbenik je za svoje umijeće dobio prvi dolar. Žena mu je ubacila novac u šešir i jednostavno produžila dalje svojim poslom. Deset minuta od početka svirke jedan trogodišnjak je stao da posluša, ali ga je majka odmah povukla za ruku da krenu dalje. Dječak je ponovo, privučen notama, stao poslije nekoliko metara, ali mama je bila neumoljiva, opet ga je, još grublje, povukla za ruku. I tako su se udaljavali, dok se malac cijelo vrijeme okretao ka zvuku violine, ka Bachu.

Ova scena sa roditeljem i djetetom se ponovila još nekoliko puta sa drugim sudionicima, ali se mame ili tate nisu nimalo obazirali na želje njihovih potomaka, samo su ih vukli da što prije, bez zadržavanja, idu dalje.

U cijelih 45 minuta samo sedam osoba se zaustavilo ispred muzičara, slušali su izvedbu izvjesno vrijeme, nekoliko minuta i onda odlazili, dok je 27 osoba ubacilo nešto novca. Virtuoz je na kraju skupio 32 dolara za svoj rad i umijeće. Kad je prestao sa svirkom, tišina je ponovo preuzela stanični prostor. 

Niko u vašingtonskom metrou nije ni primijetio prestanak muzike, niti je iko zapljeskao.

Violinist koji je izveo koncert tog hladnog jutra zove se Joshua Bell. Jedan od najvećih muzičara današnjice svirao je najljepša klasična djela ikad skladana, na svojoj violini, instrumentu vrijednom tri i pol miliona dolara. Samo dva dana ranije svirao je u Bostonu u rasprodanoj dvorani gdje je najjeftinija karta koštala stotinu dolara.

Ovaj nenajavljeni performans organizovao je dnevni list Washington Post kao socijalni eksperiment u kojem se vide ljudska percepcija, ukus i prioriteti. Eksperiment je po Washington Postu trebao da odgovori na sljedeće pitanje: Da li na nekom mjestu, u poznatom okruženju, dok negdje žurimo da ne bi zakasnili, možemo prepoznati ljepotu. I ako je prepoznamo, da li stanemo da je bar na čas osvijestimo, da uživamo u njoj? Jer ako nemamo vremena da stanemo da poslušamo najboljeg violinistu svijeta kako svira jedan od najljepših komada u istoriji klasične muzike, koliko tek drugih stvari propuštamo jureći kroz svoje živote?

Čovjek pročita ovako nešto pa se, u nedostatku kakve serije za bindžanje ili neke dobre košarke natjera na razmišljanje. Evo, recimo, da li su mala djeca bila privučena divnom muzikom (veličanstvenim Bachom), da li su njihove (još uvijek neukaljane) moždane vijuge prepoznale genijalnost Johanna Sebastiana i virtuoznost izvođača? Ako jesu, kako onda okarakterisati roditeljsku „brigu“ koja im je onemogućila trenutke istinske sreće? Ili pak mališani nisu ništa prepoznali, već su samo bili znatiželjni da vide kako to i pomoću čega čiko proizvodi neke zvukove? (Postoje ozbiljne studije koje su došle do zaključka da je korisno za razvijanje moždanih ćelija puštati klasičnu muziku dok je beba još u majčinom stomaku.)

Potom si postavljam pitanje: Da je, recimo, violinist svirao ispod velikog plakata na kojem piše da je on najveći muzičar današnjice i da je violina vrijedna 3,5 miliona dolara, da li bi i onda svi prolazili pokraj njega kao pokraj nekog beskućnika? Reklama bi (sto posto) prouzrokovala sasvim suprotan efekt, svi bi se tiskali od njega da budu što bliže događaju i sve bi pratili svojim telefonima, udarali bezbrojne selfije, tražili autograme …

Od 1.100 osoba koje su prošle pored violiniste samo se sedmero zaustavilo na par trenutaka da poslušaju. Svaki, dakle, 157. je zastao, prepoznao nešto. S druge strane on puni dvorane naplaćujući karte počevši od sto dolara pa nadalje. I ljudi se jagme. Ako jedna prosječna dvorana u kojoj se održavaju koncerti ima kapacitet od 3.000 mjesta, onda se prostom matematikom može izračunati da bi pokraj muzičara u metrou trebalo proći oko pola miliona ljudi da bi se od toga 3.000 njih nakratko zaustavilo i poslušalo ovaj (neprepoznati) nebeski dar. Za to bi morao bez prestanka svirati 320 sati, odnosno trinaest i po dana.

U svoj trci sa vremenom, stalnoj (često apsolutno nepotrebnoj) žurbi da negdje stignemo, ne stižemo (paradoksalno) nigdje, nego sve ono što vrijedi, većinom propuštamo. Odavno je postalo pravilo da je forma važnija od sadržaja, da je ambalaža važnija od proizvoda. Mi to uporno podržavamo i to je toliko uzelo maha da mi više nismo, što bi se nekad reklo, svjesni svoje nesvijesti.

***

Ljubav poslije pedesete

Skuhala sam ti
Punjene paprike
Izvadi sebi koliko hoćeš
Tri-četiri komada
Vidjećeš nisu velike
A onda ostatak
Prebaci u manju šerpu
Poklopi
Pa stavi u frižider
Kad budeš podgrijavao
Nemoj na najjače
Onako … osrednje … na četvorku
Nek’ se lagan…
Je l’ slušaš ti mene?
Ma, naravno.
Stavila sam suhi veš na trosjed
Pa ću peglati prekosutra
Kad se vratim s puta
Ti ništa ne diraj
Imaš gaća u ladici
Potkošulje isto
Majice uzimaj iz ormara
Onako redom
S vrha
Čuješ ti mene?
Ma čujem ženska glavo, nisam gluv!
Ujutro snesi kante
Dole na trotoar
Sutra se kupi smeće
Možeš i plastiku
I staklo
Nakupilo se flaša od vina
Više me stid komšiluka
Nemoj zaboraviti
Je l’ nećeš?
De šta ti je, ti meni k’o djetetu!
Ok, evo došao taksi. Ćao!
Ćao!
Cmok!
Cmok!

(Prošlo pola sata, on zove nju)

- He he he … jesi se ti to mene već poželio – reče ona poluironično.

- Jašta sam – odgovara on u istom tonu – Nego pusti sad to … na kol’ko si ono rekla da podgrijem paprike?

***

Kakapo je vrsta papagaja. Ne može letjeti, samo hodati. Uprkos tome, on se i dalje pentra po drveću i onda se s visine otisne kao da će se vinuti nebu pod oblake, ali se samo, kao padobranac, prizemlji na tlo.

To je još i „bože pomozi“, što bi naš narod rekao, naspram načina koji koristi kada „očajnički traži svog partnera za fuk“. Ne luta ulicama i ne vrti se, poput Džonija, u krug, nego iskopa rupu i sjedne u nju. Pa sjedi u njoj satima. I sam Baldrick iz „Crne Guje“ bi mu pozavidio na tako „lukavom“ planu. I tako Kakapo sjedi u rupi i ispušta iz nje duboke zvuke. Ustvari, više arlauče. Vabi partnericu pjesmom i nada se da će ženka doći privučena njegovim impresivnim zovom.

Plan, naravno, rijetko funkcionira. A on nema drugih ideja, osim te jedne, jedine. Na toliki je broj, naime, „baždaren“. I onda životinjski nagon ipak odradi svoje. Tako je „vispreni“ kakapo mužjak viđen kako, po principu daj šta daš, pokušava oploditi kamenje, otpalo lišće i sve ostalo što može podbaciti „poda se“.

Stoga nimalo ne čudi da je Kakapo najsretniji kad se nađe u gomili sa ostalim papagajima, kad je dio velike grupe. U masi se i on osjeća moćnim i vrijednim. Taj ga grupni naboj i zanos drži po nekoliko sati. Tu, gdje je svoj na svom, u društvu istomišljenika, ima osjećaj da može i letjeti i, da prostite, jebati!

Sve dok se, netom poslije, ne vrati odakle je i došao. U gorku stvarnost – u svoju rupu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.