Nadam se kako mi "igrači" neće zamjeriti sitnu promjenu plana, a ta je da umjesto drugog, a ujedno i vjerojatno posljednjeg nastavka serije (može li se to uopće nazvati serijom? brijem da ne!) pod nazivom "Brutalna i draga mi dječja igra", ubacim nešto drugo. Obećana priča o igri zvanoj Pičica s kojom me mnogi gnjave već neko vrijeme, naprasno me požurujući (ajde, ajde, šta čekaš više), bit će tema moje slijedeće kolumne.

Naime, nisam mogao odoljeti da pod kolumnu ne stavim jedan dijalog koji sam nedavno, prilikom posjeta neimenovanom gradu bio prisiljen voditi. Taj besmisleni dijalog, koji mi još ni danas nije nimalo jasniji (mada to i nije prava riječ, nema tu nešto nejasno, jednostavno je bez svrhe) odvijao se u gradu kojeg sam, usput rečeno, po prvi puta doživio kao stranac. U tom mjestu sam bio nebrojeno mnogo puta, i to uglavnom u povećem društvu, među kojima je nerijetko bilo i "domaćih", a sad se po prvi puta tamo pronađoh sam.

Krenuo sam u posjetu prijatelju koji mi je trebao napraviti malenu uslugu. No, kada sam došao do odredišta, njega, kao ni nikoga drugog u kući nije bilo. Odmah sam ga nazvao i saznao kako dolazi tek za sat vremena, a kako mi se nije dalo ubijati vrijeme s njegovim gostoljubivim susjedima, odlučio sam tih sat vremena skršiti odlaskom u grad, gdje ću se zavaliti u kakav prazan lokal, naručiti onaj američki gazirani crni otrov, uzeti novine i zapravo uživati. Ta pomisao izazvala je smiješak na mom licu. Sat vremena s novinama u mom životu je rijetkost.

Nisam dugo šetao gradom kad ugledah upravo onakav lokal kakav sam tražio. Unutra za sva četiri stola, kao i za šankom – nema nikoga. Idealno mjesto, pomislim, i prije nego što naručujem onaj crni gazirani otrov, laćam se Večernjaka sa šanka i sjedam. Postarija gospođa od svojih pedesetak godina (neka mi ne zamjere oni kojima osobe tih godina nisu "postarije")  donosi mi traženo piće i odlazi svojim poslom. Pet minuta kasnije po prvi puta dižem pogled sa Večernjaka, jer neko pitanje iznenada k'o munja sijevnu:

 

 

 

Ona (postarija gospođa, u nastavku samo O) -A to vi idete na čagu?

Ja (u nastavku samo J) -(iznenađeno i provjeravajući da nije neko ušao u međuvremenu) Molim?

O -Idete na čagu večeras?

J -????

O -(nezainteresirano, gledajući TV) Na čagu?

J - Ne razumijem šta pitate.

O - (gotovo pa slovkajući) Idete na čagu, na ples večeras?

J - (vidno oporavljen i sav sretan razotkrivši misteriju) Kakvu čagu, ne znam ja ni za kakvu čagu, šta tu negdje ima neka čaga?

O - Ma ne, mislila sam tu negdje u Noru da idete! (Nora - lokalni diskoklub op.a.)

J -(sa k'o fol razumijevanjem) A ne, čekam prijatelja, tu je blizu doma, pa sam sjeo popiti nešto.

(nakon nekoliko minuta predaha uz Večernjak sijevnu novo pitanje)

O -(nezainteresirano, glancajući čaše) A otkud ste?

J -(sa onom, nazovi, nedoumicom koju imam svaki put pri spomenu tog za mene vrlo kompliciranog pitanja) Iz Zagreba! (pomislim najlakše je tako)

O -(mijenjajući programe na daljinskom) Imala sam ja tu jednu curu, ali sad je otišla na faks! U Zagreb!

J -!?! Kćer?

O -Ma, ne! Taman je bila za vas! Sad pregovaram isto s jednom mladom curom, taman za vas, pa kad slijedeći put dođete bit će!

J -?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!

(nekoliko minuta kasnije)

O -Znate, nije vam dobar taj Večernjak, ima tu i Imperijal. To vam je dobra novina. Žuta novina. Dobra novina!

J -(sa daj-me-molim-te-molim-te-pusti-ti-ćeš-meni-govorit-šta-valja tonom) Pogledat ću ga kasnije, kad pročitam Večernjak!
J -(iz pristojnosti i zbog grižnje savjesti zbog onog daj-me-molim-te-molim-te-pusti-ti-ćeš-meni-govorit-šta-valja tona) A nemate baš posla?

O -Navečer baš i nemamo posla. Više preko dana, navečer im ne daju žene da izlaze. Vi ste mladi, vi ne znate to. Nemojte se još ženit mladi gospon. Žene su zle. Pokvarene! Vrlo, vrlo bezobrazne!

J -!?!?!

O -A vi ste zbilja mladi!
J -(presavijajući nepročitani Večernjak) Pa nisam baš, ali nema veze .... Ma bit će bolje!
O -(brišući čaše) Ma da, bude bolje kad dođe ta mlada cura, jer ko bu mene staru babu gledal. Jel tak?

J -(nervozno paleći cigaretu, ujedno ustajući s namjerom da platim) Aaaahaa! (pri tom odgovarajući na onaj prvi dio konstatacije)

O -A vi idete. Eto kad slijedeći put dođete sigurno će biti neka cura!

J -(vadeći deset kuna iz novčanika i po zadnji puta pokušavajući uspostaviti suvislu konverzaciju) Ste dali u Oglasnik?

O -Jesam, jesam, pa bumo vidli hoće se ko javiti. Znate ima tu kod nas puno Rumunjki, evo tu je odmah granica pa ih ima puno. (potiho, iako još uvijek nema nigdje nikoga) Ali znate one hoće raditi kao konobarice samo da bi se udale, da dobiju papire, a kad se udaju onda ne buju više radile. A ja ni neću Rumunjke, ja bi domaće cure, da su mlađe od 27 ili ako nisu onda da stvarno super izgledaju, da gosti dolaze radi njih.
J -(već duže vrijeme držeći kvaku od izlaznih vrata) Aha, super! Želim vam svu sreću.
O -(radeći neke pokrete nalik na mahanje) I ja vama mladi gospon! I nemojte se još ženit!