Negdje u ovo vrijeme prošle godine pisali smo o možebitnom kraju zlatnog doba televizije, međutim, čini se da je ta ocjena ipak bila preuranjena. Ne sjećamo se, naime, kada smo bili toliko zatrpani briljantnim ostvarenjima kao prošlog proljeća. Tek što smo ispratili sjajnu drugu sezonu „Severancea“, još friško pod dojmom bindžanja „Adolescencea“, prateći i uvijek intrigantni „White Lotus“, iznenada se pojavio i rasturio nas „Dying for Sex“, a došla je i nova sezona „Black Mirrora“, koja je bila veliki povratak u staru formu.

TOP 10: Ovo su mi najbolje serije u 2024. godini

TOP 10: Ovo su mi najbolje serije u 2023. godini

TOP 10: Ovo su mi najbolje serije u 2022. godini

TOP 10: Ovo su mi najbolje serije u 2021. godini

Od televizije, dakle, nikako ne odustajemo, jer i dalje se čini da pruža neku vrstu utočišta hrabrim autorima koji eksperimentiraju i pomiču granice, u vremenu kada film prečesto igra na sigurno. Evo osobne liste najboljih serija 2025. godine. 

10. „Murderbot“ (Apple TV)

Ponekad je pravo osvježenje gledati nešto što ne pretendira biti velikom umjetnošću, nego samo dobrom zabavom. Ova TV adaptacija knjiga znanstvene fantastike autorice Marthe Wells, upravo je takva nepretenciozna, duhovita i ugodno eskapistička serija. Uvijek fantastični Alexander Skarsgård igra androida Murderbota, „sigurnosnu jedinicu“ stvorenu da sluša naredbe i štiti ljude. Android je privatno mizantrop („ljudi su šupci“) i uspio je hakirati vlastiti „upravljački modul“, čime je prestao bezuvjetno izvršavati zapovijedi. Odlazi „na svoju ruku“ i misli svojom glavom, no to ne znači da želi ubijati one koje je zadužen štititi – već samo želi da ga svi ostave na miru da može gledati svoje omiljene TV sapunice. Nakon hakiranja, naime, dobio je pristup prijenosima svih zabavnih kanala. Murderbot je autistično kodiran: zazire od socijalizacije i lako ga zamori složenost ljudskih odnosa. Pratimo njegove avanture s ljudskom posadom koju štiti i kojoj pomaže, za koju ipak, s vremenom, razvije osjećaj privrženosti, pa i prijateljstva. Posebna preporuka za sve ljubitelje znanstvene fantastike. 

9. „The White Lotus“, treća sezona (HBO)

Svaka sezona ove serije priča je za sebe, s novim likovima i mjestom radnje, ali s uvijek istim glavnim crtama – svaki put je riječ o satiričnom/crnohumornom prikazu života dobrostojećih gostiju u luksuznom hotelskom kompleksu. Prva sezona odvijala se na Havajima, druga u Italiji, a u najnovijoj, trećoj, posjećujemo egzotični Tajland. Ova sezona, kao i prošle, u najvećem djelu, sve do malo pred kraj, nema klasične radnje. Sve se vrti oko mikrodinamika moći – primjerice, oko neugodne (najblaže rečeno) seksualne dinamike unutar jedne obitelji, kompliciranih obrazaca tračanja između tri prijateljice, ili veze s velikom razlikom u godinama gdje je on mrzovoljan, distanciran, omalovažava je, a ona ulaže ogroman emocionalni trud u njega. Fascinantno je pratiti odnose između likova do najsitnijih i najsuptilnijih detalja, međutim, ova sezona je korak unazad u odnosu na prošle, ponajviše zbog poprilično ridikuloznog i neuvjerljivog raspleta. Čak je i satirička oštrica pomalo otupjela u odnosu na prošle sezone – kao da se, ovog puta, od nas očekuje da simpatiziramo ove ultraprivilegirane likove koji u egzotičnom budističkom raju žele „pronaći sebe“ i suosjećamo s njima, umjesto da se gnušamo. 

8. „Sram“, druga sezona (HRT)

Evo i domaće serije u top 10. I druga sezona tinejdžerske serije "Sram", kao i prva, odiše autentičnošću, što je nevjerojatno postignuće s obzirom da je riječ o remakeu norveškog originala. Savršeno hvata duh i „vibru“ zagrebačke generacije Z – od slenga i dopisivanja pa do glazbe koju slušaju, mjesta na kojima se druže i specifičnih problema koji ih muče. 

Recimo, soundtrack druge epizode pokriva čitav spektar našeg glazbenog izričaja – trash klasik „Gaber“ od Krankšvestera svira dok se cure u dućanu natječu tko će izabrati najgori outfit, Nora (glavni lik) sluša „Tužne ljubavi“ Buč Kesidija dok se priprema za spoj, dok sve završava katarzičnim pijanim zajedničkim pjevanjem uz „Ako me ostaviš“ Miše Kovača.

„Sram“ na zanimljiv način koristi već puno puta viđeni trop: dečko koji se doima kao umišljena muškarčina („manipulator i narcis s glupim seksističkim upadima“, kako kaže Nora) zapravo ima skrivenu dubinu. No, serija najbolje funkcionira kao zaista divan i slojevit prikaz ženskog prijateljstva. Od iduće, treće sezone (koja je nedavno krenula) očekujemo ni manje ni više nego najbolju LGBT reprezentaciju ikad viđenu na hrvatskoj televiziji.

7. „Slow Horses“, peta sezona (Apple TV)

Još jedna urnebesna sezona crnohumorne britanske serije o odjelu MI5 koji služi kao birokratsko odlagalište za diskreditirane špijune koji su u poslu napravili neke ozbiljne pogreške, ali nisu otpušteni. Na čelu ovog disfunkcionalnog tima je čangrizavi cinik Jackson Lamb, koji se u maestralnoj izvedbi Garyja Oldmana prometnuo u trenutno možda i najzanimljivijeg lika na malim ekranima. Kako smo ga ranije opisali: „naizgled je odustao od svega i ostavlja dojam potpune kurcobolje, međutim, kad zagusti, riskirao bi život za svoje agente“. Dijalozi su, kao i uvijek, živopisni i urnebesni („Navedi mi jednu osobu koja ima nešto protiv pingvina. – Batman.“; „Moja ekipa barem zajebe stvari na epskoj razini. Nisu to obični zajebi poput vaših“) Ovo jest tim demoraliziranih luzera, koji ponekad posao obave dobro, ali odmah potom gadno zajebu, odnosno kiksaju; Lamb, jedini stvarno sposoban špijun u cijeloj toj ekipi, opisuje ih kao „propalitet, pijanduru, psihopata, i koji već kurac je onaj tamo“. Beskrajno je zabavno pratiti dinamiku i prepucavanja unutar ove šarolike grupice otpadnika dok se suočavaju sa serijom terorističkih napada diljem Britanije i pokušavaju otkriti tko stoji iza njih.

A ne zaboravimo da ova serija ima i politički podzaplet: u pozadini glavne radnje je sukob između azijskog gradonačelnika Londona i protukandidata, ksenofobnog desnog populista. U seriji su, zanimljivo i poprilično subverzivno, oba političara predstavljena kao ljigavci, s tim da je ovaj desni, očekivano, puno opasniji. 

6. „Dying for Sex“ (Hulu/Disney+)

Molly ima rak dojke. Zna da će umrijeti; bolest je neizlječiva. Suprug nije imao spolni odnos s njom otkako je dobila dijagnozu; tri godine nije ju ni dodirnuo. Kao djevojčica bila je žrtva pedofilije; nikada nije doživjela orgazam s drugom osobom. Kao neočekivana nuspojava lijekova, Mollyin se libido naglo pojačao. Odlučuje napustiti muža i početi eksperimentirati. Pratimo njezin put prema seksualnom oslobođenju i ispunjenju, koje pronalazi na najnevjerojatnijem mjestu. Kroz cijelu priču prati je i njezina najbolja prijateljica, Nikki, koja je „jednom doživjela orgazam u podzemnoj željeznici samo slušajući podcast“ i izvor je nepokolebljive emocionalne podrške.

Sve je predstavljeno s puno humora i bez imalo patetike. Molly inzistira na dostojanstvu i vlastitoj autonomiji, odbija da je se promatra kao bespomoćnu žrtvu i traži suosjećanje, a ne sažaljenje. Kao i sva najbolja umjetnička djela, ova serija pronalazi univerzalnost u specifičnosti. Ovo nije samo priča o „pacijentici s rakom opsjednutoj seksom“, nego i o emancipaciji, osobnom oslobođenju, potrebi za povezanošću i bliskošću, rušenju normi i konvencija o tome kako bi se „jadna žrtva“ trebala ponašati, i o tome što znači živjeti autentično. 

5. „Andor“, druga sezona (Disney+)

„Propaganda nas može dovesti samo do određene granice. Potrebna nam je radikalna pobuna na koju se možemo osloniti, pobunjenici na koje možemo računati da će učiniti pogrešnu stvar“, ovako imperijalni časnici u „Andoru“ raspravljaju o tome kako najbolje pokoriti jedan planet. Riječ je o „Star Wars“ seriji koja po tonu, fokusu, dubini i ozbiljnosti nema gotovo nikakve veze s ostatkom ove franšize. Pratimo kako se rađa otpor fašističkom Galaktičkom Imperiju, od regrutiranja do tajnih akcija i političkih manevara, a istovremeno gledamo i kako funkcionira održavanje imperijalne moći. 

Antifašistička borba nije prikazana kao potpuno moralno čista, nego kao kaotična i fragmentirana, ali uvijek apsolutno nužna. Unutar pobunjeničkog projekta postoje razne, ponekad i međusobno suprotstavljene klasne pozicije, ideologije i strategije. Tako, primjerice, najzanimljiviji i najkompleksniji lik, „spymaster“ Luthen, koji potajno orkestrira pobunu protiv Carstva, zagovara akceleracionizam: želi da stanovništvu bude što je moguće gore, odnosno da represija nad njima bude što brutalnija, kako bi se povećala šansa za radikalizaciju i izbijanje masovnog ustanka. Prema ovoj (frustrirajuće krivoj, rekli bismo) logici, uvjeti za masovni pokret stvaraju se izazivanjem što oštrije imperijalističke represije. Pomalo je nadrealno ovakvu temu poznatu s rasprava na radikalnoj ljevici pronaći tako promišljenu i ozbiljno obrađenu u jednoj seriji iz „Star Wars“ franšize na Disney+. Scenarist Tony Gilroy uspio je „prokrijumčariti“ radikalnu društvenu kritiku u mainstream „zabavni sadržaj“. Kroz „Andor“, subverzivne ideje doprle su do ogromnog broja ljudi, pa je Gilroyovo postignuće samim time i veće. Život običnih ljudi pod okupacijom, „fašizam svakodnevnice“, strukturalna represija, banalnost zla, birokratska kontrola, metode infiltracije u pobunjeničke grupe, nadzor na radnom mjestu, nepovjerenje i razilaženja u antiimperijalnim snagama – to je samo jedan dio tema koje Gilroy secira u ovoj važnoj i uistinu radikalnoj seriji. 

4. „Severance“, druga sezona (Apple TV)

Jedva smo dočekali novu sezonu ove distopijske nadrealističke serije o medicinskoj proceduri brisanja uma pod imenom „otkidanje“ („severance“), koju korporacija Lumon koristi kako bi odvojila svijest svojih zaposlenika između njihovih života na poslu i izvan njega. Postoje, dakle, dvije verzije svake osobe, s odvojenim sjećanjima i iskustvima: „outie“ ili „vanjsko ja“ i „innie“ ili „radno ja“, koje postoji samo u zgradi Lumona, dok obavlja posao. „Innieji“, svedeni samo na to da rade i budu „korisni i produktivni“, postupno razvijaju i vlastitu osobnost, i, što je najvažnije, bune se. Oni su sada novi, vlastiti, jedinstveni subjekti. Kako vrijeme prolazi, „innieji“ se međusobno povezuju i udružuju; stvara se kolektivno sjećanje na zajedničke traume i pokušaje pobune i otpora, čime nastaje čitava jedna minijaturna kontrakultura unutar zgrade korporacije. „Outieje“ možemo promatrati i kao privilegiranu klasu s potpunom slobodom kretanja i izbora, a „innieje“ kao eksploatiranu, dehumaniziranu masu koja ne zna za vanjski svijet, nema pravo glasa, a žudi za oslobođenjem.

Serija je na određenoj razini i satira socijalnih dinamika korporativnog uredskog okruženja. Zaposlenici su prisiljeni gledati zaglupljujuće promotivne/propagandne materijale, a šef im je uglancani, uglađeni i lažno ljubazni psihopat. Tu su i suludi korporativni religijsko-kultistički rituali, kao i nadrealne aktivnosti poput susreta „innieja“ sa suprugama svojih „outieja“. Osim satiričkih aspekata, tu su i oni filozofski: što je subjektivitet, čini li osobu kontinuitet svijesti, i što kad se on prekine? Reintegracija, ili poništenje otkidanja, značila bi ukidanje postojanja, smrt jedne osobe. Tko se računa kao „netko“?

3. „The Reherseal“, druga sezona (HBO)

O kanadskom majstoru (pseudo)dokumentarne komedije apsurda, Nathanu Fielderu, već smo pisali. Druga sezona njegove serije „The Rehearsal“ nastavlja s tehnikom „stvaranja razrađenih scenarija igranja uloga“ – odnosno proba. Nathan „pomaže“ ljudima da uvježbaju mnoštvo mogućih zamišljenih scenarija kako bi se suočili s nekim stvarnim problemom.

Tema ove sezone trebala bi biti – sigurnost u zrakoplovstvu. Nathanova hipoteza je da je glavni čimbenik koji doprinosi mnogim zrakoplovnim nesrećama manjak komunikacije uzrokovan odnosima moći u pilotskoj kabini. Kako bi se uhvatio „u koštac“ s ovim problemom, Nathan poduzima mnoštvo eksperimenata ili proba. Kako bi shvatio dinamiku među pilotima, izradio je repliku aerodromskog terminala, angažirao 70 glumaca, a svaki je izabrao jednog člana posade kojeg je pratio i proučavao njegovo ponašanje. Nathan često i skreće s teme i odlazi u digresije, ganjajući ih do najluđeg i najneočekivanijeg ekstrema. Tako se u projektu koji bi se trebao vrtjeti oko sigurnosti u zrakoplovu, odjednom nađemo usred pjevačkog natjecanja gdje su piloti suci, a poanta natjecanja je zapravo izvidjeti kako pjevački kandidati ocjenjuju vlastite suce. Negdje putem, pratimo i eksperiment s kloniranim psom i susrećemo postariju ženu koja pada na inteligenciju („imala sam erotski san o Einsteinu, pali me ‘E = mc²“). Također, u nevjerici gledamo Nathana kako rekreira njemačke urede streaming servisa Paramount Plus u nacističkom stilu, da im se osveti što su ga cenzurirali („Ideologija Paramount Plusa širi se diljem svijeta, uklanjajući sav židovski sadržaj koji im je bio neugodan“). Učimo i o uvježbavanju scenarija spoja s „čoporom“: skupina glumaca prati povučenog tipa i uglas ponavlja svaku njegovu riječ kako bi mu dala samopouzdanje u interakcijama sa ženama. One najluđe i najurnebesnije „probe“ nećemo ni spomenuti, otkrijte ih sami. 

Uglavnom, Nathan je nešto između vrhunskog manipulatora, lutkara koji vuče sve konce i vanzemaljca koji proučava ljudski rod. Sociološki eksperimenti u laboratorijskim uvjetima više se baš i ne provode jer su neetični – ovo je možda najbliže što ćemo im doći. Beskrajno fascinantno i potpuno van svake kategorije i kutije. 

2. „Black Mirror“, sedma sezona (Netflix)

Znanstvena fantastika često se opisuje kao ekstrapolativan žanr: uzima tendenciju iz sadašnjosti, pojačava je i „produžuje“ u budućnost („ako se ovo nastavi, evo što će se dogoditi“). Spisateljica Ursula K. Le Guin je, pak, naglašavala da znanstvena fantastika nije primarno „proročanstvo o budućnosti“, nego način opisivanja stvarnosti kroz metaforu i misaoni eksperiment. Serija „Black Mirror“ već sedam sezona nas plaši, provocira i golica maštu misaonim eksperimentima o implikacijama suvremene tehnologije. Nakon bitno slabije šeste sezone, scenarist Charlie Brooker vraća se u staru formu. Serija ima sve što ljubitelj znanstvene fantastike može poželjeti – ponajprije mnoštvo fascinantnih ideja i koncepata koji imaju moć ozbiljno uzdrmati našu percepciju stvarnosti.

Kroz novu sezonu proteže se ideja radikalne posthumane empatije. Ljudi druge oblike života smatraju inferiornima, a umjetne oblike života najnižima od svih. Što kad bismo empatiju iskazali i tim drugim oblicima života, koji su možda umjetni ili neorganski, ali posjeduju svijest? „Black Mirror“ istražuje kakvi bi ti drugi oblici života mogli biti: od lika iz filma rekreiranog u digitalnoj simulaciji, generiranog umjetnom inteligencijom na temelju izvedbe stvarne glumice („Ti si uloga koju je glumica odigrala … njezina jeka“), preko „prvog oblika života u povijesti čija je biologija u potpunosti digitalna“ i AI-jeva kao avatara, odjeka programiranih stvarnim mislima i osjećajima ljudi, do porobljene svijesti u digitalnom svemiru, identične digitalne verzije stvarne osobe stvorene iz njezine DNK – „digitalnog klona“. „Black Mirror“ istražuje što se događa kada granice između organskog i digitalnog postanu nejasne, i kakve implikacije imaju ideje uploadane i digitalne svijesti u kontekstu suvremene anksioznosti oko umjetne inteligencije. 

1. „Adolescence“ (Netflix)

Četiri epizode britanske miniserije „Adolescence“, o trinaestogodišnjem dječaku Jamieju koji je uhićen zbog ubojstva djevojčice iz svoje škole, polučile su ogroman uspjeh i kod kritike i kod publike, te izazvale niz rasprava, kao i prijedloge da se serija prikazuje kao „obavezno štivo“ u školama. Puno bismo toga mogli reći o nevjerojatnoj izvedbi mladog glumca Owena Coopera kao i o impresivnom tehničkom postignuću – svaka epizoda snimljena je u jednom kadru. Ipak, ovdje ćemo se fokusirati na maestralnu treću epizodu, u kojoj gledamo razgovor dječaka s psihologinjom, koji se kreće od prijateljskog zadirkivanja i prepucavanja do nasilnih ispada bijesa. Razgovor daje fascinantan uvid u to kako funkcionira toksični maskulinitet i, još konkretnije, mentalni sklop incela („involuntary celibate“ - https://theconversation.com/yes-the-incel-community-has-a-sexism-problem-but-we-can-do-something-about-it-207206). 

Dječak, kao i njegov otac, nema prijateljica. Ima samo nekoliko prijatelja, u školi ga vršnjaci zlostavljaju, a popularnost lovi na Instagramu. Svoju buduću žrtvu bio je pozvao van u trenutku kad je bila ponižena i ranjiva, nakon što je cijela škola vidjela njezinu fotografiju u toplesu: htio ju je iskoristiti dok je bila „slaba“. Kao i svaki incel, ima iskrivljenu sliku o sebi samome i o ženama: misli da je ružan i neprivlačan djevojkama, ali istovremeno – a ovo je najopasnije – i da ima pravo na njih, pravo na ženska tijela. Kad je žene već toliko dehumanizirao i sveo na funkciju nedostupnog objekta na koji polaže pravo, onda je sljedeći korak – ubojstvo djevojke koja ga je odbila.

Na kraju razgovora očajnički i na rubu raspada pita psihologinju sviđa li joj se. „Barem malo? Kao osoba?“ U tom trenutku je nemoguće ne suosjećati s njim. Nasilno je čudovište, da, ali također i samo jedan iskompleksirani dječak željan validacije, koji je pukao pred toksičnim očekivanjima, standardima i zahtjevima koje mu nameće patrijarhalno društvo. I zato i muškarcima jednako treba feminizam. To je samo mali djelić onoga što se ovdje može iščitati iz (pod)teksta. Najbolja miniserija desetljeća.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dying for Sex/Severance/Sram/Black Mirror/Adolscence/Andor/Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.