Sjedam pred lijepi kompjuter u velikoj ružičastoj sobi. Lijepi screen, lijepi ljudi oko mene, vesela atmosfera. Ulogiram se na mail i čekam par trenutaka. Junk, junk, forwarded messages, junk! A brief moment of relief, i tako mi se ne bi dalo nikome odgovarati. Delete delete delete! Ovih dana uspješno brišem puno toga. Brišem ružne osjećaje, brišem tmurna raspoloženja … "ništa mi neće ovi dan pokvarit; pap šuvari vari" …

Zadnja dva dana se budim u hotelskoj sobi. Ranim jutrom me budi glasno namješten otvoreni radio (jedna od dvije stanice koje hvatam u sobi, na svojoj maloj defektnoj radio-budilici). Oba jutra se neki meni neznani tehničar odlučio razdvojiti mi kapke uz živahne pjesme novije produkcije (jutros "Bad day" - ali nije bed, veselje je!), pa se budim pjevušeći. Vrpoljim se po krevetu (bez proklinjanja prekratkih deka (oh, the pleasures of us tall people!)), skakućem po sobi dok se skidam i otvaram balkonska vrata, u nadi da će me zapljusnuti šum obližnjih valova, kao noć prije. Nažalost, jutarnja buka to ne dopušta, pa se zadovoljim s time da mi hladan povjetarac pomiluje golo tijelo, nakon čega odjurim pod tuš.

Zahvaljujući svojoj novoj (super short) frizuri, taman dok obavim jutarnju preobrazbu za pojavljivanje među pukom, sva sam suha i trčkaram prema novinarskom centru gdje pomahnitalo, još u kaputu, ulijećem u kuhinjicu i pripremam si svoj prvi nes(cafe). Uz zvuk kremena, oblak dima i prvi gutljaj tog đavoljeg napitka, opuštam se i the whole world is beneath my feet!

Dan prolazi uz obaveze (koje su me i bacile u ovaj gradić) i nekolicinu dosad nepoznatih lica (bačenih iz istih razloga na okup), s kojima se svakim novim danom sve više upoznajem. Razmišljam o tome koliko se u jednom tjednu možeš zbližiti s nekim strancem i kako poslije možete ostaviti živote jedni drugih bez ikakvog traga. I to vam je normalno, jer ste bili svjesni da je to bilo "sada" i "tu", te niste ni računali na išta više (iako ćete vjerojatno spominjati neke kave po povratku u rodni velegrad, možda čak i sa ozbiljnim namjerama ostvarivanja tih planova, no negdje duboko u sebi znajući da ćete se previše raspršiti u svakodnevici i svom neverending poslu). No, potom mi pada na pamet kako s njim nisam razmišljala na taj način. On  mi nije bio za "sada" i samo za "tu", on mi je bio polovica "nas". A kako već izgleda dijelom neke prošle zabave. Kao da nam je bilo dobro dok je trajalo (a nije uvijek bilo dobro), i ostala sam s ponekim slatkim i gorkim okusima u ustima i to je to. A nije tako jednostavno. Bilo je preduboko i predugo da bi ostalo na tome! A opet, možda trenutno malo previše prevladavaju gorki okusi njegovih poljubaca (naše zadnje godine, provedene kao jedno), da bih imala želje razmatrati život s nekog drugog aspekta …

Netko Važniji mi ne dopušta tugu, čemer i jad. Obraduje me Svojim Glasom iz našeg grada. Diže me, nosi i uzdiže u svakom pogledu. Osjećaji se množe svakim novim danom i ja sam "pap šuvari vari". "Utetovirao si mi najljepši osmijeh", napisala sam Mu, a Njega je to približilo zvijezdama. Čudno je nakon toliko vremena hodati okolo s neumornim smiješkom. Čudno je trebati Nekoga tko ti dopušta tvoju potpunu sreću i tko miluje i polagano raspršuje tvoju tugu. Čudno je i čudesno. "Ti to zaslužuješ", a ja još ne mogu vjerovati u istinitost takve tvrdnje …

Rasplesanim koracima šetam uskim ulicama ovog nahvaljenog mjesta i hvatam sjene koje se ne spominju niti u jednoj turističkoj brošuri, a koje meni utemeljuju glavnu privlačnost ovog grada. Nedostaje mi moj Nasmiješeni Topli Oslonac, no ne mari, već sutra ću Ga provesti ovim tajnovitim puteljcima. Hvatam mobitel, pišem Mu poruku, i ne brinem što nema tih riječi koje bi Mu dovoljno vjerno mogle projicirati ono što osjećam kada vidim sebe u Njegovim zjenicama, ono što već dugo nisam uhvatila u jednom oku koje bojom mora više podsjeća na moje (a za koje sam i mislila da me vjernije oslikava, onako iscrpljenu, kakvom me samo činilo). Radujem se što Ga znam, što me čini najboljom, ali ne isključivo najboljom za Sebe, već i za mene samu, kao i okolicu.

Misli stalno letaju, što im i dopuštam dok mi se ne pridruži netko iz grupe, s kim zajedničkim radom stvaram nešto ovaj puta drugačije. Dogovaramo planove snimanja, intervjue, smišljamo montažu, strateški smišljamo male varke za našu "madame" profesoricu i ufuravamo se u svoj film. Ma veselo je ovdje, "nikakvi crnjaci ni ružne stvari". Taman kad se sve složi, stiže mi *biiip* i zasvijetli pisamce na malom monitoru. Početak nastavka te, kao što sam već napomenula, naizgled davno prošle zabave?! Ma ne, više se ne tresem toliko na njegove pokušaje. Pročitam, zamislim se, dočekam još dva tri nastavka, pa izbrišem cijelu izjavu. Treba mi mjesta za neke ljepše pričice. Možda me ponekad malo kosne, možda se ponekad malo stresem, ali me šum valova oživi … Uživam u morskoj jeseni, divim se životu koji more samo živi, te udišem i izdišem još 28 sati do Njegovog dodira koji će se ovdje spojiti sa mnom. Pada mi na pamet line, "it's been 68 hours since that I have slept with you", pjevam, opet se bacam pod tuš, veselim se večerašnjem snimanju Šajete, koji nam je predodređen za vodiča u noćni život. Life is good …

Još samo malo da čujem Njegov glas, jer On već pazi da mi nitko i ništa ovaj život ne pokvari, i tako dan za danom,  dok se ja još pod mlazom mlake vode pitam what have I done to deserve this (Him)?

Odmahnem glavom, "Whatever, pap šuvari vari!".