Radio "Lašvanska dolina"
ritn by: Ivan Kegelj
27. 01. 2003.
Alkohol, kavu, šećer ili cigarete ne možeš kupiti. Dobro, možeš ako poznaješ "ljude", ali nema tog poznanstva koje će ti omogućiti da kupiš jedan od ovih poroka za pristojnu cijenu.
Kutija plavog Waltera košta osamdeset, a litra rakije 100 maraka. Kilogram Franckove kave je skromnih 200, a bijela vrećica humanitarnog šećera - 40 maraka.
Ratna je 1993. godina, a u Lašvansku dolinu ne može ući ni ptica ako nije prošvercana pod ceradom UNPROFOR-ovog kamiona.
Jedne nedjelje župnik fra Mijo poslije mise objavi da traži radnike koji će mu iskopati temelje za novi župni dvor i obeća svakom prijavljenom dati dnevnu plaću od dva kila šećera, koji Caritas, objasnio je župnik, u određenim količinama drži u rezervi. Za crna vremena, rekao je, a vjernici složno pomislili - Pa kud ćeš crnja!, ali nitko od sebe nije pustio glasa.
Jedini uvjet je da kandidati nemaju više od 17 godina, jer stariji su te godine imali druga, nepametnija posla.
- Znam da je ovo vrijeme rušenja, ali mi ćemo graditi. Izgradit ćemo novi župni dvor i pokazati da Hrvati nikad neće otići sa svojih ognjišta, govori fra Mijo s oltara. Muškarci koji stoje uz zidove crkve, kod postarjelih slika križnog puta s jedne i kipova svetog Ante i Blažene djevice s druge strane, redom su obučeni u maskirne uniforme i odobravajuće kimaju glavama. Žene, one mlađe i starice s crnim marama na glavi kleče u crkvenim klupama i stišću krunice u rukama.
-Sveti Anto odbrani nas, Blažena djevice zaštiti nas, Presveti Oče vječni Bože daj nam mir.
Čujem ih kako tiho mrmljaju molitvu, a njihova slijepa vjera me okrijepi pa podignem glavu i pogledam u visoki strop crkve, u smjeru gdje bi se možda mogao nalaziti dozvan Gospod. Sveci mi sa zidova podignu ruke na pozdrav, dva gologuza anđela (oko kojih je jednom izbila cijela afera u župnom dvoru) odbace harfe i polete kroz jedan od nacrtanih bijelih oblaka, a cijela crkva živne prošarana crvenim, zelenim i plavim zrakama sunca čija svjetlost dopire kroz vitraže s likovima svetaca.
Na kopanje temelja novog župnog dvora za plaću od dva kila šećera na dan prijavio sam se isključivo zbog majke. Mislio sam je obradovati; osim šećera kući donijeti i malo kave koju sam planirao nažicati kod časnih sestara. Na moju nesreću jedna od njih mi je najprije rekla da nemaju kave, a kad je vidjela da neću lako odustati hladno me maršnula i pred nosom mi zatvorila vrata.
Temelje za novi župni dvor sam kopao jedan dan, a onda su me otpustili jer nisam pokazao potrebnu fizičku spremnost. Posao je trebao trajati tri dana, a ja sam nakon dvadeset minuta već pokazivao ozbiljne simptome premorenosti. Osim tog, kako je kasnije izjavio župnik, poticao sam i druge na nerad.
Lijenost i bezobrazluk su teški grijesi naučio me tog dana fra Mijo i usput do kraja uništio moju već otprije načetu sliku franjevaca - bosonogih isposnika koji žive od milostinje i propovijedaju ljubav i strpljenje u velikim nesrećama.
Za pokoru župnik me kući otputio praznih ruku. Slatku nadnicu nisam dobio, ali ipak sam nešto uspio naplatiti - srce mi je bilo puno kad sam rekao svojoj baki - Bako, zajebao me župnik.
Inače, moja dobra baka misli da su svećenici anđeli skinuti s neba, privremeno zaposleni u zemaljskoj administraciji Božjoj. Također, posjeduje skoro sve brojeve Glasa koncila od sedamdesetih na ovamo, zbog čega joj sestra, brat i ja tepamo - kršćanski fundamentalist.
Kad sam joj rekao da me jedan od stupova kršćanstva grdno zajebao za dvije kile šećera ona se samo prekrižila i savjetovala mi da kažem - "misusovo sveto", što je skraćenica od "u ime Isusovo sveto", a što su riječi koje bake u Bosni preporučuju unucima kad su izloženi silnoj pogibelji i srdžbi Njegovoj.
- Sine puca se a ti si opet budala, korila me lucidno baka i na spavanju škropila svetom vodom.
Objašnjavao sam joj da je to normalno; da su svećenici ljudi od krvi i mesa koji se mogu ogriješiti o zakone, bilo Božje ili ljudske. Baka je prihvaćala da su svećenici ljudi od krvi i mesa, ali nije mogla popustiti pred herezom.
- Svećenici su božji ljudi. Oni daju bolesničko pomazanje, ispovidaju i daju oproštenje grija, objašnjavala mi je, a ja gubio svaku nadu da ću naći zajednički jezik s vlastitom bakom.
Kad sam joj rekao da me maršnula časna sestra, baka me prezrela kao zadnjeg lašca.
Naravno, ja volim tu mršavu staricu, koja od kako pamtim za sebe ide u crkvu i svaku večer čita bibliju, a u slobodno vrijeme.., u svo drugo vrijeme vrti staračkim rukama krunicu iz Međugorja vapeći od Svetog Antuna Padovanskog zdravlje za sebe, svoju djecu i unuke. Kad nabroji cijelu familiju, izmoli još jednom za sve stare i nemoćne, putnike i bolesnike, a u posljednje vrijeme i za "svu našu vojsku". Lice joj je starački naborano, ali još uvijek se može nazrijeti da je u mladosti bila lijepa žena. Ili se to tješim zbog genetike.
Kao i svi u kući i baka ima svoj tranzistor na kojem sluša vijesti, live mise, narodne pjesme i osobito budnice i koračnice.
Baka voli domoljubnu glazbu, a toga nam, za razliku od svega ostalog, ovih dana ne fali. Imamo je i za izvoz u južnoameričke zemlje, a može biti primjenjiva i u drugim dijelovima svijeta gdje je česta i nasilna grabež za vlašću.
- Kad ovo čujem odma bi skočila i uzela pušku u ruke. Ja brate, mogla bi se ja borit ko i muško, samo da je mladosti. E grdne rane moje.
Tako govori moja sedamdesetdvogodišnja baka kad dobije poriv da krene u boj za dom. Draga starica je nacionalist i vjeran vođin sljedbenik. Na prvim demokratskim izborima, čim je zakoračila u glasačku dvoranu, izbornu komisiju je glasno upitala - Đe vam je kutija za "a-de-ze"?
Da se razumijemo, protiv drugih nacionalnosti ona nema ništa, ali malo je netrpeljiva po pitanju vjere. Kad mi hoće objasniti zašto moji uvjeti odrastanja neodoljivo podsjećaju na klaonicu ona kaže: - Uzmi jednog "nekrsta" i pij šnjim. Drugog zaveži u vreću i sjedi na njega dok piješ s onim prvim i isto će ti mislit i jedan i drugi.
Znam da joj ne mogu objasniti da imamo (ili nemamo) istog, jednog Boga, da je svejedno kako se tko zove i slično, i ne nerviram se zbog toga. Nerviram se jer kao moja baka razmišlja gotovo cijela moja generacija, s malobrojnim ali tim časnijim iznimkama.
Jedan dan starica me prekine u čitanju i ozbiljnim glasom upita.
- Sine znaš ti kako je ono jednom Isus naranio tolki svit s ribom?
Znam baba, kažem i odmah sve ispričam jer ona mi ne vjeruje iz opravdanog razloga - Ne idem svake nedjelje u crkvu.
- E sine, ima jedan fratar u Gučoj gori. On je, isto ko prostimibože Isus, naranio velki svit s nekolko kruhova. Kruhovi su stajali u korpi, a on ih je samo vadio, davo narodu somune, a kad je svih naranio kreno je oblazit bolesnike koji su ležali na guvnu ispred samostana. Stavljao im je svakom ruku na glavu i njima odma bi bolje. Da nije njega bilo sav bi narod pomro od glada i grdni rana. Jesi čuo ti za to, sta kaze svit?
Kažem joj da mi nije poznato; da se baš i nije pronio nekakav glas, pa namjerno zakompliciram cijelu stvar.
- Bako, malo sam skeptičan!
- Šta si, upita ona.
- Ne vjerujem. Bako ja sam ti nevjerni Toma.
- Kaži ti misusovo, upozori me starica, još uvijek uvjerena da govori istinu, istinu i samo istinu.
- Koja ti je to od tvojih hokejašica ispričala, pitam je aludirajući na to da nema niti jednu samohodnu drugaricu, a ona se zbuni - šta je "hokejašice"? - pa se na kraju otkrije i ispriča mi da je to "usnila uoči Svetog Ive", pa kod mene hoće provjeriti jesam li načuo šta o kakvom čudu.
- Za mene je čudo što ljudi nedjeljom još uvijek idu na misu i slušaju onog lopova župnika, a čudno mi je i nešto s didinom jetrom, ali ti to ne bi razumjela, kažem baki, a ona se nađe ozbiljno uvrijeđena, kaže - Sve ja razumim!, pa ode za mene izmoliti nekoliko krunica.
Majčini roditelji žive u našoj kući već nekoliko mjeseci. Doselili su se kad je na njihovo selo palo petnaestak granata, što je djeda, kojeg inače zovem dido, zamalo dovelo do sloma živaca. Još gore nego rat mučio ga je nedostatak alkohola. Početak rata ga je zatekao u formi, na pola litra "zvekana" dnevno. Ali "zvekana" već odavno nema, barem ne po uobičajenoj cijeni.
Ratna je 1993. godina, a u Lašvansku dolinu ne može ući ni ptica ako nije prošvercana pod ceradom UNPROFOR-ovog kamiona.
Ispred kuće za okruglim stolom izlivenim od betona sjedi moj otac, oči u oči s didom, koji je prešao 70-tu ali je svejedno vitalan i u potpunosti zdrav. Na to čudo sam mislio kad sam rekao baki da neće razumjeti, a riječ je o čudu iz prostog razloga što dido cijeli život puši dvije kutije dnevno (u zadnje vrijeme deset cigareta po danu) i poznat je kao strastveni obožavatelj vatrene vode.
Ispred njega na stolu je do vrha napunjena čaša loze - Matkove loze, kako je zove moj stari.
"Matkova loza" zaslužuje posebno mjesto u ovoj priči. Matko je ribar, obiteljski prijatelj iz Piska kojeg stari neobično cijeni. Posjećuju se jednom godišnje, odlaze u ribu ili u planinu, a na večer za stolom bistre politiku, pričaju brige i veselja. Matko starom objašnjava da je more živo, "da je sve manje ribe u njemu jer se čovik u beštiju prominia", govori mu o mrižama, vršama i parangalima, priča o neverama i burinima, a moj otac - inače neplivač, kima glavom i živo sudjeluje u razgovoru, kao da razumije; kao da je trideset posljednjih godina života proveo na otvorenom moru.
Iako ne pije otac svake godine kod Matka kupi 25 litara rakije pa je iznosi gostima koji je bez iznimke hvale i kuju u zvijezde. A kad hvale rakiju hvale i mog starog - Ivo, ti boga kako ti je dobra rakija! E jesi čojek, svaka čast.
Tako je bilo sve dok jednog jutra nisam otišao u "Delikates" po kruh i mlijeko i na centru čaršije ugledao mitraljesko gnijezdo. U njemu je bio vidno alkoholizirani mitraljezac, koji se opuštao ležeći na sanducima punim municije. Iz tog gnijezda se izlegao rat, a rakija i kava su se sve rjeđe iznosili na stol.
Zato je dido starom neobično zahvalan za vatrenu vodu. Podilazi mu stajući na njegovu stranu u obiteljskim raspravama, pa i onda kad se ne slaže s očevim mišljenjem. Potvrdit će da mu je moj otac najdraži zet, pohvaliti starog kako ima zlatne ruke i govoriti mojoj majci da nije mogla naći boljeg nego što je našla. Oca podržava u svemu osim u politici, ali ni tu mu ne ide u kontru nego mudro prekida političke rasprave kad osjeti da će stari ostati sam protiv sviju.
To najčešće izgleda ovako - Stari trojicu vođa nazove crkotinama, a neko iz familije skoči i kaže - Dvojica jesu crkotine, ali u Franju mi ne diraj.
Onda stari jedva dočeka pa vikne - Jebo te Franjo, nakon čega nastane ono što se u politici naziva žučna debata koju dido prekine tako što udari šakom u stol i kaže - Jebala vas politika.
Naravno, po pitanju vođe se ne slaže sa starim, što bi uostalom svi dobro čuli da na našem tavanu nema "svete vodice".
Uživajući u mirnom suživotu i vedrom lipanjskom danu stari i dido sjede na suncu i čekaju okrugli sat. Mršte se i nabiru čelo pokušavajući predvidjeti kad će završiti rat, koji obojica preziru i mrze. Dido zbog straha, a stari iz uvjerenja.
U sredini stola je tranzistor, metalna kutijica s malim zvučnikom iz kojeg se na okrugli sat začuje najava - Radio Herceg Bosne - Hrvatski radio D. - Vijesti. Vijesti čita moja dobra poznanica s kojom pjevam u zboru Napredak u koji sam se uključio iz velike dosade i koji će mi kasnije odrediti život.
Sadržaj vijesti me ne zanima. Sve što me zanima od rata su dvije stvari - kad se stari vraća s "linije"? i "kad se vraća brat s linije"?. Mog oca i didu zanima puno više. Zanima ih sve pa "naše vijesti" slušaju najmanje šest puta dnevno, a "njihove vijesti" dva do tri puta, kako se kad stigne. Kako se "naše vijesti" od "njihovih" razlikuju u bitnim detaljima i obrnuto, a niti jedni ni drugi nemaju vremensku prognozu po kojoj bi se moglo nagađati govori li se tu uopće o istom ratu, stari i dido poslije odslušanih vijesti dugo čitaju između redaka, uspoređuju podatke i na kraju uglavnom zaključe da je riječ o lažima i da danas nikom ne možeš vjerovati. To me s obzirom da smo u ratu svaki put nasmije.
Kad se stari vrati s linije imamo interne, ali ništa vjerodostojnije vijesti
- Kako stoje naši na ovom, a kako na onom brdu; je li istina da su dovukli dvije "osamdesetčetvorke" na P., koliko je momaka poginulo tog dana...? Sve to muči didu, a budući da u našoj kući ne puši nitko osim njega najviše ga kopka jesu li vojsci podijelili mršavo sljedovanje duhana.
Stari onda preuveliča svoje ratne zasluge u minulom danu, ali na sreću ne hvali se nečijim skalpom nego dobro skuhanim grahom. Sati je ratni kuhar i Bog neka pomogne ljudima koje on hrani. Nas troje je hranio kad bi mater prije rata putovala braći u inozemstvo, ali ne bih sad o traumama iz djetinjstva.
- Zločinačke horde, među kojima najveći broj plaćenika iz stranih zemalja, pokušale su jutros probiti prve crte obrane na području sela K., P. i V. Bojovnici su odbili napad i neprijatelju nanijeli znatne gubitke u ljudstvu. Prema informacijama koje smo dobili s napadnutih crta obrane, procjenjuje se da je u jučerašnjem napadu poginulo preko 150 fundamentalista, a dva vojnika HVO-a lakše su ranjena.
Kad se u vijestima spomene i da će se predstavnici zaraćenih strana susresti na pregovorima o prekidu vatre, dido podigne glavu i kaže - Svi ćemo mi morat selit odavde, još par mjeseci i put pod noge. Šta ti misliš Ivo?
Otac samo na brzinu izusti - čekaj, čekaj…, i nastavi slušati radio.
Onda dido ozbiljnim glasom kaže - Jučer je na radiju reklo da je Franjo potpiso da će Bosna bit podjeljena i da ćemo mi morat selit u Hercegovinu.
Stari skoči kao podboden - Ma šta je reklo, na kojem si to radiju slušo!?, a dido pokaže rukom na tranzistor - Na ovom.
Stari shvati ćorav posao, odmahne rukom i nastavi ćuliti uši.
- Na hercegovačkom bojištu snage HVO-a jučer su probile više neprijateljskih linija i natjerale neprijatelja u bijeg. Naši vojnici zarobili su veliki broj pješačkog naoružanja i dvadeset minobacača kalibra 120 milimetara, neumorno čita spikerica ali na nesreću i stari i dido slabije čuju.
Struje nema već tri mjeseca pa su prisiljeni slušati vijesti s tranzistora. Napeto slušaju svaku riječ, a u jednom trenutku dido nešto propusti pa uspaničeno pogleda mog starog - šta kaže, šta kaže?
Stari željan informacija s terena kratko odbrusi - Nisam čuo!, a dido pomisli da je oštećen za bitne informacije, skoči i vikne na sav glas - Pa što ne slušaš boga ti!
Stari ga pogleda i nasmije se, a dido ljutito trgne rakijicu. Saslušaju do kraja vijesti pa nakon kraćeg razmišljanja uglas kažu - Jebem ti, više se nikom ne može vjerovati.
mislim da si kontekst bogobojaznosti krivo postavio u konfliktnu poziciju spram egzistencijalzima izražena ratnom opasnošću koju simbolizira mitralješko gnijezdo.