Zahvaljujući Novom listu, posljednjim ozbiljnim dnevnim novinama u Hrvatskoj, u prilici smo prenijeti intervju iz kojeg možemo ponešto naučiti o srpskim žrtvama u Domovinskom ratu. U hrvatskom javnom prostoru, priznat ćete, to nije čest petak. Novi list je u Beogradu razgovarao sa Čedomirom Marićem, predsjednikom udruženja koje po Hrvatskoj traži tijela poginulih srpskih vojnika i civila. Zemne ostatke svojih najdražih traži nešto manje od dvije tisuće obitelji izbjeglih iz Hrvatske pred vojnom akcijom Oluja. Ne bi vjerovali, suze srpskih majki jednake su suzama hrvatskih majki koje traže svoju djecu što se od rata vode kao nestala.

spomenik ubijenim srpskim civilima u Varivodama

"Oni nas gađaju, oni pucaju u nas, ali s druge strane se čuo krik, jer i mi pucamo u njih..." Tako je devedesetih pjevao Marijan Ban i njegova Daleka obala. O hrvatskim žrtvama rata govorimo često, ali žrtve druge strane u pravilu ne spominjemo . Ako se uistinu želimo upustiti u proces pomirenja i oprosta, valja imati na umu da su u Domovinskom ratu i na drugoj strani ginuli ljudi, da su suze majki i očeva, braće i sestara, sinova i kćerki jednake na srpskoj i na hrvatskoj strani. Obitelji koje su izgubile najmilije, bez obzira na kojoj strani, najveće su žrtve. Među njima najteže je onima koji do današnjeg dana nisu pronašli posmrtne ostatke najbližih. Udruženje porodica nestalih i poginulih Suza iz Beograda traga za posmrtnim ostacima članova obitelji izbjeglih Srba. Tuga i bol u ovom udruženju, treba li napomenuti, nisu ništa manje nego kod hrvatskih obitelji koje tragaju za najmilijima. U Beogradu smo razgovarali s jednim od osnivača udruženja Suza Čedomirom Marićem. Naš sugovornik priča o svom poginulom sinu, o traganju za nestalima i aktualnim haaškim presudama, koje su odnos Hrvatske i Srbije vratili najmanje nekoliko godina u prošlost.

Čedomir Marić, utemeljitelj udruženja Suza iz Beograda

- Utemeljitelj sam udruženja koje traga za nestalima, a trenutačno radim u svojstvu savjetnika. Odmah ću vam reći, o politici najmanje želim razgovarati. Jedan sam od onih koji su doživjeli tragediju u obitelji i želim govoriti s aspekta obitelji žrtava rata i čovjeka koji je doživio najgore. Prije i tijekom rata radio sam u srednjoškolskom centru u Kninu. Odgajao sam djecu i nisam ih učio da prepoznaju tko je koje nacionalnosti. Tako sam odgajao i svoju djecu. Imam ih troje, dvije kćerke i sina. Sin mi je zarobljen pa ubijen u Kninu za vrijeme Oluje. Nije bio naoružan. Bio je član gradskog puhačkog orkestra, svirao saksofon. Kad je Oluja počela, on nas je požurivao da krenemo, da bježimo. Supruga, moja majka i ja krenuli smo uvečer. Mislio sam da će i on stići, da ćemo se evakuirati zajedno. Čovjek ne zna kad će napraviti grešku. Kad bi znao ne bi je činio. Od kuće nismo pošli s namjerom da završimo u Srbiji, nego s namjerom da izmaknemo van dometa granatiranja. Neprestano su nam govorili: dalje, idemo dalje. Idući "dalje" završili smo u Beogradu. Ti dani su nam bili najteži u životu. Što je vrijeme više odmicalo dobivali smo sve manje informacija o sinu. Tražili smo, prikupljali podatke, kako za svoje dijete tako i za druge nestale. U susretima s drugim obiteljima nametnula se potreba da osnujemo udruženje. Od tada nam se priključio veliki broj ljudi. Jedan dio njih je našao i sahranio svoje najmilije, a mnogih obitelji, na žalost, više nema. Umrli su, a da nikad nisu došli do zemnih ostataka svoje djece.

Jeste li došli do zemnih ostataka svoga sina?

- Jesam. Poslije osam godina. Sretne su obitelji koje na identifikacijama nađu tijela svojih najbližih. Zašto sretne? Zato što nakon identifikacije i preuzimanja tijela nastaje smiraj. Bol ostaje u srcu, ali otklonjena je neizvjesnost. To je za nas jedno veliko olakšanje. Za svijet izvan našeg to je teško razumljivo, kad kažete - olakšanje. Jeste olakšanje. Za mene je bilo dugih osam godina potrage. Imamo ljude kojima su oba roditelja ubijena, kao civili, na Baniji. Jednoj kolegici su roditelji ubijeni na kućnom pragu, nakon čega je kuća spaljena. Kao što je poznato, iz spaljenih tijela jako teško se izdvaja DNK koji bi se mogao koristiti za usporedbu s uzorcima krvi članova obitelji. To su teške priče.

"Tražimo 1950 nestalih osoba"

Koliko u svojoj bazi podataka imate slučajeva nestalih osoba?

- Takvih slučajeva imamo blizu dvije tisuće, točnije 1950 slučajeva. To su nestali u razdoblju cijelog rata, od 1991. godine do 1995. godine. Što se sam Oluje tiče, mi imamo 995 registriranih žrtava. Govorim o broju onih koji su sanacijom terena poslije Oluje, uz nadzor međunarodnih promatrača, sahranjeni od sjeverne Dalmacije do Petrinje. Većina tijela iz tih grobnica su ekshumirana. Ostalo je oko 330 tijela. Govorim o onom što je evidentirano, odnosno o broju koji je utvrđen na temelju podataka što nam ih je dostavila Hrvatska. Prva ekshumacija poginulih u Oluji bila je 2001. godine na kninskom groblju.

Nailazite li u svojoj potrazi za nestalima na puno razumijevanje hrvatskih institucija?

- U našoj suradnji bilo je uspona i padova. Mi smo se kao udruženje bavili objavljivanjem imena nestalih u svom časopisu. Predsjedniku Komisije za zatočene i nestale Ivanu Grujiću to je posebno zasmetalo. Kad god bih ponio ovaj časopis na regionalne konferencije, što sam činio zbog razmjene podataka s obiteljima drugih etničkih pripadnosti, on je bio strahovito ljut. Govorio je da to nije realno. Iza imena koje smo objavili stoje obitelji koje su ih prijavile. Nije to nikakvo napuhavanje podataka. Imena objavljujemo kako bi dobili povratne informacije i pročistili svoju bazu podataka. Ako mi se javi netko i kaže: Čovjek čije ime i prezime ste objavili nije nestao, nego je sahranjen tu i tu ili je još uvijek u životu - istog trenutka radim ispravku u našoj bazi podataka. Želimo imati što vjerodostojnije podatke. Naš cilj je samo jedan: pronalazak tijela stradalih koji se vode kao nestali.

"Zločini u Oluji su se dogodili. To je činjenica."

Susrećete li se obiteljima žrtava koje su pale na hrvatskoj strani, a koje se vode kao nestale i u kakvom ozračju se odvijaju ti susreti?

- To je odavno krenulo, upravo zato da se pomogne obiteljima iz svih udruženja. Naši prvi susreti dogodili su se 1997. godine i to ne ovdje, na prostoru bivše Jugoslavije, nego u Mađarskoj, u Budimpešti. Jedan susret je 1997. godine bio organiziran i u Zagrebu. Moram reći da je to bilo jako teško u pogledu odnosa jednih prema drugima. Vozili su nas na Mirogoj, gdje se nalazi jedna kosturnica sa zemnim ostacima 400 ljudi čiji identitet se nije znao. Tad smo doživjeli da nekoliko predstavnica hrvatskih udruga nije htjelo ući autobus jer su u njemu i Srbi. Ne volim se toga prisjećati, bilo je i pogrdnih riječi. Moralo se osigurati još jedno vozilo. Govorim to samo kao primjer koliko su teški bili prvi susreti. Međutim, nastavili smo se susretati, vremenom su se problemi iščistili, ali nikad do kraja.  Nismo još uvijek do kraja sa sobom raščistili jesmo li spremni zajedno raditi na zajedničkom cilju, iako smo svi zapravo žrtve rata.

Kako ste doživjeli oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu?

- Doživjeli smo te dane kao ponovno ubojstvo naših najbližih. Doživjeli smo ih kao ubojstvo istine. Pritom ne govorim o Markaču i Gotovini. Ne želim govoriti o tome jesu li oni i u kojoj mjeri sudjelovali u zločinima. Ono što nas je povrijedilo bilo je negiranje zločina koje je u hrvatskoj javnosti uslijedilo nakon presude. Činjenica je da su zločini u Golubiću, Gruborima, Varivodama i drugim mjestima počinjeni. Predsjednik Hrvatske osobno je došao na otkrivanje spomenika civilnim žrtvama u Varivodama. Zločina je bilo. Ja znam sudbinu svog djeteta. Znam da je zarobljen pa ubijen. Jako precizno razlučujem žrtve. Poginulima smatram one koji su poginuli u borbi, u nekoj vojnoj jedinici. Stradalima smatram one koji su umrli zbog posljedica rata, koji su ostali bez lijekova, kojima srce nije izdržalo i slično. To jako precizno treba razlučiti. Normalno je da netko pogine, to je rat. Zarobiti pa izvršiti ubojstvo, preklati staricu koja je 1910. godište, koja je imala 85 godina - to su zločini.

"Preklati staricu od 85 godina - to je zločin!"

Što kažete na izljeve nacionalizma koji su prisutni i u Hrvatskoj i u Srbiji u danima kakvi su bili ovi nakon objave oslobađajuće presude hrvatskim generalima?

- Uvijek smo se klonili ekstrema. Nekad smo nakon parastosa znali ići u prosvjedne šetnje. Išli smo i pred hrvatsko veleposlanstvo, ne kako bi razbijali, nego kako bi predali spisak nestalih. Svaki put su nam se u takvim situacijama ubacivali ljudi s ekstremnim porukama. Zbog toga smo prekinuli izlaziti u protestne šetnje. Nas stradalnike i našu muku često žele iskoristiti za svoje političke ciljeve. Govorio bih takvim ljudima: Zašto nam remetite mir? Mi želimo poslati drugačiju poruku. Želimo da Hrvatska ubrza proces rješavanja sudbine nestalih. To je ono što nas zanima i ništa drugo.

Želite li se vratiti i živjeti u Hrvatskoj?

- U Hrvatskoj svake godine provedemo neko vrijeme. Sina smo sahranili u obiteljskoj grobnici u Golubiću i idemo svake godine na obljetnicu sahrane i na dan njegovog rođenja. Zimi nemamo uvjete. Kuća nema instalacije, a mi smo već stari ljudi. To je prvi razlog. Drugi razlog zbog kojeg se ne vraćamo za stalno jest to što jako teško podnosim provokacije. Idem autom beogradske registracije kroz grad, ovog ljeta recimo, a čovjek zastane, pljune prema autu i nešto maše rukama. Prođem i trudim se ne obraćati pažnju, ali čovjek dobije niz takvih opomena da nije dobrodošao. Pogledajte ovo što se dogodilo u Đevrskama. Dvojica su - jedan star 19, a drugi 30 godina - hodali okolo i pitali ima li četnika. Legitimirali su ljude. To nije zlo samo za Srbe, nego i za Hrvatsku. Najmanje incidenate prave Hrvati starosjedioci. Uglavnom to rade doseljenici iz Janjeva i Bosne. Gospodo, vi koji ste na vlasti, što ste učinili da educirate tu mladost? Ovo u Đevrskama, jedan je imao dvije, a drugi 13 godina kad je rat završio. Kako to da ljudi koji su u vrijeme završetka rata bili djeca rade takve incidente? Što vi činite kao društvo? U redu, Srbi su otišli i neće se vratiti, ali što vi činite za odgoj mladeži koja niče dolje? Odemo dolje i sjedimo kod susjeda na terasi, a djeca u susjednom dvorištu uberu voćku i gađaju nas. Što činite da pravilno odgojite tu djecu? To su pitanja za Hrvatsku. Želi li biti civilizirano društvo, ta pitanja Hrvatska će kad tad morati rješavati. 

"U redu, Srbi su otišli i neće se vratiti, ali što vi činite za odgoj mladeži koja niče dolje?"

Kako ste doživjeli izjavu Ante Gotovine, koji je sve Srbe pozvao da se vrate i rekao da Hrvatska nije ništa više njegova domovina, nego što je i domovina izbjeglih Srba?

- I Tuđman nas je pozivao da ostanemo i to nakon naredbe da vojska mora nanijeti tave udarce da Srbi praktično nestanu. Znamo dobro što se dogodilo onima koji su ostali.

Vjerujete li hrvatskim političarima kad pozivaju na povratak?

- Iza prazne riječi ne stoji ništa.

Kako izbjegli Srbi danas gledaju na Krajinu kao na politički projekt?

- I sad se može naći ekstrema, ali mislim da većina ne živi uvjerena u ideju o povratku nekakve Krajine kao političkog subjekta. Mislim da toga nema.

Kako ste primljeni u Beogradu? Prema izbjeglicama je bilo dosta netrpeljivosti.

- Toga je bilo. Ja sam imao sretne okolnosti u odnosu na mnoge druge, jer vrlo brzo po dolasku sam se zaposlio u školi, predavao tehničko crtanje i tako dalje. Bilo je otpora, ali ne otvorenog. Izbjeglice iz Bosne su prihvaćene objeručke, oni koji su '91 došli iz urbanih sredina. Kasnije je to bilo daleko, daleko teže.

Lupiga.Com via www.novilist.hr