POGREŠNA VREMENA: Nisam nikada imao u planu postati tijelo na asfaltu
Nisam nikada imao u planu postati tijelo na asfaltu. Niti sam u čestim planovima za budućnost predviđao scenu u kojoj policajci ocrtavaju kredom položaj u kojem su me pronašli. Nisam, priznajem takvo što sanjao niti u najluđim snovima. A sanjar sam, veliki.
Kako god, dogodilo se upravo sve ono o čemu nisam htio ili nisam imao hrabrosti razmišljati. Dogodilo se ono što nisam planirao. Tako to obično bude. U životu. Rekli su da sam se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I to je bilo to. Mislili su kako sam u groznom stanju, u takvom da me ni rođena majka ne bi prepoznala. To su mislili, nisu izrekli. Izrekli su samo kako je sreća da kod sebe imam osobne dokumente pa identifikacija nije problem. Nisu znali da sam čuo i neizrečeno. I da sam se nasmijao – što ovaj put, oni nisu čuli.
Ne znam kako bih vam opisao osjećaj gledanja svog tijela u toj nezavidnoj situaciji. Ne mogu reći da prema tom odijelu koje ste nosili sve vrijeme i po kojemu su vas prepoznavali, ne gajite nikakav osjećaj. Bude vam žao kad ga vidite u tom jadnom, tužnom i tako nekako izloženom, ranjivom stanju. Još više vam bude žao kad se sjetite svih koji su tijelo voljeli – misleći da vole vas. Ma, zapravo i voljeli su vas, ali kroz to nesretno tijelo. Sjetite se koliko li će oni samo patiti ako vas (voljeno tijelo) vide u stanju u kakvom su ga opisale neizrečene misli policajaca s uviđaja.
Opisati vam mogu jedino ispremiješane osjećaje. Osjećaj praznine stapa se s onim beskrajne ispunjenosti … kroz glavu vam prolazi lokomotiva i sto vagona koji je prate … čujete je kako dolazi, prvo jedva čujno, pa sve glasnije, približava se, dolazi, bučno udaraju klipovi …. tutanj, a vi se ne osjećate pregaženo. Osjećate se slobodno. Slobodno od gabarita vlastita tijela.
Asfalt je topao. Ne znate kako to znate. Zaslijepio vas je osjećaj iznenadne slobode. Al' ipak još ste tu. Asfalt je topao, a činio se još prije sat vremena hladan. Topao je i ljepljiv. Ne možete se pomaknuti. Vlastitom ste se krvlju zalijepili za asfalt. Prija poput meka kreveta. Tko bi rekao da može biti ugodno!?? Čovjek zaista, ako tako želi, uči dok je živ!
***
Odjednom pjesma, tiha a dovoljno glasna da je prepoznajem. Razaznajem riječi „ostao sam sasvim sam, da ležim na suncu …“ pokušavam pjevati, udahnem … istiskujem riječi pjesme u mrak … „ja zvao sam te da dođeš iz snova i pružiš mi ruku …“ izdahnem … i ostanem tijelo na asfaltu. Još jedna nevina žrtva nasilja o kojemu sam do danas samo čitao u novinama ili slušao s radija i televizije. Još jedna vijest popraćena ozbiljnim pogledima i tonovima glasa spikera koji je moraju pročitati. Još jedna tragedija. Ja!??
Ne mogu vjerovati.
No, nemam izbora već krenuti za onom djevojkom koja mi maše. Tamo, na ogradi mosta! Nevjerojatno, nitko je ne vidi! Svi su se ustrčali oko mog tijela, a djevojka!!! Past će!
Nemam vremena više objašnjavati – djevojčin je život u pitanju!
AUTOR: Elfrida Matuč Mahulja / Lupiga.Com
