TRULI TEMELJI: Nije to priziv savjesti, to je kukavička sramota

Ivo Anić

26. ožujka 2019.

TRULI TEMELJI: Nije to priziv savjesti, to je kukavička sramota

Vjerujete li vi zaista da se kod „priziva savjesti“ u Hrvatskoj, liječnici i liječnice, primalje i anesteziolozi zbilja vode svojim vjerskim uvjerenjima? Vjerujete li vi zaista, ili se poslovično svi moramo praviti blesavi, da su ti iznenadni moralni izljevi uvjerenja važniji liječnicima, liječnicama, primaljama i anesteziolozima od njihova radnog mjesta i mjesečnih primanja kojima otplaćuju kredite? Pođite, dragi čitaoče, od sebe. Živite u Hrvatskoj, zemlji koja je po svemu što na prvi pogled možete zaključiti visoko moralna, časna, vjerski određena država. U njoj ljudi žive, ako pratite medije, skrušeno i odgovorno. Posti se, ispovijeda i odlazi na nedjeljne mise.

PRIZIV SAVJESTI ILI OPORTUNIZAM: 'Prije 20-30 godina najnormalnije su radili abortuse, a sad...'

Hrvati kao narod duboko su religiozni i na prvi pogled priziv savjesti koji je važniji od fizičkog ili psihičkog zdravlja pacijenta ima smisla. Ako se mislimo lagati, kao uostalom u svemu što radimo. Mi Hrvati, da vam pojasnim, daleko smo od tog i takvog moralnog statusa u kojem se određujemo po bilo kakvom prizivu savjesti. Nama Hrvatima, jedini priziv savjesti, i jedini priziv kojeg se bojimo mjesečna je rata kredita. Kako živimo iznad svojih mogućnosti i kako su nam statusni simboli kudikamo važniji od onih vjerskih ili religijskih, tako nas jednostavna računica dovodi sve do porazne istine. Jedini priziv savjesti u slučaju mlade pacijentice u dubrovačkoj bolnici, jedini priziv savjesti koji su imali anesteziolozi koji su dopustili da se ta nesretna djevojka izmrcvari te da joj se medicinski zahvat, odnosno pobačaj, izvede na živo, bio je i ostao strah. Strah da će, u slučaju ako postupe drugačije, po svojoj savjesti kako spada, ugroziti svoju egzistenciju.

Ne kažem, u svakoj profesiji ima budala. Imate vi zbilja religiozno zagrižene ljude, ljude koji ni milimetra ne odstupaju od svojih moralnih načela kojima se vode vjerski principi. Ali ja u svom životu, barem što se života u Hrvatskoj tiče, takve još nisam upoznao, barem kada se radi o prilici kada će upravo taj vjerski segment dovesti u pitanje onaj egzistencijalni. Svi ti ljudi koji se vode djelima Apostolskim i kojima je uzor recimo Sv. Petar koji je učio kako se treba pokoravati božjim, a ne ljudskim zakonima, u pravilu bi se, barem po mom iskustvu, odrekli Sv. Petra i njegova učenja ako bi ono nalagalo bilo kakav oblik mučeništva. Vjerujete li vi da su anesteziolozi iz te nesretne bolnice u Dubrovniku ili neke druge, autohtoni, izvorni, naše gore – mučenici? Vjeruju li oni da su ono baš pravi, nenadjebivi mučenici koji su spremni za svoje mučeništvo izdržati kudikamo gore stvari od prijekorna pogleda svog ravnatelja? Ma vjerujete, kako da ne. Jedini pravi mučenik, onaj koji je zbilja prošao golgotu i mučeništvo u ovoj sumanutoj priči, je nesretna pacijentica. Djevojka koju su ti slabići ostavili u hodniku, bez anestezije, na milost i nemilost pravim fanaticima, onima što mole pred bolnicama.

Bolnica
Bi li pustili i svoje dijete da čeka u hodniku na anesteziologa koji nikad neće doći (FOTO: Lupiga.Com)

Jeste li ikada, vi veliki hrvatski mučenici, izvadili jedan običan zub bez anestezije? Znate li uopće, možete li zamisliti uopće koliko bolan je trebao biti taj zahvat na toj nesretnoj djevojci? I zašto ga je prošla? Jer se netko kome je posao davati pacijentima anesteziju odlučio pozvati na priziv svoje savjesti.

Volio bih iskreno znati po kakvim principima žive takvi nenadjebivi Hrvati, pravi anesteziolozi i vjernici, mučenici, križari. Da li se ritualno svake večeri prije spavanja kažnjavaju rimskim bičem s čeličnim kuglicama i žicom? Ispiru li dotični mučenici svoju savjest svaku večer krštenom vodom, evanđeljem i jesu li se odrekli u potpunosti svjetovnog, zlata i sva sjaja koje im svakodnevno nudi sotona? Imaju li ti najveći vjernici i mučenici od svih nas svoju djecu? Jesu li možda ženskog roda? I što ako to njihovo dijete zastrani? Što ako zanese prije braka, s kakvim čupavim bubnjarom kojem nije saznala ni ime? Hoće li se i u tom slučaju naši križari pozvati na priziv savjesti i pustiti svoje dijete da čeka u hodniku anesteziologa koji nikada neće doći?

Nema većeg licemjerja nego kada se čovjek poziva na Boga. Kada sebi ne daje za pravo da odlučuje i da ima izbor, nego se kukavički ogradi iza božjeg zakona. Božji zakoni upisani su u ljudska srca, a ne u preporuke kojih se slijepo treba pridržavati. I svaki sud, svaki priziv savjesti mora biti utemeljen na toj činjenici. Savjest, sud, sloboda savjesti koju formiramo kao ljudi treba nam i mora biti ključna, jer nosi sa sobom riječ koja se zove – odgovornost. Kada se skrivate iza vjere, iza straha za posao, egzistenciju, i kada postupate protiv svoje savjesti, a taj čin nazovete „prizivom te iste“ tada ste prekršili prvo svoje dostojanstvo, pa dostojanstvo osobe koja je radi vas patila, i na koncu dostojanstvo svih nas koji bi morali živjeti u uvjerenju kako je taj čin koji ste napravili ispravan, pošten, logičan i hvale vrijedan.

E pa teško da te kontradiktorne rečenice same po sebi imaju smisla. Kao što uostalom ima smisla to što ste napravili, a napravili ste iz potpuno banalnijih razloga od tog famoznog priziva savjesti. Napravili ste to zbog straha od savjesti koja vas kontrolira iz dana u dan. Savjesti koja vam u bolnicama gradi kapelice, umjesto operacionih sala. Savjesti koja je spremna za svoje ciljeve gaziti po leševima tih mladih, nesretnih žena koje istinski prezire. Jer imaju pravo, svjetovno, sekularno i svako drugo da same odlučuju o svome tijelu. I što će raditi s njim. Dok tim fanaticima takva sloboda nije poznata. Jer o njihovim tijelima odlučuje organizacija. Ista ona koja brani i priziva, ista ona koja zastrašuje i prijeti, ista ona koja ostavlja nesretne djevojke po hodnicima, a sama skriva tisuće nesretnih djevojaka po samostanima kojima su učinjena kudikamo veća zvjerstva.

I to je temelj mile nam i drage države. Truli temelj licemjerja na kojem svi počivamo. Kojeg osjećamo, gledamo iz dana u dan, i od kojeg okrećemo glavu. Pravimo se da ne postoji. I kojeg naravno, nazivamo divnim, mučeničkim i teatralnim imenima kao što su „priziv savjesti“. A zapravo se zove kukavička sramota.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay