Njegov najnoviji film „Feničanska spletka“ („The Phoenician Scheme“) koji je na kino-repertoare u okruženju došao nakon nedavne premijere u Cannesu nije neki naročiti izuzetak, osim što se isprva čini malo mračnijim u „sadržaju“ humornih momenata, te malo više „deadpan“ u plasmanu istog. Kako drugačije opisati film čija uvodna scena sadrži otpuštanje pilota iz aviona s katapultiranjem, avionsku nesreću i tijelo protagonista prekriveno ozljedama.

Naš protagonist je međunarodni biznis-magnat Anatol Zsa-zsa Korda (Benicio Del Toro), čovjek vrlo fluidnog moralnog kompasa koji radi isključivo za svoje interese remeteći odnose moći među silama, a sve u svrhu naplaćivanja svojih „visokih, ali zasluženih“ provizija od pet posto. On nema državljanstvo ili stalnu adresu, nije ničiji podanik i ne trebaju mu ljudska i građanska prava. Otac je jedanaestero djece, desetorice mladih i nestašnih sinova, te kćeri Liesl (do sada malo poznata Mia Threapleton koja bi na osnovu ove uloge mogla izgraditi karijeru) koja je pobožna i želi postati časna sestra. Iako se nisu vidjeli nekoliko godina, a potpuno su različiti po karakteru i pritom imaju neriješene odnose iz prošlosti (ona sumnja da je on ubio ili dao ubiti njenu majku), Zsa-zsa želi baš njoj ostaviti svoj poslovni imperij iz razloga koje ne želi otkriti. Makar sluti da mu se smrt šulja za leđima, ovo je bila šesta avionska nesreća koju je preživio, zna da ga američki birokrati kojima raportira Excalibur (Rupert Friend) sabotiraju, ali ne zna tko ga doista želi ubiti.

Njegov trenutačni i posljednji projekt za vječnost i zaostavštinu komplicirana je shema izgradnje više infrastrukturnih objekata na istom mjestu u Kraljevini Feniciji na Bliskom Istoku. U svrhu toga on manipulira i glađu i plaćama zbog čega može računati skoro na ropski rad, a sve u cilju ugrađivanja za narednih 150 godina. Kada mu skok cijene vijaka i matica podigne troškove, on mora, skupa s Liesl i, tutorom unaprijeđenim u tajnika, Bjornom (Michael Cera) putovati od jednog do drugog partnera i s njima pregovarati u cilju postizanja novog, nepovoljnijeg sporazuma kako bi se premostila razlika između uloženog i potrebnog, a koja bi u suprotnom „pojela“ cijelu Kordinu imovinu. 

Ti parteri su, redom: fenički princ Farouk (Riz Ahmed), konzorcij iz Sacramenta predvođen braćom Lelandom (Tom Hanks) i Reaganom (Bryan Cranston), vlasnik noćnog kluba Marseille Bob (Mathieu Amalric), američki pomorski sindikat kojeg predstavlja Marty (Jeffrey Wright), Kordina sestrična u drugom koljenu Hilda (Scarlett Johansson), te njegov polubrat i nemezis Nubar (Benedict Cumberbatch). „Pregovori“ uključuju borbu protiv plaćenih ubojica, košarkaško nadmetanje, primanje metka u noćnom klubu pod napadom globalne „oslobodilačke vojske“, odnosno komunističke gerile, transfuziju krvi, bračne pregovore i konačni obračun u okviru familije.

Možda sve pročitano ne tvori neku naročito smislenu cjelinu, ali to nikada nije ni bio plan Wesa Andersona, a ni Romana Coppole, koscenarista. Moguće je ovdje riječ o sasvim namjernom i sračunatom zapetljavanju centralne poslovne sheme čija se maketa, simbolično, u jednom trenutku pri kraju filma sama zapali, poplavi i sruši. Jer i Anderson i Coppola se ovdje bave nečim drugim i sebi bližim: obiteljskim odnosima u kojima se traži balans između ekstremnih pozicija kapitalističkog amorala i konzervativnog religijski usmjerenog „morala“ koji po pravilu rezultira u „oholosti ispravnosti“. Pritom, i Anderson i Coppola koji inače često surađuju i dobro se razumiju dolaze iz prominentnih „obiteljskih klanova“, a s „Feničanskom spletkom“ postaje vidljivo da su „izrasli“ iz toga da sebe „daju“ kroz likove sinova ili braće, pa sada sebe vide kao očeve.

„Feničanska spletka“ je film koji, plemenito, iako pomalo banalno, propovijeda skromnost i poštenje, vječnost umjetnosti koju nam u formi slika Anderson potura u zadnjim planovima i na rubovima kadra direktora fotografije Bruna Delbonnela, te u formi djela klasične glazbe inkorporiranim u originalnu partituru koju potpisuje Alexandre Desplat. I u tome je Anderson poslovično hipsterski ironičan, skrivajući se iza komike, ovog puta, doduše, malo mračnije, te izbjegavajući bilo koji vid legitimacije. Pritom je „Feničanska spletka“ sa svojom 101 minutom trajanja i s gotovo linearnim izlaganjem, uz poneku didaskaliju i digresiju, jedan od kompaktnijih Andersonovih uradaka.

To, međutim, ne znači da u opusu autora nije pomalo repetitivan i prilično inflatoran, odnosno da glumce često troši na minijaturne, čak kameo-uloge. Svaka čast liderskom trojcu: Benicio Del Toro je fantastičan u mikro-glumi mimikom, ali i onda kad je „razmahan“ gestikulacijom, Mia Threapleton se sjajno uključuje u međuigru s njim, a Michael Cera se izvrsno uklapa u „svijet“ Wesa Andersona po prvi puta, dok ostali dobivaju vrlo malo do nimalo prostora. Oni s epizodama u „glavnoj priči“ još su i dobro prošli – imali su što i gdje pokazati, ali čak ni u ovom opširnom tekstu nije bilo mjesta da se spomene Richarda Ayoadea kao gerilca, Stephena Parka kao pilota, a tek Willema Dafoea, F. Murraya Abrahama, Charlotte Gainsbourg, Hope Davis ili Billa Murraya u ulozi samog Boga u fantazijskim crno-bijelo snimljenim snolikim sekvencama na nebu. 

Argument da Wes Anderson snima jedan te isti film s minimalnim varijacijama stoji u slučaju ovog uratka. To nije nužno loša stvar, posebno u ovakvom relativno jednostavnom, a opet dovoljno dekorativnom „pakiranju“. Opet, teško je zamisliti da bi „Feničanska spletka“ bio omiljeni film Wesa Andersona ili da bi u nekoj antologiji bio apostrofiran kao njegov potpisni film.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: The Phoenician Scheme

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.