Režija: Lorenzo Vigas

KUTIJA: Kad naturščik briljira

KUTIJA: Kad naturščik briljira

Marko Stojiljković

24. 11. 2021.

ocjena:
godina: 2021.
trajanje: 90 minuta
uloge: Hatzín Navarette, Hernán Mendoza, Cristina Zulueta, Elián Gonzalez
žanr: socijalna triler-drama
scenario:  Lorenzo Vigas, Paula Markovitch
režija: Lorenzo Vigas
Kada govorimo o kriminalu u Meksiku, obično govorimo o bandama, narko-kartelima i krijumčarenju migranata preko granice sa Sjedinjenim Državama. Pritom zaboravljamo da je Meksiko druga najmnogoljudnija ibero-američka država i da je zbog brojnosti radne snage i pozicije na migrantskoj ruti nezanemariva industrijska sila, pa da se tu svakako događaju i pojave iz registra privrednog kriminala, prije svega povrede radničkih prava, eksploatacija ili čak porobljavanje. Tehnički govoreći, to nisu nužno nelegalne radnje jer se tvornice i posrednici mogu zaštititi ugovorima, ali je tu svakako riječ o nečemu krajnje nemoralnom. U taj milje smješten je film „Kutija“ venecuelanskog redatelja Lorenza Vigasa koji je nakon premijere u Veneciji i prikazivanja u Torontu, San Sebastianu, Londonu, Tokiju i Solunu zaigrao i na Zagreb Film Festivalu u konkurenciji „Ponovo s nama“.
KUTIJA: Kad naturščik briljira

Vigasov prethodni igrani film, prvijenac koji se ponajprije može opisati kao intimistička gay-drama, „Iz daleka“ (2015.), pobjednički je naslov Venecije te godine, a na ZFF-u je prikazan u glavnom natjecateljskom programu. Za potrebe svog prvog filma, Vigas je okupio elitu latinoameričke kinematografije na producentskim funkcijama i skrojio festivalski film s očitom ambicijom prema nagradama, a isto donekle vrijedi i za njegov drugi igrani film zbog kojeg se preselio u Meksiko.

Hatzín (Navarette) je tinejdžer iz Mexico Cityja kojeg su iz kuće poslali na sjever da pokupi posmrtne ostatke svoga oca Estebana koji je navodno nastradao u rudarskoj nesreći. Izgledno je da se otac od obitelji odvojio još dosta ranije, pa je pitanje je li ga Hatzín uopće poznavao. Estebanovi posmrtni ostaci spakirani su u jednu jednostavnu metalnu kutiju, a Hatzína upoznajemo u autobusu na povratku kući kako tu kutiju nosi. Taj povratak prekida se kada Hatzín ugleda čovjeka koji ga podsjeća na njegovog oca ili makar na mutnu identifikacijsku fotografiju istog. Prva misterija koju Vigas i koscenaristica Paula Markovitch otvaraju je da li je taj čovjek, Mario (poznati meksički glumac Hernán Mendoza), doista dječakov otac i ako je, čiji su onda posmrtni ostaci pospremljeni u kutiju.

Iako ga Mario apriorno odbija, Hatzín je prilično uporan u inzistiranju, pa čovjek nema izbora nego da dječaka „uzme pod svoje”, povede ga sa sobom u kuću i na posao, te mu postane mentor i očinska figura. Mario se, međutim, bavi vrlo „zanimljivim” poslom: putuje po sjevernom Meksiku gdje nalazi naivne ili očajne ljude za rad u tvornicama u ropskim uvjetima pod ugovorima gdje se prevare kriju u sitnom tisku. Mario za svakog dovedenog radnika dobiva određeni benefit direktno od tvornice. Iskren i neiskvaren momčić ne želi biti prevarant, ali opet osjeća intimnu potrebu za ocem kojeg vjerojatno nikada nije imao, pa mu i takav surogat paše.

Odnosi između očeva, odnosno očinskih figura, i sinova, odnosno mladih ljudi kojima je potrebno mentorstvo neke vrste, standardna su tema u Vigasovom filmskom stvaralaštvu. Prvijenac „Iz daleka“ možemo promatrati u tom kontekstu i tako on postaje nešto bolji film od vješto zapakiranog uratka za festivale, a tvrdnju možemo još pojačati i činjenicom da je u međuvremenu Vigas snimio i dokumentarac „Prodavač orhideja“ (2016.) koji je ostao dosta opskuran, a u kojem se bavio odnosom sa svojim ocem umjetnikom. U tretmanu tih očinsko-sinovljevih odnosa, Vigas je dosta suptilan i to je jedna od najjačih karika i u „Kutiji“.

Svakako, Hatzínova potreba za pripadnošću će makar isprva odnijeti prevagu nad moralnim skrupulama po pitanju Mariovog posla. Opet, moramo imati na umu da ni Mario nije neki tipičan filmski negativac, kreator koruptivnog sistema, pa čak ni neki „masni” profiter od istog, već običan čovjek koji u zadanom sistemu „pliva” kako najbolje zna i umije. Problem je, dakle, u samom sistemu, u trci za profitom i u mašineriji koji melje radnika, a od običnih ljudi pravi životinje u borbi za opstanak. Vigas se tu koncentrira na odnos dvojice muškaraca različite dobi i možebitne promjene kroz koje oni tijekom tog poznanstva prolaze.

U tom smislu, „Kutija“ je najviše svedena, komorna drama i kao takva dosta zavisi od izbora glumaca. Vigas tu ponavlja pristup iz svog prvog filma i spaja iskusnog glumca s početnikom, ali to ovdje djeluje još bolje i stabilnije. Ključnu razliku čini upravo naturščik Hatzín Navarette koji pokazuje nevjerojatan talent i sposobnost samokontrole da ostane u diskretnom, niskom registru, na čemu bi mu mogli pozavidjeti i prekaljeni profesionalci. Estetska i tehnička rješenja u filmu su također na zavidnom nivou, prije svega u smislu izbora lokacija i kontrasta između prašnjavih cesti i gradića na sjeveru Meksika sa sterilnim, modernim tvornicama, što direktor fotografije Sergio Armstrong, inače redoviti suradnik trenutno najprominentnijeg latinoameričkog autora Pabla Larraína, maestralno hvata. Zbog toga je „Kutija“ jedan od onih filmova koji ne hvataju samo „hit” ovog trenutka u vremenu, već govori i o vanvremenskim kategorijama u odnosima između ljudi privatno i na društvenom nivou.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Box