Režija: Jafar Panahi

JEDAN OBIČAN INCIDENT: Kad tijelo prepozna svog krvnika

JEDAN OBIČAN INCIDENT: Kad tijelo prepozna svog krvnika

Marko Jovanović

16. 01. 2026.

ocjena:
godina: 2025.
trajanje: 104 minute
uloge: Vahid Mobasseri, Mariam Afshari, Ebrahim Azizi, Hadis Pakbaten, Majid Panahi, Mohamad Ali Elyasmehr, Delnaz Najafi, Afssaneh Najmabadi, Georges Hashemzadeh
žanr: socijalna drama
scenario:  Jafar Panahi
režija: Jafar Panahi
Sve počinje jednim „slučajnim“ udarcem koji u gustoj iranskoj tami pokreće spiralu neizbežne sudbine. Muškarac (Ebrahim Azizi) se sa ćerkom i trudnom ženom vozi kroz pustoš; nakon što udari psa, automobil mu otkazuje poslušnost usred nedođije. Prinudno utočište pronalaze u mehaničarskoj radnji kod Vahida (Vahid Mobasseri), čoveka čije telo nosi ožiljke prošlosti – bubrezi su mu trajno oštećeni tokom brutalnih zatvorskih tortura. Rutinski susret se pretvara u psihološki košmar, jer čim Vahid primeti da nepoznati vozač šepa i čuje specifičnu boju njegovog glasa, u njemu se budi jeziva, instinktivna sigurnost. Iako je u zatvoru stalno nosio povez preko očiju, on je ubeđen: ovaj šepavac je njegov mučitelj, živi spomenik njegove patnje i dželat koji mu je u ime režima trajno osakatio život.
JEDAN OBIČAN INCIDENT: Kad tijelo prepozna svog krvnika

Vahid nije jedina žrtva koja je prošla kroz ruke tog krvnika. Tu su i prodavač knjiga, jedna fotografkinja, pa čak i par mladenaca. Svi oni su disidenti, koji čine hor žrtava. Vahid donosi odluku da otme stranca, izvlačeći ga iz sigurnosti svakodnevice u mračni lavirint potrage za istinom, gde će glasovi prošlosti morati da se suoče sa sadašnjošću. Ipak, taj put u srce tame nije linearan; Vahida iznutra razjeda fundamentalna sumnja – on nikada ne može biti apsolutno siguran u identitet čoveka kojeg drži u zatočeništvu, dok se očajni stranac pred njim kune da je reč o tragičnoj zameni identiteta.

Film „Jedan običan incident“ (eng. „It Was Just an Accident“), za koji režiju i scenario potpisuje iranski majstor Jafar Panahi (inspirišući se ličnim iskustvima i razgovorima sa zatvorenicima), transformiše se u grotesknu tragikomediju koja hirurški precizno oslikava šizofreno stanje čitave nacije. Panahi je autor čiji su život i karijeru obeležili neprestani sukobi sa suludim režimom; čovek koji je više puta završavao iza rešetaka jer je u svojim delima beskompromisno kritikovao vlast. Iako mu je snimanje zvanično zabranjeno, on tu blokadu godinama vešto zaobilazi, stvarajući inkognito i bez dozvole. Dok svetska javnost aplaudira njegovoj osvojenoj Zlatnoj palmi u Cannesu, on u domovini stalno osluškuje zveket metalnih vrata.


Ovo ostvarenje se dubinski bavi fenomenom „glasovne identifikacije“ – jezivom posledicom prakse u iranskim zatvorima gde zatvorenici provode mesece sa povezima preko očiju. Zbog toga se ceo zaplet oslanja na čulo sluha i visceralno sećanje na boju glasa, što filmu daje skoro pa horor atmosferu u kojoj glas iz prošlosti proganja decenijama kasnije, pretvarajući se u zvučnu utvaru od koje nema bega.

Scenario majstorski postavlja inicijalni susret u mehaničarskoj radnji kao metaforu iranskog društva – mesta gde se užurbano popravljaju slomljene mašine, dok ljudske duše ostaju trajno oštećene. Ipak, prava drama pulsira u tenziji između osvete i empatije; prisustvo trudne supruge i dželatove ćerke, kojima žrtve paradoksalno moraju pomoći, unosi nepodnošljiv moralni teret u Vahidovu misiju. Gledalac je prinudno postavljen u ulogu sudije: može li potraga za pravdom ostati legitimna dok se istovremeno prepliće sa sudbinom nedužne porodice? Ta etička klackalica prati likove kroz svaki kilometar neizvesne vožnje, pretvarajući pustoš puta u improvizovanu sudnicu u kojoj se svakim okretajem točka vaga težina greha naspram cene ljudskosti.

Kamera protagoniste često hvata u nemilosrdnim krupnim planovima, fokusirajući se na lica. Nasuprot toj klaustrofobiji ljudske drame stoje široki kadrovi iranskih puteva; ta beskrajna, prašnjava pustoš deluje kao nemi i ravnodušni svedok tragedije.

Ebrahim Azizi i Vahid Mobasseri donose maestralan duel koji se pretvara u iscrpljujuću igru reči i poricanja. Mobasseri glumi celim telom; u svakom njegovom pokretu vidi se čovek čiji su organi stradali pod batinama. Njegova facijalna ekspresija je polje bitke između neizdrživog vriska za osvetom i parališuće sumnje pred čovekom koji uporno negira sopstvenu monstruoznost. S druge strane, Azizi gradi lik koji je istovremeno iritantan i zastrašujući u svojoj običnosti; on je otelotvorenje banalnosti zla, čovek koji se vešto krije iza maske prosečnog građanina. U taj lavirint sumnje Vahid će uvući i ostatak društva – Shivu, Salara i mladence – pretvarajući lični obračun u kolektivnu dramu.

Na kraju, „Jedan običan incident“ nije samo film o ličnoj osveti, već kolektivni krik generacije koja pokušava da prepozna lice svog ugnjetača. Jafar Panahi nas podseća da u sistemu izgrađenom na strahu niko nije slobodan – ni žrtva koja ne može da zaboravi glas svog mučitelja, ni dželat koji se krije iza sopstvene običnosti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jedan običan incident

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.