„Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti“ nova je, nedavno objavljena knjiga bosanskohercegovačkog politologa i političkog filozofa Tarika Haverića, jednoga od najprodornijih analitičara aktualnih i povijesnih društvenih prilika te političke stvarnosti u BiH. Njegova knjiga „Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ iz 2016. godine izazvala je mrzovolju nacionalista i oportunista, ali i stekla kultni status među nenacionalistički orijentiranim čitateljima zainteresiranima za analizu i djelatnu kritiku društvenih i međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Zajedno s drugim svojim knjigama i tekstovima, Tarik Haverić svrstao se među najprodornije kritičare stanja koje bismo mogli nazvati bosanskohercegovačkim društvenim i političkim sunovratom, pri čemu je Haverićeva kritika usmjerena prije svega prema bošnjačkome dijelu tronacionalne političke i civilizacijske blokade u koju su zemlju uveli politički vođe Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Tarik Haverić rođen je 28. ožujka 1955. godine u Sarajevu. U siječnju 1978. godine, na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu, diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju, paralelno studirajući povijest umjetnosti i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Postdiplomski studij iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pohađao je od 1977. do 1979.godine. Od 1993. do 1999. godine doktorand je na Université Paris Nanterre, a doktorat iz političkih znanosti, s naslovom „Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine“, obranio je 1999. godine. Već godinu kasnije, u Francuskoj je izabran u zvanje docenta.

Objavio je knjige „Srednjovjekovno filosofijsko nazivlje u arapskom jeziku“, „Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine“, „Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala“, „I vrapci na grani“, „Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ i „Liberalna demokratija“. Uredio je knjigu „Izgradnja Evrope“, za koju je izabrao tekstove, preveo ih i napisao predgovor. Prevodi s francuskog i arapskog, te piše znanstvene članke, eseje i aktualne analize o povijesti, politici i aktualnim društvenopolitičkim temama u Bosni i Hercegovini. Nakon što je polovinom ožujka na festivalu ZnaDu – „Zbor navodne avangarde Dubrovnik“ – predstavio svoju novu knjigu, Tarik Haverić dao je o njoj intervju za Lupigu.

„Jugoslavenski historijski prostor u proteklih sto godina bio je pozornica promašenih projekata“ - Tarik Haverić (SCREENSHOT: YouTube/ZnaDu)

Promociju vaše knjige u Dubrovniku započeli ste objašnjenjem naslova – „Bošnjaštvo kao promašen projekt“ – naglasivši kako ne smatrate spornom samu činjenicu da su bosanskohercegovački Muslimani za sebe odabrali nacionalno ime Bošnjaka. Zašto?

- I u Bosni i Hercegovini i u njenom okruženju trenutno vlada naelektrizirana atmosfera – mada nikad nije bilo drukčije u proteklih skoro četrdeset godina – pa se sasvim obične geste ili izjave lako shvate kao provokacije – ili ih tako predstavljaju snage kojima to u tom trenutku odgovara da bi lakše izazvale moralnu paniku. Stoga sam smatrao za potrebno da objasnim naslov.

U knjizi navodite da ne smatrate upitnim to što su Muslimani na Prvom bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine usvojili ime „Bošnjaci“, ali iscrpno eksplicirate razloge zbog kojih bošnjaštvo smatrate promašenim projektom. Molim Vas da za čitatelje Lupige, koji nisu imali doticaja s vašom knjigom, ukratko navedete neke od najvažnijih.

- Sama promjena imena sasvim je legitimna, i ja podsjećam na slučaj američkih crnaca koji su u sto godina mijenjali ime tri puta, da bi danas službeno bili Afroamerikanci, ili Eskima koji su danas Inuiti, mada je i to novo ime jednako pogrešno. Ono što jest sporno, to je današnja službena bošnjačka naracija prema kojoj su islamizirani Slaveni sebe oduvijek nazivali Bošnjacima i dijelili jedinstven etnonacionalni osjećaj, ali su ih drugi sprečavali da ga izraze negirajući njihovu posebnost. To je čista izmišljotina: bosanskohercegovački muslimani bili su, poput svih drugih muslimana, ponosni što pripadaju jedinstvenoj nadnacionalnoj zajednici u kojoj su ljudi povezani vjerom u jednog Boga – umma – i koja nadilazi svaki oblik partikularizma. Kako je još 1925. godine u članku indikativnog naslova „O nacijonalnom opredeljenju bosansko-hercegovačkih muslimana“ pisao Osman Nurij-beg Firdus, „biti u isto vrijeme musliman i osjećati se nacijonalno, to nije moguće: islam je preči od narodnosti“ – a mnogi pripadnici bosanske muslimanske elite dijelili su to mišljenje. Bit povijesti je, naravno, promjena, pa se i to shvatanje promijenilo. U jednom trenutku „narodnost“ je postala važna, i muslimani širom islamskog svijeta postavljali su se prema toj činjenici na različite načine. U Bosni i Hercegovini, njihova etnonacionalna posebnost kao „Muslimana“ potvrđena je 1960-ih godina, od 1993. oni su Bošnjaci, no to kašnjenje u odnosu na Srbe i Hrvate, koji uvijek ostaju referentne tačke, povijesno je objašnjivo njihovom odanošću islamskom univerzalizmu, i ne treba izmišljati protivnike bošnjačkog nacionalnog identiteta ako taj identitet sami Bošnjaci nisu stoljećima potraživali.

Može li se o „bošnjaštvu“ kao „promašenom projektu“ govoriti neovisno o činjenici da ni „srpstvo“ ni „hrvatstvo“, naročito u BiH, nisu ništa manje promašeni, promatramo li ih u kategorijama vaše analize, o čemu, uostalom, i sami u knjizi govorite?

- Na prvim stranicama knjige podsjećam da je jugoslavenski historijski prostor u proteklih sto godina bio pozornica promašenih projekata: monarhija nakon Prvog svjetskog rata, pa Nezavisna Država Hrvatska, pa federacija nastala iz narodnooslobodilačkog rata i revolucije nakon Drugog svjetskog rata, pa jedna država za sve Srbe iz 1990-ih … Propast bošnjaštva kao projekta nije dakle nikakav izuzetak, već je prije pravilo. No to što je Srbija danas, prema riječima Vesne Pešić, „propala država pregažena korupcijom, velikosrpskim nacionalizmom, lažima, primitivizmom i autokratijom”, i što je Igor Mandić smatrao da je „projekt Hrvatske propao“, nije za mene razlog da slegnem ramenima i kažem „svi su oni isti“. Ipak, za poredbenu analizu svih tih propalih projekata i njihove međuuzročnosti nisam imao ni interesa a ni sposobnosti. Siguran sam da će prije ili kasnije neki autori pokazati izravnu vezu „zaštite prava srpskog naroda“, od koje je sve počelo, i nestanka Srba iz Hrvatske, kao i vezu hrvatske politike u posljednjih 35 godina i demografske katastrofe bosanskohercegovačkih Hrvata, no ja sam se svjesno ograničio samo na posebnosti bošnjačkog promašenog projekta.

Služite se zanimljivim pojmovima „gustog“ i „tankog“ ili „rijetkog“ nacionalnog osjećaja. Molim da ih ukratko eksplicirate i objasnite kako ih primjenjujete na analizu „bosanskog muslimanskog subjekta“ nakon što je on postao „bošnjački“.

- Te pojmove razvila je, kao korisne analitičke instrumente, anglosaksonska politička teorija. „Gusti“ nacionalni osjećaj podrazumijeva pretpolitičku sličnost – jezičku, religijsku, običajnosnu … – članova društva. Danas ga gaje, recimo, Grci ili Bugari. „Rijetki“ nacionalni osjećaj je privrženost političkoj zajednici i ne pretpostavlja etnoreligijsku homogenost. Kada za neku osobu kažete da je Amerikanka, ne zna se je li evropskog, azijskog ili afričkog porijekla, ni koje je religije, ako je uopšte ima. Jednako ni za Švajcarce ne možete pretpostaviti koji im je materinji jezik ni da li su katolici, kalvinisti ili nešto treće … Po mom mišljenju, jedini projekt koji je nakon raspada jugoslavenske partijske države odgovarao bosanskohercegovačkim Muslimanima bila je „rijetka“ bosanska nacionalnost shvaćena kao državljanstvo, koja ne bi potirala hrvatski, srpski ili bošnjački etnokulturni identitet, alibi ostavila prostora za sve članove društva kojima etnoidentifikacija ne odgovara. Naravno, još uvijek postoje snage koje se, kroz pervertirani koncept „države građana“, zalažu za takvo bosanstvo, koje bi za njih bilo samo kamuflaža, sredstvo bošnjačke majorizacije nad drugima, i jasno je da to ne može uspjeti.

„Od recikliranja romantičarskih fantazmagorija o bogumilima ima koristi samo jedan uzak krug profesionalnih bošnjakizatora“ (SCREENSHOT: YouTube/ZnaDu)

Nije li prestrogo Bošnjacima predbacivati pretjerani i mitologizirani interes za povijest uz istodobnu nesposobnost za razvijanje vrijednih vizija budućnosti, ako znamo u kakvim se uvjetima rata i poraća razvijalo i razvija bošnjaštvo, te ako imamo na umu da srpski i hrvatski kolektivni identiteti u BiH od bošnjačkoga u tom pogledu nisu ništa bolji – štaviše?

- Rat je završen prije 30 godina, i više ne može služiti kao opravdanje za današnje neuspjehe. Kako podsjećam na završnim stranicama, Japan, na koji su bačene dvije atomske bombe, bio je 30 godina nakon Drugog svjetskog rata razvijena i pristojna zemlja, dok je trideset godina nakon završetka jugoslavenskih ratova Bosna i Hercegovina, koja ni izbliza nije pretrpjela takva razaranja i u koju je do 2009. godine uloženo više novaca per capita nego u zapadnu Evropu u sklopu Marshallovog plana, u mnogom pogledu ruglo Evrope. I ovdje ću ponoviti da smatram kako mitovi mogu biti korisni, ali o tome sudimo od slučaja do slučaja – uvidom u stvarno stanje. Da je mitologiziranje povijesti posljedovalo kulturnim, socijalnim i ekonomskim napretkom Bošnjaka ja bih im prvi uputio čestitke, ali nije. Od recikliranja romantičarskih fantazmagorija o bogumilima ima koristi samo jedan uzak krug profesionalnih bošnjakizatora.

U jednom dijelu knjige navodite kako je promjena imena „Muslimani“ na Prvom bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine bila „pregovarački preduslov“, jer međunarodna zajednica nije htjela dopustiti da dio BiH koji bi nakon provedbe Owen-Stoltenbergova plana pripao Muslimanima „nosi ime muslimanske republike“. Znači li to da je dotadašnje ime bosanskih Muslimana promijenjeno pod pritiskom međunarodne zajednice, a „nikako“, kako pišete, „kao ostvarenje vjekovnih težnji“?

- Tu činjenicu nisam ja otkrio, ona je otpočetka poznata a zapisnici su javno dostupni. A ni zaključak nije moj: na mjestu koje spominjete navodim dva nezavisna izvora, i autore od kojih sam ga preuzeo.

Činjenica je, međutim – a to i navodite – kako „bošnjaštvo“ od 1993. godine naovamo ima opipljive političke posljedice, a ja bih dodao, i državotvorne. Ne sugerira li to ipak da je naslov vaše knjige prestrog – da bošnjaštvo, naime, može biti „promašeno“ samo u onoj mjeri u kojoj je promašena i cijela daytonska BiH, zajedno sa srpstvom, hrvatstvom i „ostalima“ u njoj?

- Bojim se da vi, formulirajući pitanje na ovaj način, gubite iz vida širu sliku, naime da u Bosni i Hercegovini postoje snage kojima postojanje ove političke zajednice smeta oduvijek, a ne samo od Daytona. Oni, dakle, promašenost dejtonske BiH smatraju uspjehom a ne promašajem. Nefunkcionalnost države daje im nadu da će prije ili kasnije ostvariti svoje teritorijalne ciljeve. Po pretpostavci, bošnjačke elite trebalo bi da postupaju sasvim suprotno – dok se one ponašaju navlas identično, i u nekim akcijama razgradnje čak prednjače. Jačanje etnoreligijskog identiteta na jednoj trećini teritorija jamči da taj teritorij nikad više neće biti cjelovit.

Činjenica je također da je među Bošnjacima, za razliku od Srba i Hrvata u BiH, bilo dobronamjernih, ozbiljnih, pa donekle i uspješnih pokušaja pluralizacije temeljnih političkih, pa i identitetskih stavova prema položaju Bošnjaka u politici i društvenom kontekstu BiH. Dok se vaša kritika ustremljuje isključivo na SDA kao ključnu stranku Bošnjaka u BiH, postoje, kroz vrijeme, i kakvi-takvi politički dosezi SDP-a BiH i Naše stranke. Ne nastoje li se te dvije stranke, da navedem samo najvažnije, distancirati od onoga što obaviješteno kritizirate kao izmišljeni utemeljiteljski mit o Bošnjacima u BiH, ali i voditi drugačiju politiku, politiku okupljanja neovisno o nacionalnosti, baš u smislu vašeg opisa „rijetkog“ nacionalnog osjećaja – ali im ne uspijeva, jer s ostalih nacionalnih strana, ali bogme i od „svojih“, naprosto nema dobre volje? Kako komentirate tu primjedbu?

- U pravu ste, „bošnjački korpus“ je u političkom smislu od samog početka mnogo pluralniji nego druga dva, i mislim da je to sretna okolnost. No kada slušate prvake SDA i njenih satelita, kao i predstavnike nekih vjerskih i kulturnih organizama, to što je za vas hvalevrijedno za njih je veliki problem – ta „razjedinjenost“ Bošnjaka koji bi konačno trebalo da dođu pameti i skutre se pod krilom Stranke demokratske akcije, kao što su Hrvati manje-više ujedinjeni oko HDZ-a – pa ih je ostalo 250.000! Kada čitate bošnjačka glasila, najveći problem u Bosni i Hercegovini je Naša stranka! Nikakva politika okupljanja oko državljanstva „neovisno o nacionalnosti“ ne može uspjeti dok nedotupavne i kratkovide političke, kulturne i vjerske elite utvrđuju sve parametre društvenog života.

Na stranici 185. citirate naslov intervjua Bakira Izetbegovića portalu raport.ba iz 2023. godine s tvrdnjom da „'Mladi muslimani' nisu prošlost nego budućnost“ te da je „SDA nastala iz njih“. Iz Vaših razmatranja moglo bi se zaključiti kako smatrate da je „islamski poredak“, a neliberalne vrijednosti EU-a, istinski politički cilj SDA. Je li taj zaključak točan? Molim da eksplicirate.

- I ovdje moram da se ogradim: ne smatram ja ništa. Ja samo navodim svima dostupne dokumente. Ako je 'Mladim muslimanima' „vlast najviše potrebna radi nesmetane uspostave islamskog poretka“, kako stoji u brošuri „Kako ćemo se boriti?“ koju je sastavio Emin Granov, i ako se nije našao niko pametan da se od tog cilja ogradi i kaže da on pripada prošlosti već je najistaknutiji bošnjački lider naprotiv rekao da je ta organizacija sa svojim ciljevima budućnost i da je SDA iz nje nastala – koji zaključak biste vi izveli?

Vaša knjiga nepopustljivo je polemična i silno duhovita, a na jednom mjestu i sami kažete kako ste „skloni ironiji“. Kako biste je sami žanrovski definirali?

- „Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti“ je, barem u namjeri, esej, kao što je bila i „Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ – a eseji podnose ironijski registar. Oba djela se, međutim, približavaju sociološko-politološkoj studiji, utoliko što se držim činjenica i navodim izvore, i slijedim određenu metodologiju koju eksplicitiram kad god je potrebno.

Na promociji u Dubrovniku kazali ste kako vas nitko, zbog Vaših stavova, na ulici ne napada niti vam, kao roditeljima Borisa Dežulovića, dolazi urlati pod prozore, ali ste suočeni s drukčijom vrstom otpora: šutnjom. Kako je to: raspravljati, kritizirati, polemizirati – strasno i spretno, kako se iz vašeg pisanja jasno vidi – ali ne nalaziti polemičkog suparnika, govoriti kao uprazno?

- Pišem kako mislim da treba, a u naše vrijeme baš svako s tastaturom i priključkom na internet ima mogućnost da moje stavove ospori – none postoji obaveza odgovaranja. S druge strane, iz reakcija koje do mene dopiru privatnim kanalima, zaključujem da ipak ne govorim uprazno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZnaDu

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.