Uganda je upravo prošla kroz opće izbore na kojima je ponovo pobijedio predsjednik Yoweri Museveni. Nimalo iznenađujuće, šablonizirano. Rekli bismo, još jedna dobro poznata afrička priča u zemlji koja se nekad nalazila na mapi prijateljskih država, a danas predstavlja još samo jednu nepoznanicu. U filmskom svijetu najpoznatija je zbog filma „The Last King of Scotland“ u kojem Forest Whitaker utjelovljuje diktatora Idija Amina, za što je dobio Oscara. Sve je poznatija i kao turističko odredište, ugodne klime na ekvatoru. 

No, kako se zaista živi u Ugandi i koji su izazovi društva u razvoju, pobliže će nam objasniti Tina Smole, slovenska novinarka i snimateljica koja trenutno živi u Zagrebu, a u Ugandi je provela deset godina. Radila je za razne medijske kuće i agencije te nevladine udruge. Pokrivala je cijeli spektar tema, od politike do sporta, životnih priča i gospodarstva. Posao ju je odveo do Kenije, Srednjoafričke Republike i Somalije. 

Tina Smole na zadatku na granici Ugande i Južnog Sudana (FOTO: Privatna arhiva)

Uganda je u siječnju uz sastav parlamenta birala i predsjednika. Očekivano, Museveni je zgrabio i sedmi mandat. Bobi Wine je doživio drugi poraz i to s manjim postotkom nego prije pet godina. Postoji li ikakva mogućnost da se čovjeka, koji je na vlasti još od 1986. godine svrgne na izborima?

- Ne, po meni ne postoji, barem ne demokratskim putem, jer to nikome nije u interesu. Iako je bilo i još ima naznaka da je samom predsjedniku dosta vladanja i da bi se radije bavio svojim impozantnim ankole kravama (prekrasna lokalna vrsta krava s ogromnim rogovima op.a.) nego politikom, moramo razumjeti da se oko njega previše ljudi usidrilo na dobro postojeće pozicije s pristupom novcu koji – da nije on na vlasti – ne bi ni sanjali, a kamoli imali. Korupcija je ogromna. Uz to se i hobotnica korupcije, koja se razvijala 40 godina, rasteže na sve konce i krajeve. A da ne govorimo o pitanju sigurnosti za njega samoga i njegovu obitelj. Dakle, do smrti – ili ako sam Museveni na svoje mjesto postavi sina Muhoozija Kainerugabu, koji ima čin generala i zapovijeda vojsci – on i njegova obitelj ostaju na vlasti. Izbori su farsa i bacanje novca.

Kakva je u stvarnosti politička moć Bobija Winea? Kad gledamo objave na društvenim mrežama, možemo vidjeti da su njegovi predizborni skupovi masovni i prepuni ugandske mladeži.

- Robert Kyagulanyi Ssentamu poznatiji po svom glazbenom imenu Bobi Wine ima potporu mladih i malo starijih ljudi, no u sistemu gdje se glasački listići broje po naredbi odozgo, on nema mogućnosti pobijediti na izborima. Dok je represivni aparat – policija, vojska, obavještajne službe, vojna policija – pod kontrolom jedne obitelji izbori nemaju moć. Bobi Wine je oko sebe okupio neke jako dobre i kvalitetne ljude, no prate ga i mase, prijatelji, koji očekuju neku dobit od same potpore, ili financijsku pomoć, ili neke pozicije ... On je ljudima ulio nadu, ali u zadanom prostoru on nema realne šanse. Prije nekoliko mjeseci uhićen je njegov osobni tjelohranitelj. Musevenijev sin Kainerugaba je o tome dijelio objave na mreži X, stavljao fotografije kako su mu obrijali bradu po kojoj je bio poznat, pisao kako ga muče i slično. Trenutno se nalazi u najstrožem zatvoru. Tjedan dana nakon izbora vojska je upala u Wineovu kuću, pretresla je, čak su ozlijedili njegovu ženu u potrazi za njim i nikome ništa. Tražili su ga, ali on je već prije toga pobjegao. To sve samo pokazuje, kako se vodi ta zemlja. Silom. U studenom 2020. godine nakon uhićenja Winea izbili su ogromni prosvjedi u Jinji, gradu udaljenom dva sata od Kampale, gdje je i uhićen. Ali prosvjedovalo se i u Kampali. Policija i vojska nisu bili spremni na tako veliki odaziv masa, krenulo se jako brutalno na ljude. Po informacijama organizacija za zaštitu ljudskih prava ubijene su najmanje 54 osobe. Ta je poruka jasno odjeknula. Ljudi se boje naoružanja, podupiru Bobija, ali treba znati da su mnogi radi toga nestali bez traga, neki su se vratili živi, neki ne, nekima se gubi svaki trag. Ljudi su željni promjene, on je popularan glazbenik, koji niz godina ne može nastupati doma. Na skupovima i mladi i stariji rado će se pojaviti, ali kad stisne, mnogi će se povući i razmisliti da li im je pametno nastaviti glasno i javno ga podupirati, kad se zna tko kolo vodi. 

Bobi Wine na dan izbora (FOTO: Rian Cope/AFP)

Situacija je daleko od nepoznate. Mogli bismo reći, klasičan afrički vođa koji se ne da. Povijest nam je pokazala da nakon dugogodišnjeg vođe često slijede turbulentna razdoblja, u najgorem slučaju i rat. Postoje li u Ugandi mogućnosti za takav scenarij jer ono što gledamo jest uhićivanje i strašenje političkih protivnika?

- Scenarije u Ugandi je teško predvidjeti. Puno je tu upitnika. Ako predsjednik umre, ako sam delegira sina, ako sin stisne oca … U svemu ima veliku ulogu vojska koja drži konce, no i tu se vidi smjena generacija. Stariji koji su s Musevenijem izborili vlast 1986. godine povukli su se u mirniji život ili umrli, odnosno aktivnih u politici je sve manje. Nestabilni sin oko sebe skuplja „svoju ekipu“, mlađe, vjernije njemu, s vlastitim ambicijama da napune svoje džepove. Tako da je jako nezahvalno prognozirati što i kako bi se moglo desiti. No, možemo se složiti da će najvjerojatnije vlast ostati u rukama Musevenijeve obitelji. Ugandska vojska je vrlo cijenjena u regiji i sastavni dio UN-ovih stabilizacijskih snaga u Somaliji od samog početka, što državi daje međunarodnu moć. Također, u Ugandi je trenutačno, po podacima UNHCR-a, skoro dva milijuna izbjeglica iz zemalja u regiji, najviše iz Južnog Sudana i DR Konga. A Museveni ima i jak regionalni utjecaj kao pregovarač pa je koristan za stabilnost regije. Sve to su faktori koji preveniraju neke direktne pokušaje svrgavanja trenutne vlasti sa strane nekih vanjskih faktora. A žrtve režima ostaju unutarnje političko pitanje. 

Kakvo društvo je Uganda? Postoje li nacionalni osjećaji u državi u kojoj je država nastala prije nacije, a broj etničkih skupina je pozamašan.

- U ugandskom ustavu navodi se 65 plemena iz više etničkih grupa. Najviše ih pripada Bantu grupi, pa imamo nilotsku grupu te istočnosudanske narode, a tu su i pojedine manje skupine koje žive na području današnje Ugande. Za objašnjavanje dinamike nacionalne pripadnosti u Ugandi ovdje nemamo ni prostora ni vremena, ukratko – pojam države u nama poznatom obliku bio je tim ljudima nametnut s kolonizacijom i pri postavljanju granica nije se poštivalo ni narode na toj zemlji, ni lokalne društvene običaje i strukture moći. Ljudi u Ugandi nemaju jedan jedinstven jezik koji bi objedinio narodne ili etničke grupe. Službeni jezik je engleski, a tu je i luganda, koji je jezik središnjeg dijela države. Recimo, ljudi na sjeveru ga ne govore. Sve to pridonosi činjenici da je etničko porijeklo bitnije od nacionalnog. Oni se osjećaju Uganđanima, ali su bitne i podjele po regiji i plemenu. Možda nešto slično kako je bilo u Jugoslaviji. Svi smo bili Jugoslaveni, no bili smo i Hrvati, Slovenci, Makedonci i ostali narodi koji su sastavljali tu državu. Tu je stvar i lojalnost ljudi – bliži su sa „svojima“.

Predsjednik Museveni maše svojim pristašama (FOTO: AFP)

Uganda, odnosno kraljevstvo Buganda, je još prije početka europske kolonizacije bilo jedno od naprednijih u regiji velikih jezera. Kako Uganda ekonomski stoji danas? Tko su glavni trgovinski partneri?

- BDP Ugande za 2025. godinu procjenjuje se na skoro 65 milijardi američkih dolara, s očekivanim rastom u ovoj godini. Oko 70 posto ljudi radi u poljoprivredi, a zemlja najviše izvozi kavu, kakao, voće i povrće, čaj, ribu te zlato – nešto svoga, ali nešto i od onoga za što se sumnja da potječe iz susjednog DR Konga. Pronalazak nafte i gradnja naftovoda u kojem sudjeluju francuski TotalEnergies, kineski CNOC te Uganda i Tanzanija također su bitni za razvoj gospodarstva pa se očekuje znatna dobit iz te industrije, što preko radnih mjesta, što preko izvoza nafte i naftnih derivata. Prva nafta trebala bi poteći sredinom ove godine, no kao i ostali veliki projekti sve se može i odužiti, iako su očekivanja velika. Većina izvoza ide na tržište Bliskog istoka i istočne Afrike, ali i u Ujedinjene Arapske Emirate, Keniju, Indiju, Južni Sudan, DR Kongo, pa čak i u Europu, zemlje kao što su Nizozemska, Italija i Njemačka. Turizam je također bitna komponenta gospodarstva. Deset nacionalnih parkova godišnje posjeti oko 1,5 miliona stranaca godišnje, koji uživaju u prirodnim ljepotama i životinjama, od lavova i slonova do gorila. Većina stanovništva radi u neformalnom sektoru pa tako ne plaćaju poreze i ostala davanja, korupcija je velika i sveprisutna, no ljudi se snalaze na svoje načine. A i dijaspora pomaže ljudima u zemlji, koja je među najsiromašnijima.

Mi govorimo o državi mladih. Prosječna dob u Ugandi je, prema nekim podacima, 19 godina. Osjeća li se ta mladenačka vibracija u svakodnevnom životu?

- Uganda ima izuzetno mladu populaciju. Prosjek godina je nepunih 17 i to u populaciji od preko 51 milijuna ljudi – i ta brojka neprestano raste. Po podacima UN organizacija skoro pola populacije je mlađe od 15 godina, preko 70 posto je mlađe od 30 godina, a u prosjeku žena rodi 4,5 djece. To je prosjek. Normalno je da na selu jedna majka rodi i po desetero djece. Mladost se osjeća na svakom koraku. Djeca trče okolo, kako u ruralnim područjima, tako i u gradovima. Jednom prilikom mi je mladić pričao o jednoj osobi i na moje pitanje koliko je ta osoba imala godina odgovorio da je bila stara. Kad smo došli do brojke, ta „stara“ osoba imala je 25 godina. Mlada energija je svuda – noćni život, zabava, tulumi, inovacije, ideje kako brzo do novca, nada u bolje sutra, stav, da jedan drugome pomažu, da pomažu prijatelji i obitelj. Zajednica je jako bitna u Ugandi. Kad bude teško, ljudi priskoče u pomoć. Borba za bolje sutra je na svakom koraku i ako netko planira naći bolji život van granica Ugande i tu će im ljudi pomoći. No, kod političkih i društvenih promjena, više nego energija mladih, ulogu igra moć oružja. Iako će mladi izaći na prosvjede, nakon nekoliko pucnjeva, hapšenja, ranjavanja ili goreg, i mladi se maknu s ceste jer sila je ipak sila.

Svatko tko posjeti Kampalu, ili uostalom bilo koji dio zemlje, sa sobom nosi većinom pozitivna iskustva o zemlji i ljudima. Iako je teško cijelo stanovništvo svesti na zajednički nazivnik, kakav je prema vašem dojmu ugandski mentalitet, postoji li nešto takvo uopće?

- Uganđani su iznimno simpatični i gostoljubivi. Jako vole svoju zemlju i ne hrle van, kao neki njihovi susjedi. U roku od pet minuta netko će ti pristupiti i pokušati uspostaviti kontakt. Onako nježno, bez nasilnog naguravanja, ako želiš mir to će poštivati i maknuti se. A ako želiš društvo drage će volje sjesti kraj tebe ili te pozvati za stol. Nasmijani su i veseli. No, postoje neka pravila – nema veze koliko ti se u banci ili drugdje žuri, uvijek ima vremena za „Dobar dan. Kako ste? Hvala dobro, a vi?“ Kad sam se vratila, moram reći da mi je tih par sekundi ljubaznosti jako nedostajalo u Hrvatskoj. Smiješak na ulici i pozdrav ili kratki razgovor s strancem dok čekamo u prometnoj gužvi ništa te ne košta i to je normalno. Ali ne i u Zagrebu … Istina je da kad malo bolje upoznaš ljude vidiš i razlike onih sa sjevera, juga, zapada, prema plemenima. Ne samo vizualno, nego i po karakterima. Neki su direktniji od drugih, drugi često muljaju, treći važe da nisu baš brze pameti, četvrti za sklone alkoholu, peti kao lijeni, šesti kao dobri sve dok im ne staneš na žulj. Dakle, isto kao i kod nas. Ali ako trebam opisati Uganđane ukratko – dragi, nasmijani, topli, druželjubivi i nenasilni (nikada se kao žensko nisam osjećala ugroženo, ni kad smo popili negdje bogu iza nogu). I još nešto – iznimno su vezani za svoju hranu do te mjere, da je riječ „hrana“ rezervirana za škrob u obliku slatkog ili običnog krumpira, matooke, zelene banane koje su im osnovna namirnica kao nama kruh, potom tapioka, jam, riža, tjestenina, indijski chapati … To je hrana, a ostalo su umaci, od govedine, ribe, piletine, kozletine, graška ili fažola – sve van toga je „snack“, bila to piletina i pomfrit ili sendvič. Za Uganđane hrana nisu lazanje ili janje na ražnju, nego njihova domaća hrana. Trebalo mi je da se na to naviknem.

Tina Smole na terenu (FOTO: Privatna arhiva)

U Africi ste živjeli i radili dugo. Kako Afrikanac doživljava stranca, što je Europljanin Afrikancu danas? Kakve su naslage povijesnog iskustva koje se lijepi za opisne pojmove jednih i drugih.

- Jako kompleksno pitanje. Kao prvo Afrikanci nisu jedinstvena grupa ljudi da ih možemo generalizirati isto kao što nisu ni Europljani. Drugačiji stav će prema strancu imati Mađari, drugačiji Nizozemci ili Finci. Pa tako će biti i s državljanima afričkih zemalja. Dosta toga ovisi o povijesti zemlje, o kolonizaciji koju su imale neke od njih i o načinu na koji su se osamostalile, o političkim i ekonomskim odnosima tamo. Uganđani generalno cijene strance, bijelce. Neki ih (nas) vide kao potencijalne poslovne partnere, ljude s dosta kapitala da bi ulagali u tu zemlju, kao spasitelje (utjecaj misionara i nevladinih udruga), nekoga tko će im financijski pomoći, da li da kupi piće ili im pomogne u školovanju. Tako da je često prisutan stereotip da bijelci i stranci općenito imaju (više) novca i mogućnosti. Oni koji su se školovali vani i koji rade na cijenjenim pozicijama u društvu često doživljavaju strance, bijelce naročito iz Zapadnog svijeta, kao arogantne i napuhane jer im pametuju i žele utjecati na lokalnu politiku ili ekonomiju u vlastitim interesima odnosno bez dovoljnog znanja ili poznavanja dinamike odnosa, života, specifikuma društva ili samih potreba stanovništva. Jer istina je da puno bijelaca, stranaca u Ugandi voli pametovat i „učiti“ ljude kako i što bi trebali raditi da bi im bilo bolje. U samoj Ugandi upravo stav o ljudskim pravima i pravima LGBTQI populacije je postao kamen spoticaja prema Zapadu. Ugandski zakon brani homoseksualnost i za neke oblike čak ima smrtnu kaznu, kritika toga sa Zapada nije bila dobrodošla, dok su Kina i Rusija o tome šutjele. Sami se brane svojim društvenim i vjerskim vrijednostima, no sa svime što Zapad radi, a sad i brutalnost Sjedinjenih Država prema ljudima na njihovom teritoriju, bilo kakve prodike o ljudskim pravima padaju na neplodno tlo. I tu je dodatni odmak od Europe i Zapada općenito koji se osjeti u Ugandi zadnjih nekoliko godina. No, za turiste to nema veze, oni to ne osjete, vide ljubazne ljude, tu i tamo dobiju molbu za financijsku pomoć i ideje što vidjeti u toj zemlji.

Jugoslavija je gradila veze s Afrikom preko pokreta Nesvrstanih. Naši stručnjaci, naše kompanije, ali i ideolozi su dolazili na kontinent i mi smo zapravo bili dosta povezani. Zagreb je čak imao i Institut za proučavanje Afrike. Postoji li još išta od tih veza ili se sve izgubilo?

- Početkom 2024. godine Uganda je preuzela predsjedanje Nesvrstanima u kojima nas više nema. Dosta je i naših, s područja bivše Jugoslavije, živjelo i u Ugandi, neki su tu i ostali. Ugandski predsjednik Museveni dobro prati sva ta događanja, ali trenutno je puno više okrenut kapitalu nego nekoj ideologiji. Ideologija i alijanse fleksibilne su prirode i rade u korist konkretnih dobrobiti, razvoja zemlje, razvoja i poboljšanja infrastrukture i privatne dobiti. Prije nekoliko godina Uganda je počela s promocijom kave s namjerom povećanja izvoza. U Srbiji su počeli otvarati lokale, Ugandan Connect. Trenutačno imaju četiri, dva u Beogradu i po jedan u Nišu i Zaječaru. Radi se o promociji Ugande od kulinarstva do promocije poslovnih mogućnosti. Znam da ima i nekoliko hrvatskih humanitarnih inicijativa u Ugandi te misionara, no nešto organizirano nisam vidjela. Slovenija ima tamo počasnu konzulicu, koja je inače Indijka, no koliko znam, barem kad sam odlazila, Hrvatska nije imala neke diplomatske aktivnosti. Na policama u trgovinama se prije nekih godina moglo kupiti Vegetu, danas na žalost ne, ali se zato prodaje "Lino Lada". Tako da ima nekih ekonomskih inicijativa, dominantno preko Kenije, koja je ipak veći igrač u istočnoj Africi. 

Puno se govori o zlatnoj mladeži koja zalazi u šoping centre u kojima ispijaju pića po europskim cijenama. Tko su ti ljudi? Čija su to djeca?

- Zlatna mladež Ugande može svoje hrvatske kolege pomesti. Shopping centri nisu više takav đir za njih iz sigurnosnih razloga te jer su postali dostupni i onima višeg srednjeg sloja. Prava zlatna mladež Ugande su djeca političara, ministara, generala, biznismena i ostalih ljudi visokih primanja. Radi sigurnosti i da bi se stvarno mogli opustiti, izlaze na privatne tulume, zakupljuju resorte ili neke hotele pa tamo tulumare. Većina ih se školuje u Engleskoj, SAD-u, neki u Švicarskoj, a sve se to debelo plaća. To su ljudi koji često nemaju pojma kako živi 99 posto stanovništva. Neki imaju svoje poslovne imperije: tvornice, škole, nekretnine ili su i sami u politici. Ako su muškarci u pitanju oko njih je hrpa zgodnih cura, s nekima imaju i djecu bez obzira jesu li u brakovima ili ne. Kao svi, vole život i u njemu uživaju punom snagom. Oni koji žive vani preko božićnih praznika dolaze doma i tada se tulumi samo nižu.

Kampala iz zraka (FOTO: Tina Smole)

S druge strane srednja klasa gotovo da ne postoji.

- Cilj predsjednika je oblikovati neku srednju klasu, no u društvu gdje netko radi cijeli mjesec za 15 eura ili gdje učitelj ima od 100 do 150 eura plaću, dok doručak u Kampali košta desetak eura. Kako možemo i sanjati o nekoj srednjoj klasi? Preveliki broj ljudi je u stanju preživljavanja, minimalna plaća ne postoji, a kamoli radnička prava … Svatko se bori za svoj opstanak svaki dan, dok neki nemaju pojma koliko išta košta jer im je to nebitno. 

Kad se mlad čovjek zaposli, nije rijetko da on na tom poslu doslovno spava. Da boravi tamo od jutra do mraka i tako svaki dan do nedjelje, kad je napokon slobodan. Zaposlenici u hotelima, primjerice, spavaju u skučenim sobicama. To je, naime, dio njihove plaće: smještaj i hrana. Postoji li ikakva zaštita na tržištu rada?

- Većina poslova je neformalna iako bi poslodavac radnike trebao prijaviti na plaću i beneficije socijalnog osiguranja, što je oblik mirovinskog fonda kojeg se uplaćuje da bi kasnije ljudi blizu 60 godine života mogli podići ta sredstva za neki svoj biznis ili kako bi imali neke isplate slične mirovini – to sve ovisi gdje si radio. Najčešće se radi sedam dana u tjednu, ponekad i po 12 sati na dan. Tako da ako nema baš nekog posla, ljudi i spavaju na poslu. Majke često na posao dovode i svoje bebe ili malu djecu, pa je normalno na recepciji vidjeti ženu koja doji ili vidjeti bebu kako spava na dekici na podu. Ljudi koji imaju vlastite male trgovine miješanom robom ili hranom često to imaju u prednjem dijelu zgrade, prednji prostor je trgovina, a iza je soba u kojoj žive. Na dvorištu kuhaju, a sanitarije su često negdje u dvorištu. To možete vidjeti i po siromašnijim dijelovima gradova i u ruralnim naseljima. Na taj način ljudi i čuvaju svoju imovinu te režu troškove najma prostora. Oni koji iz udaljenih sela dolaze na posao mogu imati na radnom mjestu i neki sobičak u kojem spavaju. Opet se tu radi o smanjenju troškova putovanja, novce koje zarade šalju doma, a oni mogu duže raditi i za praznike, kao što je Božić, a onda otići doma i biti s obitelji. Često se zna desiti da u gradu u kojem rade imaju još neku privatnu vezu jer usamljenost ipak radi svoje. Zaštita na radu u teoriji postoji no rijetke su firme koje to poštuju. One koje drže stranci ipak nešto više od domaćih, ali radnici su u principu potrošna roba. Govorim o praksi, ne o zakonima koji postoje. Običan radnik niti zna za to niti se može time služiti jer se sve svodi na financijsku moć pojedinaca.

Kakvo je zdravstvo? Imaš li kakva iskustva iz života tamo što se tih stvari tiče?

- U Ugandi postoji javno zdravstvo, koje je načelno dostupno – dakle neke su stvari besplatne, barem na papiru, ali veliki broj bolnica i zdravstvenih domova je potkapacitiran osobljem i opremom te lijekovima, da o plaćama osoblja ni ne govorimo. Što znači da ljudi moraju ići kod doktora s nekim iznosom novaca. Afera oko javnog zdravstva je previše da bih ulazila u to. Ali da skratim, ako imate mogućnost izbjegavajte javne bolnice naročito u ruralnim dijelovima države. Ima tu i niz privatnih bolnica koje dobro rade i to naplaćuju. Imaju i stručnjake koji su cijenjeni i u regiji, školovani vani. Pedijatrica mog sina školovala se u Velikoj Britaniji no vratila se raditi u Kampalu. Privatne ustanove imaju puno bolje uvjete i opremu, ali sve je to dio biznisa. Neko osobno iskustvo bi bilo kad mi se sin opekao kipućom vodom. Srećom je bolnica bila na pet minuta od doma i odmah su nas primili i odradili, nitko me nije pitao za način plaćanja usluge. Ali kad je kolegica Uganđanka išla s kćeri na hitnu prvo je trebala pokazati novce u gotovini, ne na računu i tek onda su se posvetili curici koja je imala ozbiljnu ozljedu prsta. Može se naći super stručnjake i imati jako dobru uslugu, ali opća praksa političara i imućnih ljudi je, da idu na ozbiljnije liječenje u inozemstvo – Kenija, Indija, europske zemlje. 

Deset nacionalnih parkova godišnje posjeti oko 1,5 miliona stranaca godišnje (FOTO: Tina Smole)

Ugandska vojska je naširoko prisutna u mirovnim misijama. Je li to bitna komponenta države ili možda čak i veliki kohezivni faktor cijelog društva? Tko danas krvari za Ugandu?

- Vojska ustvari vodi zemlju. Generali sjede u ministarskim foteljama unutarnjih poslova i transporta, vojna lica vode policiju … Vojska je sastavni dio društva. Ugled je ugandska vojska stekla svojim radom u UN-ovoj misiji u Somaliji, sa stabilizacijskim ulogama u Srednjoafričkoj Republici, Južnom Sudanu, DR Kongu … Njena uloga i moć su vrlo velike. To je i prilika vojnicima da dođu do neke bolje zarade, ili viših plaća dok su u misiji ili nekim „dodatnim“ aktivnostima dok su u zemljama poput Konga. Ljudi su snalažljivi. Svakako je uloga ugandske vojske u tim međunarodnim misijama bitna i velika i za samu vojsku i za ugled zemlje. Vojska je disciplinirana i dobro organizirana. Ali ima i drugih privilegija. Kadgod vojska ili policija novači ljude, mase se javljaju, ti poslovi su traženi jer imaju kakva-takva primanja, a prvenstveno mogućnost napredovanja. Uniforma dolazi s privilegijom iskorištavanja moći jer policijska ili vojna uniforma predstavljaju moć, financijski dobitak van redovnih primanja i to je mnogima jako zanimljivo. 

Uganda je društvo u kojem religija igra bitnu ulogu. Postoje li ljudi koji se odvajaju od toga, koji prihvaćaju drugačije ideje, možda avangardne?

- U Ugandi je vjera jako bitna. Otprilike 80 posto je kršćana, većinom protestanata, malo manje rimokatolika, a oko 15 posto su muslimani. S obzirom da ima dosta Indijaca, tu su i hindusi, nešto budista, bahaista i tako. A postoje i lokalna vjerovanja u prirodne bogove te pretke. No, svi žive u skladu i nema nekih ozbiljnijih vjerskih sukoba. Ali bitno je da imate vjeru. Najnormalnije je da vas u nedjelju dopodne zaštitar u trgovini ljubazno pita da li ste bili u crkvi. Vjera jako pomaže ljudima da prolaze kroz izazove života. Sama ne prakticiram neku vjeru, ali sam u Ugandi uočila kako je to korisno. Pomaže ti da ne odustaneš od života kad ti je teško. I stvarno je bitna u sredini gdje se čovjek može osloniti samo na najbliže, a često su i oni u izazovnim situacijama. Nove vjere su dobrodošle i ljudi znaju mijenjati vjerovanje nekako lakše nego mi u Europi. Brakovi se slobodno sklapaju i ako ste različitih vjeroispovijesti. Meni se čini da tko god ima pet minuta i volju otvoriti neku crkvu, vjersku zajednicu u Ugandi, a i okolo, naći će zainteresirane ljude. Koliko će to trajati, drugo je pitanje, ali ljudi su voljni vjerovati u bolje sutra jer je danas tako izazovno.

Kakva je Kampala noću? Mislim preko vikenda.

- Kampala je u Istočnoj Africi poznata kao glavni grad zabave i noćnog života. Tu se u svako doba dana i noći može naći mjesto za dobar provod. Ljudi svih uzrasta uživaju u izlascima. Najnormalnije je da su klubovi i lokali otvoreni sve dok ima ljudi. Pokušaji da se za vrijeme Covida-19, dok je bio na snazi policijski sat, zatvore i sva mjesta okupljanja – propali su. Lokali službeno nisu bili otvoreni, no ljudi su se snašli – tulumi su bili u privatnim kućama, iza zatvorenih vrata, silent disco je bio boom, mjesta u vlasništvu ljudi s vezama u policiji i vojsci radila su non-stop. Ima dijelova Kampale gdje možete u 8 ili 9 ujutro vidjeti ljude kako izlaze iz bara i odlaze direktno na posao. Naletjeti na trudnicu s pivom u ruci, kako pleše kao da ima 17 godina prizor je koji me često zabrinjavao, no njima je to bilo normalno. Svatko ima svoja mjesta za izlazak koja variraju u cijenama, glazbi i atmosferi, ali svakako ćete naći ta mjesta puna od popodnevnih sati kad počinje happy hour pa dok god ljudi tamo žele ostati. Nije bitno da li se radi o vikendu ili sredini tjedna. Uvijek je neko mjesto otvoreno. Kviz večeri su jako popularne, ili kad su neke važne utakmice Premier lige, rugby prvenstva … nije bitno, glavno je da imate volju izaći iz kuće, a kada ćete se vratiti ovisi samo o vama.

"Postoje naznake da je samom predsjedniku dosta vladanja i da bi se radije bavio svojim impozantnim ankole kravama" (FOTO: Tina Smole)

Grad ima dosta veliku zajednicu iseljenika. Nije to ništa neobično, recimo, za Nairobi koji je veliki biznis centar, ali Kampala se u regiji obično uzima za usporeniji i manje razvijeniji grad.

- Kampala je dosta manja od Nairobija i po broju stanovnika i po razvoju, ekonomskoj te političkoj moći. Ceste imaju puno više rupa pa je i doslovno sporiji grad. Ali da, u usporedbi s Nairobijem, sve je nekako sporije i sami Uganđani su opušteniji od Kenijaca. Broj iseljenika, stranaca je, naravno, manji od onih u Nairobiju, ali je to dosta miješana grupa. Od mladih volontera, ljudi koji rade s nevladinim udrugama, raznih stručnjaka koji su u stranim firmama ili surađuju s vladom ili ministarstvima, ljudi koji imaju svoje poslove u Ugandi i slično. Tu su onda i diplomati i predstavnici međunarodnih organizacija. Stranci koji tamo žive zalaze na određena mjesta pa nakon nekog vremena većinu poznaješ ili si ih negdje vani sreo. Tako se i odnosi razvijaju. Broj stranaca je pao otkako je SAD smanjila svoje operacije i financije raznim udrugama i programima kao što je USAID, puno se projekata zatvorilo i ljudi su ostali bez posla. No, još uvijek tamo živi određeni broj ljudi koji imaju svoje firme i život u toj toploj zemlji na ekvatoru.

Koliko se Uganda promijenila od vaših prvih godina tamo, do danas?

- Ja sam u Ugandi živjela malo manje od deset godina. U prvih pet godina, nekako do epidemije Covid-19, kvaliteta života i odnos prema lokalnim i stranim ljudima poboljšavao se. Kao što je i bio jedan od predsjednikovih izbornih slogana „steady progress“. Napredak je bio spor, ali ga je bilo. Infrastruktura se gradila, mic po mic su se poboljšavali uvjeti života, ljudska prava su bila tema razgovora i nekih malih pomaka na bolje… Međutim, zadnjih se godina situacija radikalno promijenila na gore, kad govorimo o kvaliteti života u Ugandi, ako tamo živite. Prije tri godine prihvaćen je notorni anti-gay zakon koji predviđa i smrtnu kaznu, ljudska prava su nakon izbora 2021. godine postala mrtvo slovo na papiru kojeg ne možeš ni naći, a moćnici se više ni ne pretvaraju da ta prava postoje, civilne udruge su pozatvarane, organizacije koje su promovirale ljudska prava su pogašene, što radi oduzimanja ili neproduživanja dozvola za rad, što radi manjka novca. Sve to dovelo je do još manjih primanja ljudi, borbe za preživljavanje, porasta kriminala i veće represije vojske i policije. Izbori su dodatno ojačali represivni aparat i aroganciju osoblja u uniformama. Rad novinara i stranih i domaćih je sve teži. Nekim medijski kućama ukinute su akreditacije za pokrivanje parlamenta, početkom veljače počeli su rezovi u jednoj TV kući pod izgovorom ekonomskih problema i restrukturiranja, no kolege mi kažu da se radi o političkoj čistki. Ništa novo, ali kad odjednom sve to krene, čovjek se zabrine. Uganda koja je kad sam ja došla napredovala polako, ali u pravom smjeru, sada srlja u krivom. I nije jedina, kad pogledamo SAD ili neke europske zemlje. Žao mi je jer ima ogroman potencijal, ugodna i ljubazna je za život, ali je ljudi na čelu ne vode u dobrom smjeru. No, ja ostajem optimist da će se stvari u nekom trenutku ipak okrenuti na bolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Badru Katumba/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.