Režija: Carlos Conceiçao

„MAŠINKE“: Vrlo moćna izjava protiv vojske i rata

„MAŠINKE“: Vrlo moćna izjava protiv vojske i rata

Marko Stojiljković

17. 05. 2023.

ocjena:
godina: 2022.
trajanje: 118 minuta
uloge: Joao Arrais, Anabela Moreira, Gustavo Sumpta, Leonor Silveira, Ulé Baldé, Silvio Vieira, Meirinho Mendes
žanr: ratna drama, horor i triler
scenario:  Carlos Conceiçao
režija: Carlos Conceiçao
Filmovi na temu užasa kolonijalizma postaju skoro pa obavezni dio programa na rasporedima velikih svjetskih filmskih festivala, što se onda dalje reflektira i na one manje koji trendove moraju slijediti. Anti-kolonijalni stav se podrazumijeva. I sve je to divno i krasno, ali to otvara i određene probleme. Prvo, u neravnopravni položaj stavlja izdanke kinematografija koje nisu imale konvencionalno shvaćenu kolonijalnu prošlost. I drugo, takvi filmski uradci su često „štreberski”, ali im nije uputno zamjerati lošu zanatsku i pripovjedačku realizaciju, kao ni imaginativno siromašni tretman teme jer je ona od iznimne važnosti za globalni diskurs u ovom trenutku. Srećom po nas, na festivalima kao što je zagrebački Subversive Film Festival, koji je otvoren u nedjelju, nije tako.
„MAŠINKE“: Vrlo moćna izjava protiv vojske i rata

Na Subversiveu se filmovi na programu biraju „ručno”, odnosno s detaljističkom selektorskom preciznošću. Tako ove godine čast anti-kolonijalnih filmova brani ponajbolji i najmaštovitiji izdanak svoje vrste s prošlogodišnjeg festivalskog ciklusa – „Tommy Guns“ ili, u hrvatskom prijevodu „Mašinke“.

SAMO SUBVERZIVNO: „Ponovno okupljamo one koji kritički promišljaju svijet oko nas i opiru se tržišnoj logici“

Riječ je o drugom dugometražnom filmu koji potpisuje portugalski filmaš Carlos Conceiçao, inače rođen u bivšoj portugalskoj koloniji Angoli, pa je stoga pozvan prozboriti koju na tu temu. Film je imao premijeru u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji renomiranog Locarno Film Festivala, nakon čega je obilazio manje filmske smotre po svijetu. 

Originalni, portugalski naslov filma, pak, odstupa od njegovog internacionalnog engleskog koji je poslužio kao osnova i za hrvatski prijevod „Mašinke“ i koji će se kasnije u toku filma pokazati izuzetno primjerenim, ali je upravo original prevodiv kao „Nacija hrabrih“ nužan za razumijevanje dubinskog konteksta. Sintagma je izvučena iz riječi portugalske himne nastale na vrhuncu kolonijalne ekspanzije ove europske zemlje po Africi, potkraj 19. stoljeća, a sam Portugal se još i dulje od svoje europske „konkurencije” borio da zadrži svoje afričke kolonije, za što je opet ključna stvar bila promjena režima 1974. godine.

Radnja filma počinje upravo te godine, odnosno godinu prije nego li je Angola stekla neovisnost. U dubokoj provinciji ove afričke zemlje već je jasno da je rat pri kraju, odnosno da europskim osvajačima ponestaje energije i volje u gušenju narodnog bunta, odnosno da je vojnicima na terenu plan prije svega preživljavanje do isteka roka. Bijela katolička misionarka (Silveira) daje crnoj djevojci Tchissoli (Baldé) iz lokalnog plemena dar, medaljon Bogorodice, uz patronizirajući govor koji prekida pucnjava naoružanih muških pripadnika plemena. Oni možda nemaju direktne ubilačke namjere prema misiji, ali za Tchissolu, koja ne pripada nijednom od dva svijeta, to je dovoljan znak za uzbunu i bijeg. U bijegu će sresti još jednu atipičnu dušu, mladog portugalskog vojnika (Vieira) koji, umjesto da se pridruži pucnjavi, čita knjigu. Njih dvoje će se spojiti i voditi ljubav, što će biti prekinuto njegovim nemotiviranim činom nasilja prema njoj.

Nakon ovog prologa i naslova, radnja se seli u novo okruženje i tu ostaje glavninu vremena. To okruženje je, čini se, portugalski vojni logor okružen naizgled bezgraničnom palisadom. U njemu je relativno mala jedinica koju predvodi dijelom zloslutni, a dijelom otvoreno sadistički ćelavi pukovnik (Sumpta). Među mladim vojnicima, izdvaja se po radoznalosti i neprijatnim, inkvizitorskim pitanjima koja postavlja, Zé (Arrais). Dok ostali ne propitkuju pukovnikove fraze o neprijatelju koji vreba izvana, Zé dobiva kaznene radne zadatke, čak i taj da mora strijeljati „izdajnika”. Iako ih pukovnik obično časti šalicom kave koju osmorica mladih vojnika moraju među sobom podijeliti, jedne večeri im je pripremio posebni „poklon” – doveo im je prostitutku Apóloniju (Moreira) da ih sve riješi nevinosti. Stvari ne idu po planu uslijed momačke grubosti, a pucnjava iz naslovnog oružja i pojava jednog predmeta koji na tom mjestu nismo očekivali ruši kontinuitet između prva dva poglavlja uspostavljen nekim diskretnim detaljima i odvodi nas u treće koje je s oba od njih povezano novim vezama i otkrićima sklopljenim u uvjerljiv narativ.

„Tommy Guns“ je film u kojem autor, slijedeći svoju vrlo originalnu viziju vješto miješa žanrove ratne i socijalne drame, horora i trilera, pritom se uvelike oslanjajući na fotografiju koju potpisuje Vasco Viana, posebno kalibriranu po pitanju osvjetljenja koje je uvijek škrto kao da nešto skriva (s razlogom!), zrakasto i uvijek pada iz nekog dijagonalnog pravca. Efekt koji se tako postiže je da nas, publiku, čini zaintrigiranom i u nedoumici, prije nego li portugalski režiser na kraju sasvim otvori karte.

Tada postaje jasno da „Tommy Guns“ nije film samo o kolonijalnom jarmu i hipoteci krivice koju zbog svog činjenja eksploatatori moraju nositi u sadašnjosti i budućnosti, iako jeste i o tome, vrlo očito i direktno na početku, a jednako očigledno i simbolički na kraju. Film tako postaje vrlo moćna izjava protiv rata kao takvog, vojske kao takve (u kojoj umjesto propisane i željene kameraderije dobivamo to da ludilo pojedinca ili manjine od većine, odnosno svih ostalih, pravi korisne ili ne tako korisne budale), pa i oružja koje je samo alat, ali najčešće u krivim rukama. „Tommy Guns“ tako postaje i ostaje primjer sveobuhvatnog i subverzivnog filma kojem je svakako mjesto na zagrebačkom subverzivnom festivalu. Film je na rasporedu u Kinu Tuškanac, u srijedu u 21 sat.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tommy Guns