RAZGOVOR S POVODOM: „Pričanje priča u vrijeme zaraze jedan je od najstarijih odgovora koje čovječanstvo ima“

Vid Jeraj

22. travnja 2020.

RAZGOVOR S POVODOM: „Pričanje priča u vrijeme zaraze jedan je od najstarijih odgovora koje čovječanstvo ima“

Sarajevski pjevač i gitarist Damir Imamović od svojeg je debuta 2008. godine do danas, u konkurenciji raznih generacijskih pokušaja, uspio približiti sevdah današnjoj generaciji kao nešto više od glazbe koju se na prženim CD-ima kupuje na benzinskim pumpama. Autor i sam potječe iz obitelji u kojoj su i djed i otac bili autentični pjevači tradicije koja seže u vrijeme egzodusa Židova iz Španjolske i njihova naseljavanja na području nekadašnjeg Otomanskog carstva. Židovi Sefardi, osim vjeroispovijesti sa sobom su donijeli i specifičan osjećaj melankolije koji su Portugalci kodirali riječju „saudade“. 

VAŠAR IDEJA: Deset najčešćih zabluda o sevdahu

POBUNA UNUTAR SEVDAHA: 'Učiće ih da mrze i truju, o daljini dalekoj da snuju'

PJEVAČ KOJI PJEVA PRIČE: Novi singl Damira Imamovića dokaz je da nas očekuje izvanredan album

Damir je isprva svojom karizmom obojao dokumentarni film o sevdahu, a zatim kroz seriju radionica oplemenio balkanski diskurs o odnosu tradicije i suvremenosti. Za londonski je label Wrasse početkom travnja objavio album „Singer of Tales“, u kojem pored violinistkinje Ivane Đurić koja je svirala u Sevdah Takhtu, kontrabas svira Greg Cohen, kontrabasist Johna Zorna i Woodyja Allena, a kemenčehist je Derya Türkan. Pored dotičnih u priči su i producenti Joe Boyd – koji je radio s bendovima kao što su Pink Floyd ili R.E.M., kao i s Nickom Drakeom. Tu je i Andrea Goertler producent iza Saz'isa, projekta baziranog na specifičnom albanskom višeglasju te višestruki dobitnik Grammyja, Jerry Boys, koji je album snimao i miksao. 

Album na kojem se radilo više od tri godine, posvećen je sevdahu kao umjetnosti pričanja priča, a inspiriran je istoimenom knjigom Alberta Lorda. Krajem travnja i početkom svibnja trebao je biti predstavljen koncertima u Velikoj Britaniji, što je otkazano zbog zabrane kretanja uslijed globalne pandemije. Stoga je Imamović svoju energiju, između ostalog, preusmjerio i u opsežan intervju za naš portal. 

Damir Imamović
"Nije mi dovoljno da „samo sviram“ nego mi je stalo do žanra sevdaha kao cjeline, kao estetike, kao tačke gledišta" - Damir Imamović (FOTO: Edvin Kalić)

Izravan povod ovom razgovoru je tvoj album "Singer of Tales", kako bi se to točno prevelo? Doživljavaš li se u tom smislu kao kolega s Bobom Dylanom koji je sa svojom 17-minutnom pjesmom "Murder Most Foul" o atentatu u Houstonu izbacio uradak kojeg se ni poneki guslar ne bi posramio? 

- “Singer of Tales” se kod nas prevodilo kao “Pjevač priča” ili “Pjevač koji pjeva priče”. Htio sam ovim albumom odati počast tom predivnom žanru sevdaha kao umjetnosti pričanja priča, ali i njegovoj neospornoj povezanosti sa širim kontekstom usmene poezije na južnoslavenskim jezicima. I, naravno, vrlo važnoj knjizi Alberta Lorda. Interesantno mi je da mnogi ovih dana prave paralele sa američkom tradicijom folka i time šta je ona donijela popu, rocku i drugim žanrovima. Meni je bilo beskrajno drago da je Dylan objavio ovaj svoj epski uradak baš sada. To da se u vrijeme zaraze pričaju priče jedan je od najstarijih odgovora koje kao čovječanstvo imamo. Mi jednostavno ne vjerujemo da se nešto desilo ako o tome ne postoji pjesma, ako ne postoji priča. 

Bastion pratećeg benda ti je Greg Cohen, šogor Toma Waitsa i Madonne, kontrabasist Johna Zorna i Woodyja Allena koji je općenito vrlo „slab“ na naše područje ... Uoči tebe, otkačio je bio na East Rodeo, dok su pored njega u priči i Joe Boyd, Andrea Goertler i Jerry Boys. Kako je tekao proces iza kulisa? 

- To je projekt kojeg sam dugo sanjao. Htio sam i samim „castingom“ benda i cijele ekipe ispričati priču. Mislim da su to važne stvari, stvari koje ostaju. Da je jedan Greg Cohen svirao poravnu pjesmu, da je jedan Derya Türkan svirao solo na “Poljem se vija Hajdar delija”. Da je jedna Ivana Đurić ukrstila gudalo sa Deryom kao živom legendom turske klasične muzike. Samo slaganje je bilo nevjerovatno lako. Kao što je to napisao Joe u svojim producentskim noticama koje je ovih dana objavio britanski The Arts Desk, kad staviš takve muzičare zajedno u prostoriju, oni su u stanju za samo par sati napraviti nešto za šta bi drugima trebale sedmice. Bila mi je velika čast stati pred taj bend kao leader. I izazov. Bojao sam se, recimo, kako ćemo aranžirati odnos između različitih stilova u tretiranju melodije koje imaju Ivana i Derya. Međutim, nikakvo aranžiranje nije bilo potrebno. Kada su zasvirali zajedno, pokazalo se da je „casting’“ bio ključan: svako je svirao ono što čuje, a stopili su se zajedno kao jedan glas. Isto je bilo i sa Gregom. On je vrlo verziran u radu s pjevačima: od Toma Waitsa, preko Dylana, do Laurie Anderson i mnogih drugih. On svira za muziku, za pjesmu, i potpuno je nevjerovatno s kakvom jednostavnošću je u stanju pronaći svoje mjesto u vrlo kompliciranim ritmovima, a da to i dalje zvuči kao dječja igra. Drugi dio priče su, naravno, Joe Boyd i Andrea Goertler kao producenti. I Jerry Boys kao snimatelj. Htjeli smo od početka raditi onako kako ja i inače radim: bez overdubova, sa cijelim bendom u studiju. Baš onako „starinski“. Oni su tome dodali jednu posvećenost zvuku koja je toliko tanana i, na fascinantan način, posvećena istovremeno i detalju i cjelini zvuka. 

Netom je bila godišnjica opsade Sarajeva, grada koji te je oblikovao zajedno s tom tradicijom koju držiš na dlanu, tako bi se moglo i kazati. Promišljaš li o korelacijama između suvremene biotehnološke opsade korone u odnosu na onu predinformatičku u kojoj su živjeli, ali i sazrijevali opkoljeni Sarajlije? 

- Nisam promišljao, ali da postoji jedan „flashback“ kod mnogih mojih sugrađana, gdje god oni danas živjeli, to sigurno da … Te prazne ulice, zatvorenost u kuću, nemogućnost kretanja i druženja … Možda ponajviše jedno povlačenje u sebe, u svoj stambeni prostor koji, koliko god prostran, počinje da te pritišće negdje tamo krajem prve sedmice koju provedeš u njemu bez izlaska. Okreneš se komšijama, zgrade gledaš drugačije, primjećuješ detalje koje prije nisi. To je jedno zagledanje u sebe. Što bi rekao Sv. Augustin: povlačenje u unutrašnjeg čovjeka u kojem prebiva istina. Ali, nažalost, i neistina. Pri tom, sve je to još uvijek luksuz kojeg imamo mi koji nismo na prvoj liniji, u bijelim mantilima … Da li je ovo prefilozofski odgovor za jedan muzički intervju?!

Studirao si filozofiju, studij koji je za sobom povukao neke ljude iz Sarajeva koji su na svoj način inovatori i „ovnovi“ u onome što rade, spomenimo kolegu sa Jazz Festivala ... Budući da se riječ filozofija često provlači kao sinonim za posvećen odnos prema materiji, što tvoj odnos spram sevdaha zacijelo jest, možeš li nam reći što je to u onome što danas radiš odredio studij? 

- Pa, očito sam zadržao neki intelektualni odnos prema stvarima koje radim. Nije mi dovoljno da „samo sviram“ nego mi je stalo do žanra sevdaha kao cjeline, kao estetike, kao tačke gledišta. Ne znam koliko je to „filozofsko“, a koliko jednostavno plod jedne strasti za tom sevdalijskom kulturom … Tako je kako je i ja ne mogu protiv sebe i svojih interesa. Vjerujem da me je filozofija izgradila da mislim ne samo o onome šta stvari jesu nego da me interesuje šta one mogu biti. Tu filozofija i umjetnost itekako imaju dodirnih tačaka. 

Zadnji put smo te vidjeli u Zagrebu kao gosta na sessionu Žive vode, a posljednjih nas dana uveseljavaš i kao online zabavljač ... Mislim, naravno, na tvoju koncertnu seriju „Release your inner narodnjak“ kojom na svojevrstan način kršiš embargo ovih ozbiljnih umjetnika iz susjedstva koji kao da su čekali da navale na kanale ... 

- Mislim da je to normalna posljedica te zatvorenosti u sebe. Jer ona danas, za razliku od vremena rata, ima ispušni ventil na internetu. Svako nekako ispušta iz sebe nešto. Ti narodnjaci koje sviram su nekako dio priče o muzici kod nas. I dio mog odrastanja, htio ja to ili ne. Neke od tih mojih verzija sviram na dernecima još od tinejdžerskih dana. Neke kao čistu zajebanciju, a neke kao stvarno ozbiljne i predivne pjesme. Nemam tu nikakvu „agendu“. Snimio sam ih da se ljudi u izolaciji malo zabave … 

Posljednji veliki projekt, doduše, iz drugog rakursa bila ti je suradnja na albumu „Mimike“ koju je netko nedavno opisao kao glazbu za svadbe i sprovode. Budući da je tvoj sugrađanin Goran Bregović ovih dana navršio 70. rođendan, osjećaš li da dijeliš nešto s njim i kako ga doživljavaš? Koje je njegovo mjesto u balkanskom kulturnom panteonu? 

- Pa, mislim da je „Mimika“ muzički ambiciozniji projekt od onoga što Bregović radi. Tako da se ne bih složio da je to jednostavno – muzika za svadbe i sprovode. To je jedno vrlo površno čitanje onoga što Mak radi s tim orkestrom. U stilu: ovdje duvači, ondje duvači - mora da je isto! A nije ... Mak pokušava da ponovo izmisli jednu panslavensku tradiciju. To je vrlo ambiciozan projekt koji će sigurno nailaziti na mnogo nerazumijevanja. To je projekt kojem nije vrijeme jer takva ambicija traži jednu kulturu slušanja, jednu kulturu ambicioznosti koja je kod nas vrlo rijetka. Bregović je, po mom sudu, nešto drugo. Njega uvijek i samo interesuje njegovo vrijeme, njega interesuju rezultati. Tu je on majstor. U tom smislu osjećam se puno bližim onome što Mak radi. 

Voditelj si radionice iz sevdaha, kao i baštinik obiteljske tradicije sevdalija. Riječ je o tradiciji nastaloj na iberskom poluotoku u 16. stoljeću, koja je pjevana na danas mrtvom jeziku, inačici latinskog. Nedavno je oživljena kod portugalske pjevačice Line i producenta Raula Refreeja na Glitterbeatu, kako gledaš na takve pojave, budi li se u tebi Toma Bebić s nožnim prstom umočenim u bazen Mediterana? 

- Pa ne mislim da je link između sevdaha i muzike o kojoj govoriš toliko direktan, iako zasigurno postoji. Dvije su tačke susreta nekadašnje „istočne“ (islamske, orijentalne) kulture s nekadašnjom „zapadnom“ (kršćanskom, okcidentalnom) kulturom. Jedna je Iberijski poluotok, a druga je Balkanski poluotok. Na prvoj je rođen flamenko, fado, muzika sefarda na Ladinu … A na drugom sevdah, rembetika i mnoštvo drugih žanrova. Prije svega, te kulture više ne stoje onako odvojene i suprotstavljene kao što je to nekada bio slučaj. Svi smo prošli kroz modernizaciju, kroz globalizaciju koja je zbrisala Istok, kao što je zbrisala i Zapad, kao odvojene cjeline. Ali ostali su ovi žanrovi kao svjedočanstvo da možemo učiti jedni od drugih, stvarati zajedno i živjeti zajedno. Šta ćemo mi dalje s tim, na nama je da odlučimo. A gdje god imaš taj moment odluke, eto ti i pitanje jedne etičke obaveze da gradimo bolji svijet. 

Damir Imamović, Greg Cohen, Derya Türkan, Ivana Đurić
Tko zna kada će se opet okupiti ekipa u ovom sastavu - Damir Imamović, Greg Cohen, Derya Türkan i Ivana Đurić (FOTO: Samir CK)

Violina je prisutna kao drugi glas tvoje umjetničke vizije otpočetka, još od debuta čiji je sound bio chamber ... A evo je i na novom albumu – da li je uz to vezana neka specifična priča u tvojem odrastanju ili familiji, kažu da taj instrument najbolje oponaša ljudski glas? 

- Jedna od mojih najvećih ljubavi u sevdahu je violina, onakva kakvu ju je svirao čuveni violinist Narodnog orkestra Radija Sarajevo Miki Petrović. Njega sam dosta slušao uživo kao klinac, na porodičnim dernecima, na gigovima koje je svirao s mojim ocem Nedžadom. Godinama sam tražio ko bi tako mogao svirati violinu. Družio sam se i svirao i sa Slobom Stančićem, Mikijevim badžom i čovjekom koji je decenijama svirao s Mikijem. I onda sam, sasvim slučajno, preko muzičkog studija kojeg vodi moj brat Nedim upoznao Ivanu Đurić. Ona je učila violinu od Branka Petkovića, još jednog od violinista iz tog nekadašnjeg legendarnog Narodnog orkestra. Studirala je klasičnu violinu u Sarajevu i Francuskoj, svirala na Radiju i izgradila jedan stil koji je neobičan nastavak te tradicije. Postali smo stalni saradnici i ja u tome kako ona svira čujem ne samo sevdalijsku tradiciju nego i potencijalnu sevdalijsku budućnost. Bio sam presretan kada mi je Greg Cohen tokom snimanja albuma u jednom momentu rekao: „Damire, ona nije muzičarka, ona je sila prirode!“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Samir CK