Nada (1)

Nada (1)

ritn by: Marchelo de Facto
16. 07. 2006.

Još jednom, poslednji put, Jozef K. ispruži ruke širom raširenih prstiju ka svetlosti sa prozora. Dok mu se mrak sigurnim koracima useljavao u samrtnički pogled, njegova poslednja misao bila je prikovana za čoveka koji je u daljini mirno stajao na prozoru, ne obećavajući ništa, ni dobro ni loše, ali ostavljajući tihu nadu svojom nesvrstanošću. Činilo se K.-u da u ovoj sablasnoj, ni po čemu dobroj noći svetlost zapravo ne dopire iz osvetljene prostorije. Činilo mu se da to sam taj čovek plamti u noći. Plamti i obasjava sva zla ovog sveta, ne da im da budu potpuna i progutaju svaki naš mali život, gori snagom hiljada ljudskih srca i nikada se ne gasi - i on je pružao ruke kao da je na tom plamenu pokušavao da ogreje dušu, da je nahrani, da spozna beskonačnost i da nekako učestvuje u njoj ...

Čovek na prozoru zgrade pored kamenoloma na kojem su dželati izvršili presudu zarivši žrtvi jednog nejasnog, ali po svoj prilici surovog procesa, nož u srce, bio je jedan zločinac, kompletni bednik, čovek sasvim ništavan i po svemu sličniji dvojici smešno kostimiranih egzekutora nego okrivljenome. Jozef K. izdahnuo je širom otvorenih očiju.



"Da, gospodine, porota je donela odluku". On se nehotice cinično nasmejao. Sad kao u filmovima sledi sudijina rečenica "možemo li da je čujemo?", a onda ovi čitaju odluku koju on unapred zna. Prava farsa. Predstava u kojoj i publika zna scenario. Zašto tako besmisleno otežu ovu priču koju treba završiti? Sve je propalo i to mu je bilo sasvim jasno. Nervozno je lupkao prstima po klupi. Pitao se koja je suština svih ovih učtivih rituala (baš su mu na rituale ličili) pre tako strašne presude. Kakva je to bolesna učtivost, posve nepotrebna. Nedostatak dostojanstva, eto šta je to. Ili je to nekakva samilost, možda. Možda tako, tim bezveznim formalnostima, gledaju da olakšaju osuđeniku, da nekako pokažu kako sve ovo u stvari nije upereno protiv njega sa njihove strane, nego oni "samo rade svoj posao". I opet mu se zbog ove misli oteo osmeh pun gorčine.

Ovi ljudi podižu brutalnost na nivo koji brutalnosti nikako ne stoji, to je jedan jadni paradoks; kao da je onome koji "odlazi" potreban utisak da ga ponese sa sobom tamo u nepoznato. A tamo sa druge strane je crnilo, ničega nema, nema sećanja, zašto se svi trude da izvrte nekakav film života, podvuku crtu i čitko ispišu rezultat ... kome treba ta šuma svih naših muka. Ponajmanje nama i naročito u tom momentu. Nervozno je namestio kosu iza uva zaključivši iznova davno pomišljeno: čovek treba da umre sam kao pas.

Možda se ovim sitnim igračima životne igre čini da je teško podneti činjenicu da si osuđen na smrt pa im je nezgodno to izgovoriti makar se radilo i o tuđem životu. To misle, bio je gotovo ubeđen. To ih čini još jadnijima. Nismo svi isti. On koji je toliko puta video smrt u tuđim očima osećao se kao da je lično poznaje, činilo mu se kao da je to stari poznanik kojeg povremeno sreće ... a sada eto neće biti u žurbi kao obično, sada će zastati da sa svojim prijateljem malo popriča, kratko, trenutak jedan, a posle toga neće biti ničega. I to je sve. Zašto ovi pajaci oko njega misle da on ovo što mu se dešava doživljava kao što bi doživeli oni? Pa on zna tačno šta ga čeka, zna da je to čak pravedno i da je svesno živeo kako je živeo, ne žali ni za čim, ne kaje se ... neka se tačka stavi lako i sigurno.

Ovog momenta pročitali su da nalaže da je kriv. Još samo da čujemo presudu, mislio je, to jest ukoliko nisu smislili još neki trik za odugovlačenje, pada mu na pamet da bi svi od reda, i porotnici i sudija i čuvari i svi mogli da mu sada priđu i izljube se sa njim, šapnu koju lepu reč i drugarski potapšu po ramenu uz prećutno "biće bolje sutra", iako i on i oni znaju da njegovog "sutra" nema; svi oni ga se gade, a drže se tako uljudno, to je vredno svakog prezira; doterajmo lakrdiju do kraja, njega ne bi iznenadilo. Hajde, kukavice! Oni se više boje da izgovore reč "smrt" nego što se on same te smrti koja je njemu namenjena boji. Ne boji se on. Samo trenutak, i posle konačno, sveopšte ništa. Ne boji se on smrti. Ne, gospodine.

"... osuđen na život. Izvršenje kazne odmah stupa na snagu."


Nastavlja se ...