Srce - treći deo

Srce - treći deo

ritn by: Marchelo de Facto
29. 08. 2007.

Srce - prvi deo

Srce - drugi deo

 

Probudio se sa rukom na srcu. Šaka ga je jako bolela zbog rana, ali je bar mogao mirno da spava. Problem je bio u tome što još neko vreme neće moći da se vrati svom poslu, a kuće koje je trebalo da projektuje bile su jako zanimljive: danas ljudi koji imaju novca obično nemaju ideja ni želje da ga iskoriste za nešto kreativno - međutim, par poslednjih klijenata zaista su želeli od njega da smisli nešto novo, posve neobično i to ga je ispunjavalo. Pa, u krajnjoj liniji, imaće vremena da sve lepo osmisli, a kasnije će se baciti na crtanje. Odlazeći, setio se devojke od juče i bacio pogled kroz staklo njene sobe. Ona je sedela i, čini se, bila okupirana nekim svojim mislima, no na trenutak pogledala je baš ka staklu ... "Pogled uvek privuče pogled ... to je nezgoda kad hoćeš da piljiš u nekoga." - pomisli mladić, pa brzo obori pogled i produži dalje.

Napolju je bio predivan dan. Ali samo naivci veruju proleću i ženama, kiša vreba na oba fronta, i pada kad joj se prohte. "To je nezgoda sa kišom." - pomisli, a zatim zapazi da danas samo pronalazi nezgode u svemu što mu padne na um, i da ponovo nije njegov dan pa bi ga trebalo skratiti spavanjem, pošto mu je već situacija takva kakva jeste pa mu je san i potreban i lako priuštiv. Nošen tim svojim "nezgodnim" unutrašnjim monolozima, brzo je stigao kući. Dočekalo ga je nasmejano lice starice kod koje je živeo. Bila je to prijatna gospođa, učiteljica u penziji, držeća bakica. "Pa dobro kako si mi ti? Ajde mi lepo da popijemo kafu, pa da te smestim u krevet!". "Ne treba, bako, nemojte kafu ... ne bih da vas mučim ...". "Ma kakvo mučenje, molim te? Ajde sedi ti tu, sad ću ja ...".

Mladić nije imao puno toga da kaže o svom boravku u bolnici, sem toga da se još uvek ne seća kako se tačno nesreća dogodila i da je sada sve u redu, a baka se silno nasekirala što te noći nije bila u kući, već kod svoje sestre ... kaže, jako se zabrinula kad je saznala od komšiluka šta se dogodilo i dotrčala je u bolnicu što je pre mogla. Ali, pošto je to prošlo, nije dobro previše se obazirati na ružne događaje - pa su lako promenili temu. Baka se raspričala o svom unuku koji završava srednju školu i planira da upiše ekonomski fakultet, već je počeo sa pripremama za prijemni ispit, tu je i nekoliko njegovih fotografija da mladić vidi "sunce bakino". Njemu je bilo drago videti tu sreću na staričinom licu dok govori o svom unuku; eto kako starost ima svojih radosti. Iako to uglavnom nisu baš njihove lične radosti, lepo je što stari ljudi retko znaju za sebičnost i zaista iskreno uživaju u tuđoj mladosti i sreći. "A ovo je sinčić vaše ćerke, ili sina?" - upita on. Baka promeni boju lica. "Ne, on ... to je unuk moje rođene sestre. Moj pokojni Mirko i ja nismo imali dece.". Mladiću beše jako neprijatno. Za ovo kratko vreme koliko živi kod nje, nekih par meseci, nikada nije sa njom o tome pričao. "Oprostite mi, nisam znao ...". "Pa eto, šta ćeš ... celog života učila sam tuđu decu ...".

On oseti svu bol koja je prodrmala telo ove dobre žene dok su joj te reči silazile s usana, i bilo mu je još više žao što je krivo usmerio razgovor. On užurbano ustade i izgovori se da bi morao da odmara, pa ode u svoju sobu. Sobu je zatekao ... sasvim urednu! Drva u kaminu su prijatno pucketala i bilo je toplo. "Vreme je još varljivo, pa sam ti založila ... da ti ne bude hladno kad se vratiš. Odmori se, neću dati da te bude telefonom." - reče baka. Mladić je bio sasvim zbunjen. "Ali ... izvinite ... zar ovde nije bilo požara?". "Požara? Otkud ti to, ludice?". "Ja ... ja sam se opekao ... bio je požar ...". "Nikakvog požara ovde nije bilo, vratila sam se iste noći čim su mi javili.". "Ali ja sam opečen! Šta se onda desilo, ako nije bilo požara?". "Ajde, lezi i odmaraj ... u šoku si, pusti sad to. Šta god da je bilo, prošlo je i dobro si, to je najvažnije.". Mladiću ništa nije bilo jasno. Ipak, na kraju je prihvatio bakinu logiku: njemu je sada dobro. Bitno je vratiti se poslu što pre. Ne misliti na nesreću ... kakva god da je bila. I ne misliti na "nju". Ta se epizoda njegovog života okončala, prošlo je neko vreme ... dovoljno vremena da više ne misli na to. Činilo mu se da će mu to poći za rukom, i zaista, uskoro je zaspao. Istina, na trenutak se probudio i pogledao u vatru, a potom je opet zaspao i probudio se kasno popodne, malo zavirio u projekte i dosetio se još nekih sitnica koje bi mogao dodati, malo prošetao po kraju i ponovo se prepustio spavanju.

Sledećeg jutra ponovo je zatekao ruku na srcu. Nasmejalo ga je u kom sve položaju može da se spava; tako cele noći tražimo onaj "pravi" i stvarno je interesantno obratiti pažnju koji sve položaj nam odgovara i u kojem na kraju završimo. Baka mu je poželela prijatan dan, pa požurila na pijacu i dobacila sa vrata: "Čuješ, ako me traži jedan gospodin ... reci da dolazim do dva.". Taj gospodin često navraća ... da se nije to njegova gazdarica, pod stare dane, zaljubila? Možda su to samo razgovori o penziji. "Pa, sve u svemu, pre će biti da je tako." - zaključi on i, uz kafu, nastavi sa pregledom projekata tamo gde je stao sinoć. Proveo je tako  nekoliko sati, neka ranija rešenja je odbacio i zamenio boljim, a onda ponovo poželeo da spava. Učinilo mu se da ga je njegovo stanje malo i razmazilo, ali mu to nije previše smetalo. U normalnim okolnostima pravi je manijak što se posla tiče ... verovatno nije ni loše živeti drugačije, makar na kratko. Prelistao je novine, malo gledao televiziju i saznao da je večeras na programu dobra utakmica - mogao bi da ruča i onda legne, pa da ustane i odgleda to. Da, tako će biti najbolje ...

No, probudio se ranije nego što je mislio. Probudila ga je, zapravo, hladnoća. Premda se fino pokrio, biće bolje da ubaci još koji trupac u kamin. Prišao je kaminu i probrao komade drveta koje će ubaciti ... a onda, zapazio je nešto u vatri. Zapazio je ... i više nije skidao pogled. Nije mogao dokučiti šta bi to moglo biti ... uglavnom, nešto je bilo tu, u samoj vatri. Nešto od čega nije mogao da odvoji oči. Stajao je tako kao opčinjen, sve dok nije osetio toplotu, toplotu koja nije prijala; pretvarala se u bol, a on je i dalje gledao u predmet koji gori; sve dok bol nije postao nepodnošljiv. Trgao se i shvatio: njegove ruke su se našle u vatri! Vrisnuo je i povukao ih k sebi ...  sledećeg momenta našao je sebe u krevetu. Obrisao je znoj sa čela: san, samo san. U sobi je bilo toplo, nije trebalo dodati drva. "Eto šta je sugestija." - pomisli - "Glupavi doktor i njegova priča o ružnim snovima.". Nekoliko narednih dana lagano se sve više vraćao poslu, i nije sanjao ništa.


Nastavlja se ...