Prešavši sa svoje obujmom zamjetne kovrčave kose na čupavu četkicu sa par centimetara dugim ricastim čekinjama, Felicity Porter je rekla: ˝Odjednom su svi imali mišljenje o mojoj frizuri˝. Koliko god me ovaj citat pokopao, jer sad je očito da sam gledala istoimenu seriju, moram reći da se osjećam u skraćenu kovrčavu dlaku isto kao ona. Sloboda mišljenja i govora, ograničili je dabogda, utapa me u živom blatu kategoričnih stavova o mojoj ošišanoj buljagi već, evo, godinu dana.

Uzrok cijelom tom globalnom sijelu bio je čisto praktične naravi - frizura mi jednostavno više nije valjala. Ne mislim pritom na to da sam je se zasitila, ili da je izašla iz mode (suprotno su me redovito podsjećali dobri stari Kinematografi Zagreb onom svojoj reklamicom prije filma, sigurno ju znate, ˝Kovrče su opet u modi˝), nego je to jednostavno bila ružna frizura. Mlitavo padajući, raspucan, bezobličan i u svim smjerovima grdo nakovrčani dokaz moje silne želje da pustim kosu i budem onako, pravo, ženski zanosna. Ne slatka, ne simpatična, nego baš zanosna. U tadašnjoj fazi traženja mužjaka, bilo mi je jasno kao ˝škare - papir - kamen˝ da zanosno tuče slatko na bojnom polju sparivanja u bilo koje doba. Kako da zamahnem koketno ili zavodnički motam pramen kose oko kažiprsta, ako se furam na Bitorajca?

Taj tok misli doveo me mukotrpnim putem do koliko-toliko duge kose. Ščepah mužjaka, koji se upetljao, eto ti ga na, baš u moju povazdan neukrotivu lavlju grivu. Naravno, kako je misija bila uspješno izvršena, kroz neko vrijeme rodi se ispod kose ideja o uklanjanju iste, a koja je naišla na žestoko protivljenje i panično kokodakanje (odnosno kukurikanje) mog dragana. Nikako mu se nije moglo dokazati da je toj mojoj kosurini vrijeme da krene pod nož, a panika je bila tim veća što je dotad naučio da ne poznajem Aristotelove sredine i umjerenosti, već volim bauljati od krajnosti do krajnosti kad god mi se pruži prilika - dobro je on znao da njegov vapaj ˝pa ako ti smeta, skrati je za polovicu!˝ neće pasti na plodno tlo.

Jednog dana, ostvarila se njegova noćna mora. Vrativši se sa dvotjednog putovanja po Španjolskoj, on zateče svoju Matovilku preobraženu u goluždravo pile, s centimetarskim tepihićem na bezobraznoj glavici. Bura se stišala nakon nekog vremena, a i dragi je morao priznati da imam ˝zbilja lijep oblik glave˝, što god to značilo.

Do sljedeće košnje prošlo je pola godine. Kosa je prolazila kroz različite faze, od G.I. Jane, preko Julie Andrews i Sharon Stone, pa sve do neke šašave varijante sa čupavim rudlavim zulufićima i minijaturnim repićem na potiljku. Ta je prijelazna ruta mene oduševila, jer sam svakih nekoliko tjedana imala novu frizuru, ali my possy je bila potpuno razjedinjena. Jedni su vrištali da je najbolja ona gotovo ćelava varijanta, s time da je pola njih zagovaralo farbanje u ˝neku ludu boju˝, a druga polovica je bila protiv toga. Drugi su pak bili najsretniji kad je cijela ˝stvar˝ malo porasla, ali tad su me već oni prvi uvjeravali da sam totalno zarasla i da mi je zbilja krajnje vrijeme da se ošišam. Oni treći su, logično, naricali za prošlošću i vapili za povratkom djeteta cvijeća.

Prilikom drugog šišanja, pojavio se neočekivani problem s ukućanima. Naime, nijedan od konzervativnih mi roditelja se nije osobito uzrujao nakon drastičnog poteza uklanjanja hrpe kose prilikom prvog šišanja i novog vojničkog imidža, jer im je bila puna kapa dugačkih dlaka koje su se povlačile po namještaju, čepile odvode i gušile usisavače. A ja sam ionako bila neozbiljna studentica, pa koga briga. Međutim, u međuvremenu me nekako zadesila diploma, pa kad sam se, dan prije obrane radnje, opet dala pokositi (ovaj put čak i nešto malo kraće nego prvi put), u vlastitom me domu, utočištu mom, oborila rafalna paljba.

˝Glupačo jedna! Šta si to napravila od sebe?!?˝ - proderao se tajo moj, dok je mati u kutu jecala.

˝Kako to misliš?˝ - upitah, nevino žmigajući trepavicama punim sitnih dlačica palih s moje maločas ošišane glave - ˝pa frizura je ista kao zadnji put ...˝

˝Znaš ti dobro kako ja to mislim!!! Namjerno si se unakazila tako da si ne možeš naći posao! Tko će te takvu oštriganu zaposliti, izgledaš k'o neki gelipter!˝ - vikao je inače flegmatični otac, a odnekud iza njega začuo se majčin cvilež, artikuliran u nešto što je trebalo zvučati kao ˝To dijete nije normalno ... to nije normalno ... ne, ne ... ja ću poluditi ... ne, to nije normalno ponašanje ... zašto, zašto nam to radiš??? joj-mene-joj ... (šmrc, sob)˝

Potpuno zaprepaštena ovim reakcijama, nisam ni ulazila u objašnjavanje, jer mi, iskreno rečeno, nije svitalo koje bih argumente mogla upotrijebiti protiv ovako blesavih optužbi. Zamislite, njihovo ˝dijete˝ se namjerno ˝unakazilo˝ njima u inat tako da si ne može naći posao. Umalo da mi nije izletilo kako bih najradije gulila dvije smjene na traci u tvornici pseće hrane, samo da budem što više vremena izvan te lude kuće, ali mi se učinilo da mi je pametnije zavezati jezičinu i dostojanstveno otići. Tako sam i učinila, promumljavši nešto u stilu ˝vi ste svi ludi ...˝. Dok je stari urlao ˝Vraćaj se ovamo, tebi govorim!˝, vrata od stana su se tiho zalupila, a ja sam potražila utjehu u naručju svog dragog, koji se već ionako adaptirao na svoju blesastu ženku.

Protekom vremena frizura mi bi oproštena, tim više što sam posao našla u vrlo kratkom roku, baš zbog moje vrlo kratke frizure. Onda sam dala otkaz tri dana nakon toga, pa sam opet našla drugi posao. Bit će da frizura i nije toliko presudna kod zapošljavanja, a i nemojmo zanemariti da ipak imam lijepi oblik glave.

I tako idu dani, radim ja, radim, frizura dođe u Julie Andrews fazu, kad do mene dopre uznemirujuća vijest - moja frizerka je u poodmaklom drugom stanju! Joj, joj, bože moj, dijete na putu, što sad? Ne čekajući zulufiće i nestašni repić, u panici i strahu od potencijalnog odlaska na porodiljski moje striži-babe, naručujem se, i već drugi dan, po treći put, izlazim iz salona sa još kraćom kosom. Dok bacam neupadljive poglede prema izlozima, jasno mi je da će biti problema, jer je projekt ˝Frizura˝ ušao u dosad neprovjerenu Sinead O'Connor fazu ... Samo se sada, nažalost, ako i preživim ukućane, moram još suočiti sa svojom lijepom i njegovanom dugokosom šeficom.

Kod kuće se događa sljedeće - sestra mi kaže da izgledam kao Sinead O'Connor, tajo umire od smijeha, a majka, koja pati od kroničnog nedostatka smisla za humor, odmah započinje tužaljku istim onim gore opisanim stihovima (˝to dijete nije normalno ... bla, bla). Stari joj veli da ona nije normalna, a ja joj kažem da sam već velika, i da se smijem tako šišati jer imam novaca, posao i dečka.

˝Dal imaš dečka to ćemo još večeras vidjeti!˝ - na to će moj duhoviti otac, uz daljnju salvu cerekanja.

Navečer istoga dana, dragi se divi lijepom obliku moje glave, ali mene još uvijek čeka sutra, kad ću morati u uredu uspješno isfurati svoj radikalni izgled. Cijelo vrijeme u glavi obrćem odjevne kombinacije koje bi mogle ublažiti šok (dakle, nešto poslovno i ženstveno).

Ujutro se dižem pola sata ranije. Izmučena od podrobnog analiziranja, odlučujem se za majušni sako i košuljicu, uz krasne elegantne hlače. Našminkam se, bezuspješno pokušam nategnuti na čelo koji milimetar kosice, i sve mi se čini OK. Međutim, ulazeći u dizalo u zgradi u kojoj radim, sledim se od pogleda u ogledalo. Iz njega me, naime, čudno promatra lijepa, mlada lezbijska vozačica ZET-ovog tramvaja. Izvrsno, tamnoplavi sakoić i svijetloplava košulja odveli su me, umjesto u smjernu ženstvenost, ravno put elegantne muževnosti. Šefica će biti oduševljena. Bez mogućnosti da izvedem makeover u liftu, iskoračila sam iz njega, stala pred ulazna vrata ureda i, grčevito stežući ključ u šaci, odlučila porinuti projekt ˝Frizura˝ u nepoznate vode ...