Autor teksta, Christoph Baumgarten, urednik je bečkog portala Balkanstories.net i povremeni suradnik Lupige.

Judo klub „Trudbenik“ dugo je vremena bio jedna od sportskih perjanica nekadašnjeg jugoslavenskog građevinskog diva. Preživio je njegovu likvidaciju.

„Uđite, pogledajte naše trofeje. Čak smo trenirali i svjetskog prvaka“, govori nam Predrag koji se čini vrlo oduševljenim dok nas tog subotnjeg jutra poziva u prostorije Trudbenika u beogradskoj četvrti Konjarnik.

Samo stotinjak metara od beogradske Istočne kapije slavu je godinama stjecao judo klub Trudbenik (FOTO: Nikola Radić-Lucati)

Moj prijatelj Nikola Radić-Lucati i ja smo za montažne radnike građevinske tvrtke Trudbenik snimili nekoliko fotografija neupadljivog ulaza u klub, uključujući i njegovo izblijedjelo ime, tik uz bivše radničke barake.

Osnovan 1989. godine, judo klub jedno je od sportskih nasljeđa Trudbenika, koji je u to vrijeme bio jedna od najvećih građevinskih tvrtki u Jugoslaviji. Sport unutar tvornica i radnički sport imali su visok status u socijalizmu.

Unutra nas dočekuje trener Jožef Balint i njegova dva psa.

Jožef i njegovi psi (FOTO: Christoph Baumgarten)

„Dobrodošli“, kaže Jožef, očito zadovoljan što vidi dva neočekivana gosta.

„Pogledaj ovamo“, poziva Predrag, pokazujući na zid glavne dvorane kluba: „Sigurno ti je poznat“.

Nikola Kojo, slavni glumac u bivšoj Jugoslaviji, pozira za fotografiju s desetak medalja oko vrata. Ovdje je trenirao. Između ostalog, tu se pripremao i za film „Parada“. Zid krasi fotografija s nastanka filma.

Nikola Kojo na Trudbenikovom zidu nekadašnje slave (FOTO: Christoph Baumgarten)

Gdje god ima mjesta, nalaze se trofeji, diplome i medalje.

„A ovo je naš svjetski prvak“, ponosno pokazuje Predrag na jednu fotografiju.

Aleksandar Kukolj je 2017. godine osvojio prvo mjesto na svijetu u svojoj težinskoj kategoriji.

Istaknuto mjesto za Kukolja (FOTO: Christoph Baumgarten)

„Došao je kod nas još kao klinac“, prisjeća se Jožef.

„Kad je počeo trenirati“, pita Nikola.

„To je moralo biti 2000. godine“, odgovara Jožef.

U to vrijeme, borilačke vještine bile su vrlo popularne u Srbiji i ostalim državama nasljednicama Jugoslavije. U Srbiji možda više nego drugdje.

Pripreme za "Paradu" u Trudbeniku (FOTO: Christoph Baumgarten)

Za trenere juda poput Jožefa, to je bilo zlatno doba. Popularnost borilačkih vještina bila je povezana i s prilično turbulentnim devedesetima. 

Pod Slobodanom Miloševićem, organizirani kriminal se učvrstio u Srbiji. Za ambicioznog mladog mafijaša, barem jedna borilačka vještina smatrala se obaveznom. Vidi, na primjer, esej „Hijene asfalta“ koju je napisao bečki autor Bogumil Balkansky (vidi ovdje i ovdje).

Neki od Jožefovih štićenika iz ovog razdoblja također su krenuli ne baš jednostavnim životnim putem.

Jožef i Predrag ne skrivaju ponos na ono što je nekad predstavljalo ovo mjesto (FOTO: Christoph Baumgarten)

Priča o dvojici ovih talenata u usponu, u sporednoj radnji, vodi do vjerojatno najpoznatije fotografije čimpanze Samija. Ali to bi prelazilo okvire ove priče. Jožef nam ponosno pokazuje fotografije na svom mobitelu, na kojima su i njih dvojica.

Gangsterski šik je također popularizirao borilačke vještine među mladima koji nikada nisu zamišljali svoje karijere u tada svemoćnom srpskom organiziranom kriminalu. Jedan od njih bio je Aleksandar Kukolj.

Jožef i Predrag nas vode u dvoranu za trening. Jožefovi psi nas veselo njuškaju. Veliki se mazi s Predragom uz očito zadovoljstvo.

Ovdje već neko vrijeme nije bilo ozbiljne obuke.

„Korona je bila takva prekretnica“, objašnjava Predrag: „Od tada se ovdje nije puno toga dogodilo“.

Ozbiljnih treninga ovdje već dugo nije bilo (FOTO: Christoph Baumgarten)

Redovite aktivnosti uključuju dvotjedne sastanke neslužbene udruge veterana kluba. Stari članovi judo kluba Trudbenik sastaju se u velikoj dvorani, razmjenjuju priče iz prošlosti, jedu prasetinu i piju. Često se zasviraju gusle.

Iznad uzglavlja stola vise zastave Srbije i Crne Gore. Na lijevoj strani, između prozora, nalazi se velika karta bivše države koja se zvala Srbija i Crna Gora - službeni naziv krnje Jugoslavije između 2003. i 2006. godine. Crna Gora je 2006. godine napustila tu uniju nakon referenduma.

Zastave na zidu (FOTO: Christoph Baumgarten)

Zlatno doba građevinskih tvrtki je odavno prošlo. Od kasnih 1940-ih, radnici Trudbenika izgradili su na desetke tisuća domova i zgrada diljem zemlje. Također su izveli i brojne građevinske projekte u prijateljskim zemljama poput Egipta.

Jožef je veći dio svog radnog vijeka proveo zaposlen u Trudbeniku. Između ostalog, bio je odgovoran za jedan od sigurnosnih odjela tvrtke. Kao aktivni judaš bio je, između ostalog, viceprvak Jugoslavije u svojoj težinskoj kategoriji početkom 1970-ih. Ovo mu je bio prirodan izbor karijere. Za vrijeme Jugoslavije bio je trener juda uz rad, dijelom i volonterski.

S krajem Jugoslavije, poduzeće je posrnulo. Razdvojeno je na više tvrtki nasljednica u nekoliko država bivše Jugoslavije. Trudbenik je narastao do te mjere da je njegova kasnija privatizacija 2008. godine postala prestižni projekt za tadašnju vladu. Bila je to jedna od „24 privatizacije“ namijenjene integraciji srbijanskog gospodarstva u neoliberalni kapitalistički svjetski poredak.

Pune vitrine trofeja (FOTO: Nikola Radić-Lucati)

Među tvrtkama su u to vrijeme bili Luka Beograd, dnevni list Novosti, nacionalni mobilni operater i Nacionalna štedionica.

Građevinska kompanija Montera na koncu je kupila Trudbenik. Tvrtka je zapala u probleme. Novi vlasnici vršili su pritisak na radnike, htjeli su rezati plaće i smanjiti socijalne naknade te mjesecima nisu isplaćivali plaće. Radnici su štrajkali. Mjesecima. Komentar jednog od organizatora štrajka u dnevnim novinama Danas iz 2014. godine pruža dubok i uznemirujući uvid u ponašanje novog vlasnika.

Nakon dugotrajnih radnih sporova, Montera je u Srbiji podnijela zahtjev za stečaj. Trudbenik je ponovno prodan.

Stvari se nisu nimalo smirile. Stare radničke barake odmah pored judo kluba još su jedan aspekt skandalozne Trudbenikove privatizacije. Moglo bi se to nazvati srpskom pričom, srpskom poviješću. Izgrađene su za radnike Trudbenika koji su bili zaposleni na montažnim projektima u tadašnjoj jugoslavenskoj prijestolnici. Kasnije se trajno uselilo 32 obitelji. Većina njih su obitelji zaposlenika tvrtke. Unatoč suprotnim uvjetima nametnutim tijekom privatizacije, novi vlasnik, Montera, želio je da se naselje očisti. To je do sada osujetio otpor stanovnika, kolega iz Trudbenika i aktivista. Vidi, na primjer, ovo izvješće Danasa iz 2018. godine.

Obitelji radnika još su tu, koliko još - ne zna se (FOTO: Nikola Radić-Lucati)

Dok je niz skandala prethodno bio povezan s Demokratskom strankom, koja je vladala do 2012. godine, sada je postao skandal režima srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke SNS. Vlada je izvorno zamislila da poništi korupcijom opterećene „24 privatizacije“ i privede odgovorne pravdi. Čak i pod najblažim tumačenjem, ta su obećanja ispunjena samo u vrlo ograničenoj mjeri.

Stanovnici koji žive u blizini bivšeg Trudbenika jednostavno su napušteni. Plan rušenja kako bi se napravilo mjesta za drugi projekt razvoja nekretnina u Beogradu ostaje na snazi. Jedino što se promijenilo je to s kojom je političkom strankom investitor povezan. Upućeni promatrači pretpostavljaju da će se sudbina naselja pridružiti nizu privatizacijskih i građevinskih projekata iz Vučićeve ere koji se sumnjiče za korupciju. Sjetite se „Beograda na vodi“, sjetite se željezničke stanice u Novom Sadu.

Uspomene na svakom ćošku (FOTO: Nikola Radić-Lucati)

Razmotrite, blago rečeno, sumnjive događaje oko zgrade Generalštaba u Beogradu, koja je bombardirana 1999. godine, a 2024. tu je Jared Kushner, zet sadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, tamo želio izgraditi luksuzni hotel. Projekt je mjesecima držan u tajnosti. Do danas nisu poznati nikakvi detalji ugovora od kojeg se na koncu odustalo nakon masovnih prosvjeda protiv projekta. Međutim, teorija je da je Vučić izgubio interes za projekt nakon što ga je Trump više puta ignorirao.

„Želite li malo rakije“, pita Jožef, vodeći nas u predsoblje klupskih prostorija. U kutu pored ikona stoji peć na ugljen. Manji Jožefov pas zalegao je na kauč.

Stare priče uz čašicu šljive (FOTO: Christoph Baumgarten)

Nikola uljudno odbija, dok meni Jožef poslužuje šljivovicu, gotovo tradicionalno iz boce bijelog vina. Na televiziji se vrti Pink TV. 

Jožef se prisjeća zlatnih dana kluba i svojeg vremena u Trudbeniku. I veseli se nadolazećem susretu klupskih veterana.

„To je postala ustaljena stvar“, kaže. Gotovo slučajno, zapravo. 

Mjesto za druženje (FOTO: Nikola Radić-Lucati)

„Postalo je uistinu važno tijekom pandemije koronavirusa. Tada smo morali prestati s treningom, a sastanci su bili gotovo jedino što se ovdje događalo. Ljudi su rado dolazili. Inače se nije bilo dopušteno nigdje okupljati“, govori trener. 

Pod srpskom i crnogorskom zastavom, za nekoliko dana će se opet piti, jesti, šaliti i svirati gusle.

Pali kolos (FOTO: Christoph Baumgarten)

Jedne zastave ovdje neće biti zastave. Kao da država u kojoj je ovaj klub nastao nikada nije postojala. To je srpska priča.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Christoph Baumgarten

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.