MOJA „BRAĆA“: Kakav si to čovjek ako te smeta što je neki Filipinac, Nepalac ili Indijac proslavio Novu u Hrvatskoj?
Pablo, Lorenzo i Anton su moja braća. Isprva ti zvuči čudno kad te netko s Filipina zove bratom. Tako je i meni prije godinu dana kada smo se upoznali bilo čudno zašto baš to „brate“, a onda sam shvatio kako je to interna šala među kolegama u restoranu u kojem radimo.
Pablo je čuo kako se Srbi i Bosanci koji rade zajedno s njima u kuhinji pozdravljaju sa „brate“ pa je mislio da je to dio pozdrava pa je tako ostalo. Nama u Splitu ta sintagma je „brale“, ali kako sam jedini djelatnik restorana koji je iz Splita nisam ništa ni pokušavao objašnjavati. To „brate“ ubrzo sam prihvatio kao nešto normalno i simpatično pa smo s tim „brate“ nastavili, eto, hvala nebesima, već drugu sezonu.
Nije mi, istinabog, prvih dana bilo jednostavno. I Pablo i Lorenzo i Anton natucaju engleski, a od hrvatskog su, otprilike, naučili „pička materina“, "jebiga" i refren Grdovićeve „Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, tu su moji didovi sidro bacili“. Isprva smo se zajebavali na engleskom, pa na srpskom jer su ih Srbi naučili više prostakluka, a onda smo navigali kako inače naviga svaki konobar sa svojom kuhinjom. Ono što me čudilo bila je njihova mirna, pitoma narav i, na koncu, odličan smisao za zajebanciju. Impresioniralo me njihova smirenost, nenametljiva narav ljudi koji su u tuđem i njima prilično stranom svijetu, među ljudima drugačije kulture, a bogami i drugačijeg temperamenta.
Kada radiš na takvom stresnom poslu smirenost je izuzetno bitna. Kaos koji se događa u špici sezone, ekstremne vrućine posebno u kuhinji, test su i za iskusnije ljude koji su u branši, a kamoli nekome tko je tek tu došao i ne razumije jezik.
Pabla, Lorenza i Antona kojeg svi zovemo Ante, s vremenom sam zavolio. Shvatio sam da u tim ljudima nema zla, nema ljubomore ni zavisti, kao što nema one naše fine i istančane lijenosti da opstruiramo posao kad nam se god ukaže prilika. Uredni i pedantni, odgovorni, uvijek u minutu na vrijeme stižu na posao, nikada sa „žuganjem“ i kukanjem kako im je život težak kao meni. Naučio sam da ih poštujem. Nisam znao njihove životne priče, ali s mjesecima zajedničkog rada preko video poziva upoznao sam njihove ljubazne i drage supruge, prekrasnu djecu koja bi mi mahala preko pola planeta i bilo bi mi teško što su moj Pablito i moj Ante tako daleko od njih. Sama pomisao da sam na drugom kraju zemaljske kugle i da svoju obitelj vidim samo preko ekrana mobitela bila mi je zastrašujuća.
Ako si čovjek, takve stvari te pogode. Kao i njihove životne priče. Na Filipinima je život skup skoro kao i u Hrvatskoj, ali njihove plaće pet puta su manje nego kod nas. Njihova kultura je život u velikoj zajednici braće i sestara, majki, očeva i baka. Moj radni trojac se žrtvuje za sve njih. Da žive pristojno kao ljudi.
Doček Nove na glavnom zagrebačkom trgu zbog prisutnosti stranih radnika mnoge već danima tjera da iskazuju veliku dozu ksenofobije (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)
Kada čovjek bolje razmisli - da sam u njihovoj situaciji napravio bih isto. Otišao na Mars ako treba da ih prehranim.
Prvi put me kao čovjeka bilo sram kada sam vidio oglas da se, uz rabljena auta, apartmane i stanove, iznajmljuju i strani radnici. Nekakav lik to je stavio u oglas i moja tri brata su ga vidjela. Pabla je baš bilo brgia, ali Antu je pogodilo. Čuo sam ga kako razgovara na mobitel sa ženom i rekao mi je da ga je pitala u kakvoj to zemlji njen muž radi. Odveo sam ga sa strane i rekao mu da sam napisao kolumnu na tu temu i pokazao mu komentare sve sile ljudi koji su se zgražali nad tim oglasom. Anti je to bilo dosta. Zagrlio me i nastavili smo dalje smijući se u kakvom svijetu živimo.
Ovu Novu dočekao sam sa svojom obitelji. S prijateljima smo otišli na Stradun dočekati 2024. godinu i već oko tri sata iza ponoći bio sam u autu kako bih stigao na vrijeme u Split da otvorim restoran u 11 sati. Pred restoranom me čekao Pablo. Zagrlio me brat i čestitao mi Novu godinu. Nazdravili smo, a zatim pozvali njegovu obitelj koja mi je mahala i slala poljupce. Ljepši i bolji početak Nove nisam mogao ni zamisliti. Moj mali brat i ja, on sa suzama u očima što nije sa njima i ja što ga tješim.
Tako to s ljudima ide, ako si čovjek. Ako nisi, onda ti smeta i skandalozno ti je što je neki Filipinac ili Nepalac, Indijac, Pakistanac … proslavio Novu u Hrvatskoj, što je plesao i barem se malo zabavio daleko od svog doma, daleko od svoje obitelji.
Moji Pablito, Lorenzo i Ante nikada neće pročitati ovu priču, ali zapravo to i nije važno. Dok su god među ljudima u restoranu u kojem radim, s mojim šefom koji ih poštuje i plaća kao ljude, sve te budale kojima oni smetaju u Hrvatskoj nisu važne.
Da bi bio čovjek ne moraš biti ni Filipinac ni Srbin ni Hrvat. Da bi bio čovjek trebaš samo imat malo pameti. Tek toliko da shvatiš da je boja kože apstraktna stvar. Važni su samo ljudi koji te vole.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Tomislav Pavlek
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
najzad, ako se izključivo usrjedotočimo na dalju i bližu poviest balkana, koji pokriva današnji HR i BiH, onda se vriedi spomenuti sljedećega. pod osmanskima turcima BiH je bīô zapadni rubni dïô "imperija" sa sjedištem u velikoj porti, i kakoti takov prisno povezan s golemim prostorom kavkaza, male azije, čṙnoga mora, srjedozemlja, sjeverne afrike, levanta i blizkoga iztoka - pod jednom (islamskom) zastavom i horugvom. u srjednjem vieku, bosanci i hercegovci, prëm da većinski "balkanski domorodci", bīli su najmanje kṙšćani u odnosu na vatikansko rimokatoličanstvo i bizant(in)sko pravoslavlje. za interese vatikana hṙvatski plemići (s pomoćju "franjevacā"/"frančeskanacā"), dočim za interese bizanta sṙbski plemići, redovno su pokušavali bezuspješno pokṙstiti "nepokorive i divlje bošnjake", a u tom naumu nisu uspjela ni zadnja dva bosanska kralja. jedan dïô tieh "nepokornih i divljih bošnjakā" s toga razloga je pristupiô bosanskoj cṙkvi, a kada su prodṙli osmanski turci, većina bošnjakā i njihove malobrojne elite su spas pronašli u islamu, drugačem od onodobnih feudalnih hṙvatskih, sṙbskih i bosanskih vladarā. mudra nova islamska vlast je "povlasticama" kupovala sve nevjernike, tako da je prëvjerenje i/ili "islamizacija" u BiH-u tekla dosti bṙže od ostalih onomadne većinski kṙšćanskih susjednih krajevā. BiH je danas toliko kṙvno izmiešan, da o nëkakovoj rodoslovnoj "čistoti" na sviema stranama nema govora, a to dokazuju i brojne nove genetske studije. ničto manje nije izmiešano ni ljudstvo na području današnjega HR-a. s jedne strane, turci su većinu srjednjevjekovne hṙvatske doslovno iztriebili ter razselili "kuda koji mili moji", skupa sa srjednjevjekovnom ugarskom/mađarskom. s druge pak strane, austrijanci i venecijanci/benetčani, stvarni gospodari ostatka ostatakā te hṙvatske, na opustošene prostore naseljivali su stoljećima narode i narodnosti s iztoka i zapada svojih "imperijā", ter su tako venecijanci u istru naselili i arbanase/albance, gṙke s krete i cipra, malu skupinu armenacā, sefardskih židovā i libanonskih starokṙšćanā, skupa s čṙnogorcima, sṙbima i izbjeglicama iz BiH-a, među inima. tokom stoljećā su se narodnostne skupine selile unutar benetakā/venecije i njenih "iztočnih zemaljā" (uključno s istrom), zatiem je stigla i napoleonova francuzska vlast, za njom austrijska, onda talijanska, pak (druga) jugoslavenska, sliedom čega ni današnji "istriani" nisu čisti ni najmanje. ničto bolje stanje nije ni u međimurju i "hṙvatskom zagorju", u koje su jošte u XVI i XVII stoljeću doseljene brojne izbjeglice iz BiH-a, današnje vojvodine, i čṙne gore. slično je s iztočnim dielom današnje slovënije. cielo to područje je onomadne bīlo unutar tzv. "pṙve ratne zone", i nije postojala nikakova "hṙvatska uprava" niti "hṙvatska vojska", nego je "kapetane" (često europske plaćennike) određivala austrija na svojem dielu, i venecija/benetke na svojem. jedan od tieh europskih plaćenničskih/najamničskih kapetanā je bīô i germanski otac hṙvatskoga vojnoga zapovjednika i književnika pavla rittera vitezovića u XVIII stoljeću, kojega mati je bīla domaća "vlahinja" (ili "bunjevka"). ukoliko je tako bīlo na zapadnom prostoru druge YU-ge, nije trëba ni govoriti čto je bīlo iztočnïje. svi balkanci su "mješanci" i "mulati" u većoj ili manjoj mjeri, nesumnjivo. inače, kada god' su germanske i romanske gospode napuštale balkan povlačeće se prëd osmanskom najezdom na balkanu, redovno su za sobom do-/povlačile svoje hṙvatske, bošnjačske i ostale kmetove, ter jih naseljivale na svoje posjede u italiji, austriji, i zapadnïje. novi doseljennici nisu opasnost ni ugroza za domaća stanovničstva i půk, ali današnje nesposobne i superkoruptne vazalske (ne)vlade na balkanu svakako jesu. tolič rečeno jošte većmi vriedi za hiperlicemjerni USA, UK, kanadu, australiju/novi zealand i većinu stare superlicemjerne "zapadne europe".