„PONOĆNI GLAGOLI“ MARKA POGAČARA: „Ideja je bila istraživati“

Lupiga.Com

11. prosinca 2023.

„PONOĆNI GLAGOLI“ MARKA POGAČARA: „Ideja je bila istraživati“

Svoju sedmu zbirku poezije naslovljenu „Ponoćni glagoli“ poznati pjesnik, prozaist i esejist Marko Pogačar, čije tekstove možete redovno čitati i na Lupigi, predstavit će večeras u zagrebačkom Kinoteka baru. U sklopu ciklusa „Čitajmo domaće autore“ izdavačke kuće VBZ, danas od 19 sati možete prisustvovati promociji nove Pogačarove pjesničke zbirke. 

Knjigu će predstaviti u društvu Olje Savičević-Ivančević, splitske spisateljice i pjesnikinje, Tomislava Brleka, profesora na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Krune Lokotara, književnog urednika koji je ujedno redigirao ovu zbirku. 

Lokatar smatra da se radi o zbirci u kojoj možemo uočiti prepoznatljiv Pogačarov stil i jamči da razočaranja neće biti, a hoće li biti oduševljenja, na trusnom području poezije – to da zna – bio bi, kako tvrdi, genije koji zna formulu koju treba spaliti, jer bi ona zauvijek uništila magiju poezije, osobnosti i višeznačnosti.

„Nikad do sad više označiteljske glazbe, posebno palatala i motiva iz antike i biblije, ni atmosferilija, vjetra. Zbirka, 'Ponoćni glagoli' su krhkije uokvireni u cjelinu, neke pjesme se ističu drčnom samostalnošću. Sigurno ima i nečega što nisam ubrao u dosadašnjim čitanjima, ali za to postoje ponovna čitanja i tuđa koja nam otkrivaju zametnute slojeve“, zaključio je urednik „Ponoćnih glagola“.

Sam Pogačar nam kaže kako je ova zbirka nastala u dvije duže sesije intenzivnog pisanja između kojih je „legla“ gotovo godina bez pisanja iste. Za sve je bilo potrebno vrijeme, potvrđuje autor, kako bi sve sjelo na svoje mjesto, da bi se konture, glasovi i struktura knjige artikulirali.

Svi oni koji čitaju Pogačara znaju kako su pjesničke i stilske figure njegov modus operandi, a kako kaže, aliteracija je otpočetka njegov najdraži alat. Za njega je to igra ritmom i zvukom, ponekad možda i šumom suglasnika, pogotovo onih opterećenih dijakritičkim znakovima. Ako su, usporedio je autor, samoglasnici fanfare, a truba bez sordine, ti su dijakritici češanje doboša metlicama, međuigra stopala na fuš-mašini i pređe bariton saksofona.

„Za onomatopeje ne znam, nisu u pjesme ulazile svjesno. Kao ni flora, fauna. Ali biljke i životinje su tu valjda jer je manje-više sve, pa i ova kockasta, priručna jazz metaforika, dosadna ako je prije ili kasnije ne prekine predvidiva nepredvidivost mačke. Zvjerka koja vreba iz nekog gustiša“, dodao je Pogačar. 

Marko Pogačar
Ulaz u Kinoteka bar je slobodan (ILUSTRACIJA: VBZ)

Ova knjiga je također obilježena i zvukom jer kako kaže autor, muzika mu je ovdje bila katalizator. 

„Muzika, ako je riječ o onoj praćenom tekstom, pisanoj riječi daje specifičnu i intenzivnu zvučnu dimenziju, ali je suštinski ne mijenja, iako joj često radikalno preoblikuje kontekst. Poruka je, čitamo li je i slušamo, u principu ista, i može na nas, ovisno o kontekstu, utjecati različitim intenzitetom“, pojasnio je Pogačar. 

Na naše pitanje o tome da li su godine stvaralačkog rada ili samoinicijativni juriši u stilske i jezične svjetove promijenili njegov pjesnički stil od prve zbirke poezije „Pijavice nad Santa Cruzom“ iz 2006. godine pa do danas, rekao je da se, naravno, promijenio. 

„Mnogo je toga pročitano, pa i napisano u međuvremenu. Nešto se promijenilo 'odozgo', voljno, a štošta također kapilarno, ulazeći, bez kontrole, odasvud i zaposjedajući svoj dio stiha. I jedne i druge promjene su interesantne; pod uvjetom da vas išta od toga uopće zanima. Ali osobna preokupacija ostaje u domeni mogućeg, dakle – vlastite potrage, istraživanja, metamorfoze koja se, navodno dirigirana, često odmeće, odlazi svojim putem“, kazao je Pogačar.

Godine 2006. prisjetio se i urednik „Glagola“ kada je Pogačar dobio prvu nagradu „Na vrh jezika“ koju je Lokatar utemeljio kao tadašnji glavni urednik nakladničke kuće AGM. Autorski dio naklade mu je osobno Lokotar sam odnio u studentski dom Cvjetno gdje je Pogačar tada živio. 

„Danas, kada malo više znam, a još uvijek osjećam, znam da je bio autentična pojava, ili ako tako ne mislite, nađite mu prethodnike. Ja ih ne znam, nameće mi se daleko i više kulturološki apdejtano bratstvo sa Šalamunom s kojim je opet, zbog radikalno izmijenjenog konteksta nemoguće povući čistu paralelu. Uzmimo u obzir da je najprevođeniji hrvatski pjesnik, osim vjerojatno Vesne Krmpotić, ali to su neki drugi razlozi. Znam da je nakon 35-og jezika prestao brojati prijevode. Pokušajte nabrojati 35 jezika“, dodao je Lokotar. 

Nadalje, komentirao je i Pogačarov stil kroz autentičnost koju popunjava hibridnim formom kroz koje on postavlja nove standarde ili ih nagriza

Za Lupigu je Pogačar usporedio zbirku „Ponoćni glagoli“ s posljednjom zbirkom „Knjiga praznika“ i rekao da se tu radi o dvije dosta različite knjige. 

„'Praznici' se sastoje od pjesama u prozi, kojima sam se, u strožem smislu, prvi put bavio. Osim toga, to je knjiga jednoga dominantnog glasa, relativno zatvorenog, posebno za nju ispisanoga svijeta, kompaktno zamišljena knjiga koja je bila svjesna svog odmaka, znala što traži, i usput se zezala s nekim obrascima i preokupacijama trenutačno jako prisutnim u domaćem pjesništvu, koji me sve više umaraju, pogotovo kada se uzimaju jako ozbiljno. 'Glagoli' su se vratili stihu i bježali su, kako je rečeno, od svog svijeta, cjeline, čvrstih postavki. Ideja je bila istraživati pjesme sasvim različitih, a opet u neku ruku klasičnih metoda, postupaka i registara, i onda naravno njihovu međuigru, supostojanje. Pojedine su pjesme ovdje bile podvrgnute logici uređenijeg sistema“, opisao je Pogačar u svom obrazloženju. 

Osim ove zbirke, u sklopu VBZ-ova ciklusa „Čitajmo domaće autore” domaćoj publici su predstavljeni i novi romani Borivoja Radakovića („Divno nam je s nama“), Gorana Gerovca („Satanaelovo evanđelje“), Ivice Ivaniševića („Otmica razreda za književnost“), Nebojše Lujanovića („Tvornica Hrvata“) te Ivice Prtenjače („Albert“), također, redovnog Lupiginog kolumniste.

Autor Marko Pogačar – inače Splićanin – piše prozu, poeziju, esejistiku i književnu kritiku. Bio je urednik Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja i Quoruma, časopisa za književnost, a sada suuređuje portal za književnost Kritika, Hrvatskog društva pisaca. Bio je gost na dvadesetak europskih rezidencijalnih programa. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim priznanjima za poeziju, prozu i esejistiku, a njegove knjige i tekstovi se prevode na desetine jezika. Redovni je kolumnist na Lupigi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dora Held