Šesnaest godina kako je ubijen Stari most

Ivor Car

9. studenog 2009.

Šesnaest godina kako je ubijen Stari most

Ima tome punih šesnaest godina kako su se kameni blokovi, poznati kao Mostarski stari most, stropoštali u mrzlu Neretvu. Dogodilo se to upravo na današnji dan, a podsjetnik na taj kulturocid obavljen u vojne svrhe, izostao je u većini domaćih, pa i bosanskohercegovačkih medija. Prije pet godina most je obnovljen, za razliku od života u gradu čiji je simbol. Mostar, naime i dalje živi kao dva grada. Odrasle su generacije koje uopće ne znaju kako izgleda onaj drugi dio njihova grada

Iako je Stari most već bio oštećen prilikom granatiranja Mostara od strane srpskih snaga i Jugoslavenske narodne armije, konačni udarac zadao mu je precizni tenkovski hitac s desne strane mostarskog toka rijeke Neretve, s pozicije koju su te krvave 1993. godine držale snage HVO-a. S približno istih položaja, prema pričanju Mostaraca koji su u to vrijeme imali nesreću da ostanu u Mostaru, most je gađan i dan ranije. Vijest je obišla cijeli svijet, a nešto kasnije i snimka rušenja. O svemu se, poslije se doznalo, raspitivao i tadašnji predsjednik Hrvatske te neslužbeni zapovjednik svehrvatskih snaga, pokojni Franjo Tuđman.

 

 

- Taj mostarski most, tko ga je porušio, znatiželjno je upitao Tuđman predsjednika Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Matu Bobana, koji mu je odgovorio da su „bile strašne kiše“. Međutim, Tuđmana je interesiralo „hoćemo li opet mi biti optuženi“. Godinama nakon toga, našao se netko koga će uistinu optužiti za rušenje Starog mosta. Taj se gospodin, duge sjede brade, danas nalazi u Haagu, gdje služi kao model navodno talentiranom slikaru, koji je svoj talent otkrio prekasno, a odaziva se na ime Ante Gotovina. Sam okrivljeni, Slobodan Praljak, zapovjednik HVO-a, ako ga niste prepoznali, dosta je svoga vremena posvetio raznim analizama u kojima želi „rasvijetliti“ jedan od događaja koji su obilježili rat u Bosni i Hercegovini.

 

 

Jedna od njegovih alibi uzdanica je teorija prema kojoj je most srušen nakon aktiviranja detonirajućeg štapina postavljenog pod most, a tu teoriju podupire slikom uzdužnog stupa vode koji se vidi na snimci rušenja. U jednom intervjuu je pak zaključio – „Samo ordinarne budale, u koje spada i Mesić, mogu odgovoriti tko je srušio Stari most jer on o tome nema pojma.“. Najzanimljivije je ipak to što on, čini se, protiv rušenja mosta zapravo nema ništa, jer smatra da je Stari most bio vojni objekt i da ga se bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost moglo srušiti. Čak je u suludom dokazivanju na nekom jezercu napravio i pokus kojim bi se oslobodio krivnje.

 

 

Donacijama talijanske i turske vlasti, nakon opsežnog postupka, Stari most je obnovljen 2004. godine i u toplim mjesecima, kao nekada, sposobni momci spremni su strmoglaviti se u hladnu Neretvu za manju svotu eura kojom bi ih nagradili znatiželjni turisti. Međutim, duh nekada jednog grada još uvijek je srušen. Većina Mostaraca nerado prelazi bulevar koji je označen kao granična crta između podijeljenog grada koji se pretvara u ratnu zonu čim u bilo kojem sportu zaigraju Hrvatska i BiH ili Zrinjski i Velež. Klinci koji su danas pred maturom nisu nikada potpuno vidjeli drugi dio svoga grada, koji živi zasebnim životom i ostaje samo nada da neće trebati 427 godina, koliko je postojao Stari most, da se obnovi i duh Mostara.