Lijepa Emina, opjevana u nezaboravnoj ljubavnoj pjesmi slavnog Mostarca, Alekse Šantića, ipak je bila samo inspiracija rečenom pjesniku. Barem tako tvrdi Eminin unuk, Reuf Kuluder, koji kaže kako priče da je Šantić bio ludo zaljubljen u njegovu baku, ne piju vodu. Vjerujem da držite da ovo i nije neka priča, ali je zato prava prilika koju ne smijemo propustiti kako bi vas još jednom prisjetili na "Eminu"

Reufovu priču donosi Dnevni Avaz ...

Lijepa Emina opjevana u pjesmi legendarnog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, predstavlja jedan od simbola grada na Neretvi. Uz poznatog mostarskog pjesnika, Stari most, Velež i brojne liske, ime Emine Sefić kasnije Kuluder asocira na stari duh grada. Iako mnogi o Emini znaju samo ono što je Šantić zapisao u svojoj pjesmi punoj ljubavi prema ovoj djevojci, njen unuk Reuf Kuluder koji živi i radi u Sarajevu otkrio nam je i neke druge manje poznate stvari.

- Moja nena Emina bila je uvijek vedrog duha. Bila je duhovita i može se reći kako je i Emina imala svoje legendarne liskaluke i šale. Priča da je Aleksa Šantić bio ludo zaljubljen u nju ne odgovara istini. Stari pjesnik je u tada mladoj djevojci crne bujne kose samo nalazio inspiraciju za svoje pjesme - kazao nam je unuk Emine i Avdage Kuludera, poznatog mostarskog veletrgovca.

Koliko su lijepa Emina i njen suprug Avdaga bili originalni i posebni u svom načinu života, svjedoči i priča koju su Reufu pričali još dok je bio dijete.
- Moj djed Avdaga doslovno je oteo Eminu iz njenog doma. Došao je po Eminu, unio je u fijaker i tek nekoliko dana nakon toga javio njenom ocu da će je uzeti za ženu - kaže Reuf.

Emina Kuluder umrla je 1967. u 83. godini. U braku s Avdagom rodila je 14 djece od kojih mnogi nisu živi, ali i danas postoji brojni potomci legendarne lijepe Emine, unuci, praunuci, i čukunuci koji žive u Mostaru, Sarajevu i inozemstvu.

A stihove jedne od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama donosimo mi ...

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

Aleksa Šantić, 1903.