Zašto kuharica Jamiea, Golog kuhara u SICG u prvi mah nije bila objavljena i gdje je tu veza sa siromaštvom, te kako je sarajevskoj izdavačkoj kući 'Omnibus' moguće ići na ruku mladim autorima izdavajući im knjige u tek 50-ak primjeraka, objasnili su na krčkom 'Pontesu' izdavači i urednici iz SiCG i BiH, Dragan Ilić i Nenad Veličković. A tu je i otužna činjenicu da je gostovanje Dubravke Ugrešić na otoku popratilo tek devetero 'budala'

Kao zanimljivosti izdvojila bih recimo izdavačku kuću "Omnibus" iz Sarajeva, Nenada Veličkovića, koja se je orijentirala u smjeru otvorenosti mladim i novim imenima na književnoj sceni u BiH pa je tako preko te izdavačke kuće moguće objaviti knjigu u nakladi od svega 50 primjeraka. A zašto ne bi mogli? U današnje vrijeme elektroničke i ine opreme, izgledno je, takorekuć, iz kućnih radionica za vrlo malo novaca iznjedriti knjižice koje nisu ni izgledom, ni formom, ni kvalitetom ništa lošije od knjižuljaka naših neafirmiranih ili manje afirmiranih pisaca i pjesnika za čiju se realizaciju ne može izdvojiti manje od 7 do 10 tisuća kunića (i još sam ja jako skromna), a minimum za razgovor uopće jest naklada od 350 (sramotnih) do 500 komada.

Sljedeće što je bilo simpatično čuti jest pojašnjenje Dejana Ilića što je razlog odbijanja izdavanja kuharice planetarno popularnog Jamie "golog kuhara" Olivera od strane njegove izdavačke kuće - "Ta je knjiga uvreda!". I izgledalo to smiješno ili zatucano ili kako god, Dejan je u pravu. Da bi se pripremilo bilo koje jelo iz te kuharice potrebni su sastojci koji se u Srbiji ne mogu kupiti. "Ta nam knjiga jedino daje do znanja koliko je naše siromaštvo!". Knjiga se u Srbiji ipak tiskala u nakladi nekog drugog izdavača i prodana je u 10.000 primjeraka, što je našeg gosta "veselilo jer je saznao da u Srbiji 10.000 ljudi dobro živi".

Dakle, kao što rekoh iza nas je jedno zgodno, ugodno i zanimljivo druženje s ova dva čovjeka koji pokušavaju i rade u uvjetima kakvi im se pružaju. I to što rade, dobro rade. A sad ... svaka medalja ima i drugu stranu, ne?

Tragedija: ljudska nezainteresiranost za prisustvovanja ovakvim susretima i događajima. Sa svih aspekata. Žalosno je da moj poslovično omiljeni lokalni novinar ne nalazi nikakvog razloga prisustvovati ovakvim događajima te da isti prolaze gotovo nezapaženo i bez publike. Treba li reći što više osim činjenice da je na večeri Dubravke Ugrešić bilo devetero ljudi u publici!? Da, da, bez obzira što je objavljen intervju na gotovo cijeloj stranici lokalnog glasila kao da je događaj bio "događaj godine" u 'Rvata, a ne samo Bodula. Tu stanem i uzmem malo zraka, da ne bih bila prezločesta kada napišem slijedeće: Taman sam se poveselila kad sam vidjela da spomenuto glasilo dva dana prati ovaj festival i pomislila kak' je to lijepo da su se napokon sjetili da je to ipak važan događaj, koji bi vjerojatno bio i posjećeniji kad bi se o njemu nešto malo više i s više stila pisalo, kad shvatih gorku istinu: O otvorenju se pisalo, reda radi, bio je tu i popularni Franci (gori ushi) Winnetou, a o g-đi Dubravki Ugrešić da i ne pričam. Svatko pametan shvatit će što je pisac htio reći, drugima se duboko ispričavam, ali u ovoj zemlji postoje jako osjetljive duše koje se vole tužakati za nanošenje duševnih boli pa bum ja tu stavila tošku (kako bi rekal moj pokojni nono Jobo). Amen.

Što mi diže tlak: kada počnu priče kako se ništa ne nudi, kako nema sadržaja u Krku, kako ljudi nemaju kamo ići - čiste gluposti! Ljudi izmišljaju razloge kojima bi opravdali prvo sebi samima svoju inertnost i lijenost, jer Pontes im, recimo pruža zanimljive kulturne sadržaje bez naplate ulaznica. Jedino što se od publike traži jest da dođe i prisustvuje. A što im se nudi? To da budu u tijeku, da budu informirani, da čuju kako se diše u drugim krajevima naše zemlje i inozemstvu, da steknu neka nova saznanja, da se druže i upoznaju s drugim ljudima, da raspravljaju, da postavljaju pitanja, da sudjeluju u nečemu konačno. Ne, oni će sjediti doma s daljinskim u ruci i buljiti u onu ispraznu škatulu zvanu "prozor u svijet". Sami sa sobom dok se svijet odvija vani, u njihovoj blizini.

"Nemam vremena", reći će, "A vrijeme je novac". Smiješno je u ovakvoj žabokrečini u kakvoj živimo uopće i spominjati tu "američku frazu" usađenu u tikve najamnih radnika. Najamnih radnika u Americi! Pa kod nas pola države ne radi - kakav novac!!!
 
Slijedeće, dam glavu, a ne samo ruku u vatru da masa krčke mladeži već pohađa ili upravo kreće na fakultete. Budući profesori književnosti, umjetnosti, ovoga i onoga. Kakvi će to profesori biti kada ne osjećaju potrebu da čuju uživo jednog pisca ili pjesnika ili kulturnjaka bilo koje vrste, da posjete izložbu!?

Radije će gutati tabletice i lokati "žuju", jer je "žuja zakon", sjediti u zadimljenom kafiću u kome se od glasne zaglupljujuće mjuze ne može ni razgovarati (ali koga još zanima razgovor danas - za to treba uključiti odavno isključeni mozak) i govoriti kako im se ništa ne nudi.

Ne, ne nudi im se hrvanje u blatu golih pijanih ženskinja ili pijano teturanje u nekakvoj pjeni na plaži. Valjda se to danas smatra ponudom! Valjda ...

Zaključak: Kud plovi ovaj brod? (jednom je u "Feralu" netko postavio pitanje gdje je Australija. Odgovor je bio: "Tri ure dalje od ...") Eto toliko draga nacijo! Pusa!