Venezuela je još jedna od država u južnoj Americi koja ima dobre sapunice (do nedavno smo gledali hvaljene Ljubavnike punog mjeseca na nov@tv) i brdo komplikacija. Razlikuju se od svojih svih susjeda po tome što nemaju utjehu u kvalitetnoj nogometnoj reprezentaciji, pa ni nedjeljom ne zaborave na bedove. A kako je naš nedjeljni HNL nogomet em loš, em nije još ni počeo, možete proviriti u venecuelansku svakodnevicu.

Prošli tjedan je u Venezueli, kao i svakoj pravoj latinoameričkoj državi, započeo slavljem. Zemlja s golemim zalihama nafte i ruda je u ponedjeljak ovećom proslavom obilježila deset godina jednog neuspješnog puča. 1992 je današnji predsjednik Hugo Chavez pokušao zbaciti tadašnjeg predsjednika Pereza. Tada je Chavez bio pripadnik padobranaca, a Perez je par mjeseci kasnije slomio još jedan pokušaj pobune.
Držeći govore širom zemlje u sklopu četverodnevne proslave Chavez je ponosno ustvrdio kako je puč ’92. omogućio svjetliji put herojskom narodu Venezuele. Putovanje zemljom i govore je odradio odjeven u odijelo boja venezuelanske zastave. A venezuelanska zastava je crveno- žuto- plava.
Radi pokušaja smjenjivanja korumpirane, ali ipak demokratski izabrane vlasti, Hugo je prije deset godina dobio dvije godine u državnoj kaznionici. Za isti čin je prije četiri godine dobio šest godina u predsjedničkoj palači. Perez je te izbore odgledao iz zatvora gdje je završio nakon što je osuđen radi korupcije.
Na izborima ’98 je Chavez pozivao narod na obračun s korumpiranim strukturama. Obećavao je pravedniju raspodjelu bogatstva, borbu protiv kriminala i reforme. Narod se u trenutku zaljubio u Huga. Ljubav je rođena, a Venezuela je dobila živopisnog predsjednika koji u svojim govorima castroovske dužine citira Bibliju, francuske pjesnike (preferira romantičare i Rimbauda), vojne stratege i Simona Bolivara.
Više zabavljajući narod svojom osebujnošću no što mu je pomogao reformama koje nisu uspjevale poboljšati venezuelansku svakodnevicu, Chavez je uspio nakon ustavnih reformi izboriti 2000. još jedan šestogodišnji mandat, opet na platformi reformi i obećanja o boljoj i svjetlijoj budućnosti.
Za svoje pristaše je on čovjek iz naroda, lider potreban da se počisti Venezuela umrljana korupcijom. Za njegovu opoziciju koja svakodnevno raste, je demagog bez programa s kolažem najrazličitijih političkih uvjerenja. Poznat je kao prvi političar koji je posjetio Saddama Husseina u Iraku, redovito se viđa s Fidelom, sumnjiči se da pomaže gerilu u Kolumbiji, a daje podršku i nekim Polizarijima u borbi za neovisnost protiv Marokanaca u Zapadnoj Sahari.
Kao rezultat kontroverznih zakona kojih je donio hrpe, uspio je protiv sebe ujediniti poslovne ljude, gotovo sve oporbene političare, crkvene krugove i sindikate. Popularnost mu je u zadnjih par mjeseci pala s 80 na 30-ak %. Vrhunac narodnog nezadovoljstva je bio generalni štrajk u prosincu popraćen masovnim prosvjedima koji je paralizirao Venezuelu. To je prvi generalni štrajk u pedeset godina demokratske vlasti u Venezueli i prvi koji su zajednički organizirali i sindikati i poslodavci.
Jučer su ponovo demonstranti zauzeli ulice Caracasa. Povod je bio govor jednog vojnog časnika koji je na forumu o demokraciji pozvao Chaveza da odstupi.
Chavez je izjavio kako ne namjerava dati ostavku niti odstupiti s funkcije dok ne provede, kako je rekao, neophodne reforme i ne ispuni mandat koji mu je dan od naroda. Drugim riječima, sve ostaje po starom do daljnjeg.