Režija: Sam Esmail

OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

Marko Stojiljković

30. 01. 2024.

ocjena:
godina: 2023.
trajanje: 138 minuta
uloge: Julia Roberts, Ethan Hawke, Mahershala Ali, Myha'la, Farrah Mackenzie, Charlie Evans, Kevin Bacon
žanr: katastrofično-distopični triler
scenario:  Sam Esmail (po romanu Rumaana Alama)
režija: Sam Esmail
Jeste li primjetili, dragi čitatelji, kako nas „streaming” servisi baš u praznično doba zasipaju apokaliptičnim filmovima s jasnom namjerom da nam skrenu pažnju ka nekom problemu, da nas nečim dobro uplaše i da nas nečemu nauče. Nije to tek tako, okupi se obitelj, pusti se Netflix, nakon toga se priča s kolegama, pišu se članci po novinama i naručene ili makar konformističke filmske kritike, pa onda dobijemo fenomen koji svi moraju vidjeti, nešto što makar na neko vrijeme drži globalno pozornost prije nego li se preseli u vječni zaborav. Imali smo tako „Bird Box“, „White Noise“ i najgoreg „od sve djece” – „Don't Look Up“, filmove same po sebi dosta različite, ali sa sličnom putanjom. Ovogodišnji doprinos toj kolekciji zove se „Ostavite svijet iza sebe“ („Leave the World Behind“).
OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

Film je to nastao po hit-romanu Rumaana Alama u režiji Sama Esmaila (poznatog po serijama „Homecoming“ i „Mr Robot“), te u produkciji bračnog para Obama što može biti jedan od faktora za agresivni marketing.

„Ostavite svijet iza sebe“, doduše, počinje relativno nevino, s dobrostojećom njujorškom obitelji koja, uslijed impulzivne odluke mizantropske majke Amande (Julia Roberts), odlazi na vikend-odmor na sjever Long Islanda. Obitelj osim nje čine još i metiljavi otac Clay (Ethan Hawke) i dvoje djece, tinejdžer Archie (Charlie Evans) koji samo misli na seks i na spačke te nešto mlađa kći Rose (Farrah Mackenzie) koja je razvila opsesiju sa serijom „Prijatelji“. Njihov odmor u luksuznoj vili u blizini plaže bit će prvo poremećen nasukavanjem tankera na plažu, pa onda i dolaskom Scottovih, oca G.H. (Mahershala Ali) i kćeri Ruth (Myha'la), koji tvrde da je to zapravo njihova kuća, ali su zbog izvjesnih okolnosti riješili da tu dođu.

Nezgodnu situaciju dodatno potpiruje nestanak internetskog, pa čak i telefonskog i radio-televizijskog signala koji je iz različitih razloga nasušan cijeloj obitelji, kao i njihovim gostima, odnosno domaćinima, te čudnih događaja koji se možda slučajno, a možda i kontrolirano odvijaju, od atipičnih životinjskih migracija (u vrtu se pojavljuje veliko krdo jelena, očito CGI porijekla), pa do incidenata s prijevoznim sredstvima koja imaju automatsko upravljanje (od aviona do električnih automobila) ili „oluje” propagandnih letaka koji padaju s neba. Očigledno je da se dogodio nekakav tehnološki slom koji spiralno klizi u društveni kaos, a G.H. i Ruth o tome možda znaju i više nego što su spremni otkriti. Mogu li dvije obitelji pod istim krovom ipak naći zajednički jezik u ekstremnim okolnostima?

Istini za volju, sama ideja da nas neće toliko „ukopati” slom tehnologije koliko naša ovisnost o njoj je donekle zavodljiva, posebno u nekom „papirnatom” obliku. Knjiški papir ionako dosta toga trpi, od fantazija o smaku svijeta, pa do mehanike po kojoj će se to odviti kojoj kao vezivno tkivo služi samo autorova mašta. Autor spekulativne fikcije zapravo ne mora polagati račune nikome, a ako nekoga pritom zadivi – još bolje, i u tome je zapravo sličan makar jednoj grani teoretičara zavjere, što čak i ne krije. Problem je, međutim, razlika u izražajnim sredstvima knjige i filma, a prevoditelj s jednog „jezika” na drugi mora u svom poslu biti jako vješt, što Sam Esmail ipak nije.

Primjera radi, dok je u knjizi dijalog, pa i monolog, svakako elegantnije rješenje od piščeve naracije da nam se predoči kako lik gleda na stvari, na filmu te „kobasice” od dijaloga djeluju vrlo nezgrapno, čak i kad ih izgovaraju vrlo dobri i vrlo raspoloženi glumci, što Hawke, Roberts i Ali svakako jesu, a jednu memorabilnu scenu ima i Kevin Bacon kao „kužer” i „prepper” koji je sve to već predvidio. Druga stvar su ipak nekakvi standardi identifikacije s našim realnim svijetom. Recimo, ako pisac odluči zanemariti činjenicu da brodovima i avionima upravljaju živi ljudi koji za to moraju proći ozbiljne škole, pa se neće tek tako usred bijela dana nasukati ili zakucati na plažu, filmski scenarist i redatelj taj luksuz nema, čak i kad mu takve scene služe isključivo za poantu i završavanje poglavlja s istom. Također, diskretno skretanje pažnje publici na problematiku je svakako bolja opcija od didaktičnog „mahanja”, ali Esmail si ne može pomoći.

Na kraju, dobivamo dojam da ćemo na svako legitimno postavljeno pitanje moći dobiti jedan jedini odgovor: „Zato što to tako piše u scenariju.”, dok se Sam Esmail, osim što pomalo doslovno adaptira komad literature za mase, iz petnih žila pokušava pomiriti dva ako ne potpuno isključiva, a onda makar teško spojiva kinematografska pristupa. S jedne strane, imamo mali, komorni „indie” film u kojem likovi kroz razgovor otkrivaju svoje egzistencijalne krize i krizu cijelog čovječanstva kao njihovu implikaciju, dok sa druge imamo spektakl koji podrazumijeva akciju i efekte, a prijelazi između njih su dosta nespretni. Esmail se tu često oslanja na direktora fotografije Toda Campbella i njegovo rotiranje slike kojim nam se poručuje da se situacija mijenja, pa da se samim tim i kut gledanja na istu mora mijenjati.

Opet, ako nešto može ovaj zbrda-zdola posloženi komad pamfletske kinematografije za senzibilizaciju onih koji pogledaju možda desetak filmova godišnje (a svejedno plaćaju pretplatu za Netflix), onda je to jedna intervencija u tekstu, ona o popularnoj seriji. Ne samo da to funkcionira kao jedini izgrađeni humorni moment, već istovremeno nosi i simpatičnu pouku (da se kulturno nasljeđe ne smije čuvati samo u virtualnom prostoru, već i na fizičkim kopijama) i otvara prostor za potentan, a neusiljen kraj filma. 

Možda je još i veći komad iznenađenja to što na jednom mjestu u ovoj inače nespretnoj adaptaciji nezahtjevne literature netko iz osovine literarni–filmski autor uspije nabasati na možebitni uzrok problema u kojem se čovječanstvo može naći, a koji nije nužno povezan s ovisnošću o tehnologiji, odnosno koji možda može biti uzrok i za nju. Naime, u jednoj sceni pred kraj filma majka se na svog osamnaestogodišnjeg sina referira kao na svoju bebu. Nesposobnost se perpetuira, izvire iz mentalnog sklopa, a tehnologija koja stvara ovisnost je tu samo štaka da se premosti jaz između naših velikih želja i skromnih mogućnosti. Zapravo, nije to loša poanta za jedan više loš negoli dobar „trash” film, ali postavlja se pitanje je li autor (bilo koji od dvojice) toga uopće svjestan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Leave the World Behind

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.