DUGAČKA SJENA: Moja majka i neuspjeli eksperiment Jugoslavija

Aleksandar Hemon

13. lipnja 2019.

DUGAČKA SJENA: Moja majka i neuspjeli eksperiment Jugoslavija

Svjetski poznati književnik i filmski scenarist, Sarajlija Aleksandar Hemon, koji već dugi niz godina živi i radi u Chicagu, gdje je studirao u vrijeme kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, ovih je dana, u uglednom The New Yorkeru, objavio dirljivu, no ne i jugonostalgičnu, autobiografsku priču o zemlji u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao – priču o Jugoslaviji i o svojoj majci, koja je bila dio one omladine koja je tu državu gradila. Osvrnuvši se na život u zemlji koje više nema te život generacija onih kojima se, raspadom zemlje koju su stvarali, raspao i jedini svijet u kojem su živjeli, 55-godišnjak s američkom adresom, prisjetio se i svojih tinejdžerskih godina provedenih u Sarajevu i buntovničkih stavova koji su bili suprotni stavovima njegove majke, što je među njima, uz generacijski, stvorilo i dubok ideološki jaz. 

Tekst naslova „Moja majka i neuspjeli eksperiment Jugoslavija“ one koji su živjeli u Jugoslaviji moćno teleportira u vrijeme kada su se organizirale omladinske radne akcije, kada se nosila štafeta i organizirao slet, u vrijeme kada su mladi sa sela počeli masovno odlazili studirati u grad te su, kao prva generacija iz svojih obitelji, probijali led regrutirajući se među akademske građane. Onima koji se nisu rodili u vrijeme Jugoslavije ili su bili premali da bi pamtili život u toj zemlji, prisjećanje Aleksandra Hemona vjerno oslikava život kakav nikada neće upoznati – kada se, po završetku školovanja, gotovo odmah dobivao posao na kojem ste mogli ostati sve do mirovine, a uz posao, mlade su obitelji dobivale i državne stanove u kojima su živjeli bez plaćanja stanarine te su si, bez obzira na to što plaće nisu bile velike, mogli priuštiti ljetovanje na moru pa i gradnju vlastite vikendice. No, da ne dužimo, pročitajte kako iz daleke Amerike izgleda pogled na nekadašnji život u Jugoslaviji, zemlji koje nema već gotovo tri desetljeća.

Aleksandar Hemon
Aleksandar Hemon (FOTO: Flickr/mtkr)

„Danas je postalo moderno mrziti Jugoslaviju, ili ju pak retroaktivno dijagnosticirati kao neku vrstu Frankensteinovog sklopa nespojivih dijelova, čiji je raspad bio neminovan i neizbježno krvav. No, za nekoliko desetljeća, kada neki dobro plaćeni povjesničar iz istraživačkog centra bude promatrao pustošenje u Americi koje iza sebe ostavljaju Trump i njegove trupe, mogao bi otkriti obilje dokaza o stotinama godina mržnje i inherentnog američkog rasizma, sa svim vrstama povijesne neizbježnosti što vodi do katastrofe. Bio bi u krivu, baš kao i oni koji omalovažavaju Jugoslaviju, jer, u oba slučaja, postoji povijest suprotstavljenih tradicija i tendencija, borbe protiv najgoreg od ljudskih instinkta za bolju državu i bolju zemlju.

Loši momci pobijedili su u Jugoslaviji i uništili su sve što su mogli, čim su bili u mogućnosti. Lošim momcima dobro ide i u Americi. No, ništa nije neizbježno dok se ne dogodi. Povijesna sudbina ne postoji. Sve je borba.

Jugoslavija, zemlja južnih Slavena, formirana je 1. prosinca 1918. godine, neposredno nakon Prvog svjetskog rata, kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon stoljetnog postojanja tri glavna carstva upravo su se raspala, što je omogućilo stvaranje opskurnih malih država čiji su stanovnici postimperijalni kaos doživjeli kao slobodu. Ideja složene države imala je svoju povijest i inspirirala je južnoslavenske vođe koji su vjerovali u prednosti jedinstva. 

Godine 1929. dotadašnja kraljevina postaje Jugoslavija, a kralj Aleksandar mijenja Ustav kako bi postao apsolutni monarh. Godine 1934. prilikom posjeta Marseilleu kralj je ubijen. Priča se da su njegove posljednje riječi bile: "Čuvajte mi Jugoslaviju". Na grandioznom kraljevom pogrebu u Beograd bio je tada i moj djed po ocu. Moji roditelji su rođeni u vrijeme vladavine kralja Petra II, tinejdžera nasljednika koji je 1941. godine pobjegao pred njemačkom invazijom i završio u Sjedinjenim Državama.

Drugi svjetski rat u Jugoslaviji bio je krvav, no, je li bilo mjesta u Europi gdje nije bilo tako? Nijemci su u to vrijeme, lako pronašli sluge među lokalnim fašistima i nacionalistima, čiji je glavni, povijesni modus operandi, baš kao i njihovim vođama, bio genocid – što će se, nekoliko generacija kasnije, ponoviti i kod njihovih potomaka. Međutim, Komunistička partija Jugoslavije, koja je prije rata bila ilegalna organizacija, organizirala je, pod vodstvom Josipa Broza Tita, nacionalni pokret otpora koji je porazio Nijemce, unatoč njihovim silnim naporima da ga ugase služeći se neopisivim zvjerstvima.

Josip Broz Tito - Antun Augustinčić
Usredotočen na svoj lik i djelo (FOTO: Arhiva)

Možete reći što god želite o Titu i o poslijeratnom režimu, koji je bio usredotočen na njegov lik i djelo, do te mjere da ga je jedva nadživio, ali pod Titovim vodstvom partija je organizirala pokret otpora i oslobodila Jugoslaviju. Tito je također uspio održati zemlju na sigurnoj udaljenosti od Sovjetskog Saveza, odvojivši se 1948. godine od Staljina i njegove apsolutističke kontrole. Iako autoritaran vođa, Tito je bio vrlo mudar te je zemlju vrlo vješto pozicionirao između Istoka i Zapada, učinivši ju nesvrstanom što mu je omogućilo da profitira od obje strane. Tito i Partija iz rata su izašli, ne samo kao pobjednici, već i kao povijesna sila koja je Jugoslaviju uvela u dvadeseto stoljeće.

Doktrinom bratstva i jedinstva suzbijale su se post-genocidne traume i gnjev ljudi, zemlja je nastojala stvoriti građanski identitet koji je nadjačao etničku pripadnost. To je neminovno dovelo do nekih svojevrsnih potiskivanja, ali, u retrospektivi, možda se isplatilo, iako samo za neko vrijeme. Zemlja je imala definirani, utopijski cilj kojemu su građani mogli težiti; optimizam je postojao, a bolja se budućnost lako mogla zamisliti. Socijalistička Jugoslavija je tako, nekoliko desetljeća, bila zajednički projekt na kojem su svi njeni stanovnici mogli raditi. I moji roditelji pripadaju jednoj od tih generacija koje su odigrale ključnu ulogu u tom zajedničkom poslu, da bi u konačnici otkrili da je sve to bilo uzalud.

Danas je vrlo teško shvatiti veličinu tog skoka u bolji život koji je, u Titovoj Jugoslaviji, uspio napraviti netko poput moje majke. 

Nakon kataklizme, 1946. godine, novi je režim uveo ravnopravnost spolova te obvezno, besplatno obrazovanje, što je omogućilo i jednoj djevojčici iz Bosne, koja je rođena u kući sa zemljanim podom, da ide u školu. Da je bila rođena samo generaciju prije, ne bi se školovala., sa svojim bi roditeljima radila na zemlji dok se ne bi udala i rodila djecu ili umrla pri porodu ili pak od sepse, nakon pobačaja obavljenog kod kuće, što se dogodilo jednoj od sestara maminog oca. 

Budućnost moje majke bila je isprepletena s Jugoslavijom, zemljom u kojoj joj je bilo omogućeno da iza sebe ostavi siromaštvo u kojem je obitelj živjela stoljećima. Jugoslavija je bila okvir u kojem je moja majka rasla i razvijala se, nakon što je, kada joj je bilo 11 godina, otišla iz djetinjstva koje kao da je zaglavilo u devetnaestom stoljeću.

Dok je gradila zemlju, izgrađivala je i sebe. Nakon rata, u Jugoslaviji su organizirane omladinske radne akcije na kojima su mladi udruženi u „omladinske brigade“, volonterski gradili ceste i željezničke pruge. Kao studentica i moja je majka, 1960. godine, ljeto provela na radnoj akciji, gdje je, sa svojim vršnjacima, gradila autocestu koja je povezivala Beograd i Niš, dio velikog projekta spajanja dijelova Jugoslavije autocestom poznatom kao Autoput bratstva i jedinstva. Nama djeci je pričala priče o žuljevima koje je dobila od lopate, bile su to priče o solidarnosti, prijateljstvu i radosti, ili smo mi to u svojim glavama tako zamišljali, jer brigade mladih i nisu uvijek dobivale one najodgovornije zadatke. Kopali su i pomagali profesionalnim građevinarima, no, ono što je najvažnije, pjevali su patriotske pjesme i slogane koji slave rad, poput „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela!“ i „U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka!“. Navečer bi palili logorske vatre uz koje bi ponovo pjevali i družili se. Godinama je moja majka bila ponosna što je sudjelovala u izgradnji zemlje – iako simbolički – ponosna na znoj koji je prolijevala gradeći cestu s najboljim jugoslavenskim omladincima. 

ORA - Omladinska radna akcija
Smatrao sam da su omladinske brigade bile neki oblik prisilnog rada čiji je glavni cilj bila indoktrinacija (FOTO: Privatna arhiva Aleksandra Hemona)

Ta praksa organiziranja omladinskih radnih akcija trajala je i osamdesetih godina te mi je majka često predlagala da i sam iskušam to iskustvo sudjelovanja u zajedničkim projektima, rada na izgradnji zajedničkih ciljeva i pjevanja s društvom uz krijes. No, ja sam taj njen prijedlog svaki put prkosno odbio. Ne samo da su, u vrijeme moje mladosti, velike, dobrovoljne radne akcije mladih postale motiv za parodije. Uz to, nikada mi nije bilo stalo do takve zajedničke radne ekstaze, a nijedan žulj ili opeklina od sunca nikada me ne bi mogli učiniti ponosnim i radosnim. Smatrao sam da su omladinske brigade bile neki oblik prisilnog rada čiji je glavni cilj bila indoktrinacija. Osudio sam to nešto što sam nazvao “primitivnim patriotizmom”. Posvetio sam se rano kontemplativnom životu, produktivnoj lijenosti i mrzio sam pjevati u grupi s drugima, biti dio nekog kolektiva, čak i na rock koncertu. Bio sam ono što zovu individualcem.

Nakon rata, na užas naše majke, sestra i ja smo omladinsku radnu akciju na kojoj je gradila Autocestu bratstva i jedinstva etiketirali kao „mladosti – ludost“. No, sada zavidim svojoj majci. Zavidim joj na osjećaju da je gradila nešto veliko. Zavidim joj na plemenitosti i časti koja dolazi s tim da si bio dio jednog takvog pothvata. 

Za vrijeme sudjelovanja na omladinskoj radnoj akciji moja je majka postala i članicom Komunističke partije. Mnogi njezini prijatelji također su se pridružili Partiji, jer to je tada bilo cool. Majka je bila vrlo odan član Partije koja je postala dio njezine osobnosti, baš kao i religija religioznim osobama. Majka je vjerovala (i još uvijek vjeruje) u socijalnu pravdu, u velikodušnost i u pravednu raspodjelu bogatstva. Vjerovala je u sustav usmjeren na poboljšanje zemlje, Tito i Partija bili su taj sustav. Često je ponavljala kako je, sve do Drugog svjetskog rata, u cijeloj Jugoslaviji bilo je samo sedamdeset i pet kilometara asfaltirane ceste, a samo Autocesta bratstva i jedinstva, koju je gradila, bila je duga više od tisuću kilometara.

Vrlo slično kao i druge države i Jugoslavija je, putem javnih rituala, trenirala svoje stanovnike da budu patrioti, da budu oduševljeno-poslušni. Baš kao što su se američka djeca morala (a mnogi još uvijek to čine) zavjetovati na odanost zastavi, mi smo u svakoj učionici imali Titovu sliku. Od samih početaka jugoslavenskog socijalizma kulturna provedba patriotizma bila je vezana za ideološke svečane povorke, poput onih povodom Dana mladosti, što je bilo važno za održavanje kulta ličnosti Josipa Broza Tita. 

Štafeta
Svake godine, 25. svibnja, odabrani bi uzorni omladinac Titu uručio štafetu (FOTO: Arhiva)

Štafetna palica, koja je simbolizirala najbolje želje za Titov rođendan, kretala je iz njegova rodnog Kumrovca te je, nošena rukama mladih, putovala po Jugoslaviji, zaustavljajući se u gradićima i gradovima gdje su, na dočeku štafete, bili upriličeni govori, a mladi su iskazivali vjernost svom voljenom vođi. Svake godine, 25. svibnja, odabrani bi uzorni omladinac Titu uručio štafetu. Svečanost povodom velike proslave njegova rođendana održavala se na stadionu u Beogradu gdje je organiziran slet na kojemu su mladi izvodili uvježbanu koreografiju. Na vrhuncu spektakla, odabrani bi se omladinac uspinjao dugim stubama do Tita kako bi mu predao štafetu te bi, zadihan, izgovarao riječi zahvalnosti, odanosti i prenio mu najljepše želje svih naroda i narodnosti Jugoslavije, a Tito bi, pri tom, donosioca štafete pogladio po glavi. Spektakl se redovito prenosio na televiziji, a obitelji diljem cijele Jugoslavije gledale su slet kao da je riječ o Super Bowlu. 

I moja obitelj bi se uvije okupila ispred TV ekrana, no kada sam ušao u adolescenciju, nisam se ustručavao izrugivati atmosferu te idiotske uniformnosti, ideološke klišeje i mlade, mišićave muškarce koji vrte drvene puške i podižu svoje drugarice iznad glave, dok su komentatori čitav taj propagandni događaj opisivali kao spontani izraz ljubavi mladih prema Titu i umjetnički čin. Naposljetku sam potpuno izgubio interes za sve to skupa, ne samo zato što je Tito umro 1980. godine, dok se slet i nakon toga nastavio organizirati. 

Osamdesetih godina, na vrhuncu moje buntovničke faze, štafeta je bila predana nekome bezbojnom „aparatčiku“, članu Partije kojeg sam doživio kao svog egzaktnog neprijatelja. Godine 1987. službeni plakat za slet dizajnirala je podmukla, subverzivna slovenska umjetnička grupa, te se ispostavilo da je riječ o kopiji nacističkog propagandnog plakata. Za nekoliko godina slet je bio mrtav, poput Tita; a u roku od četiri godine mrtva je bila i Jugoslavija.

Moja je majka svaki puta bila uvrijeđena mojim odbacivanjem te propagande. Često mi je zamjerala što mi, kako je znala reći, "ništa nije sveto" i shvaćala je to osobno, kao izraz mog nepoštivanja prema njoj. Time se između nas stvorio jaz, ideološki i generacijski, koji po mnogočemu podsjeća na jaz između moje majke i generacije njenih roditelja, s tim što ja nikada (sve do sada) nisam osjećao krivnju zbog te nepovezanosti.

Aleksandar Hemon - roditelji
Moji roditelji na svom vjenčanju, studeni 1962. godine (FOTO: Privatna arhiva Aleksandra Hemona)

Kada je Tito umro, ja sam imao šesnaest godina i s ushićenjem sam želio sudjelovati u raspletanju socijalističke ideologije, uglavnom zato što sam je smatrao nesnosno dosadnom. Bio sam prirodni, kakofonični anarhist, ideološke smjernice pružale su mi gitare Clasha, Jama i Gang of Foura. Po defaultu, cijenio sam, tipično, sve ono što je nerviralo moje roditelje, prije nego što sam uopće i razmotrio stvarnu vrijednost toga. Ponosno i buntovno, optužio sam generaciju mojih roditelja, a posebno moju mamu, da nisu uspjeli živjeti u skladu s utopijskim obećanjima koja su meni trebala pružiti svijetlu budućnost. Bio sam nesvjestan činjenice da su oni morali raditi za ono što sam ja uzimao zdravo za gotovo. Što se njih tiče, bio sam dobro zbrinut i osim škole, nisam imao mnogo drugih briga. Kada me je majka znala pitati: “Na što se ti žališ? Imaš sve!”, ponosno bih joj odgovorio: “Nemam budućnost!”, aludirajući na stih anti-himne Sex Pistolsa “God Save the Queen”.

Sjećam se duge svađe s mojom majkom, koja se pretvorila u urlanje, oko pisma skupine jugoslavenskih disidenata, intelektualaca koji su zahtijevali nesputanu slobodu govora. Nisam točno znao što je pisalo u tom pismu, jer ga je bilo zabranjeno objaviti, majka je tvrdila da ti disidenti nisu imali dobre namjere, a ja sam želio sam pročitati pismo i potom donijeti svoj sud. Imao sam šesnaest godina, živio sam s roditeljima, sve se vrtjelo oko principa, majka je tada tvrdila da me nije ničemu naučila, a ja sam govorio "Naučila si me da koristim svoju glavu!". 

No, činjenica je da je bilo perioda kada je i moja majka dvojila. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća studenti Jugoslavije izašli su na ulice, poput svojih vršnjaka diljem svijeta. Socijalistička jugoslavenska Vlada nije imala strpljenja za masovne prosvjede, posebno u vrijeme kada su "vanjski i unutarnji" neprijatelji bili aktivniji nego inače. Partijski stroj odrekao se jugoslavenske omladine i njihovih buržoaskih tendencija, kao i državne institucije, te su ih šutnuli, retorički i stvarno. Mama, koja je uvijek naglašavala svoju principijelnu naklonost mladima, bila je time toliko zgrožena da je prestala ići na partijske sastanke. Trebalo joj je nekoliko godina da se vrati u partijske redove, ali nikad više s onim istim entuzijazmom.

Život u Jugoslaviji nije se mogao svesti na ideološke prakse i javne rituale indoktrinacije. Napredak i optimizam, koji su obilježili desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, bili su vidljivi u stvaranju srednje klase, a nju su činili upravo ljudi poput mojih roditelja koji su, rođeni u kućama sa zemljanim podovima. Ti su ljudi u Jugoslaviji imali automobile i vikendice, ljetovali su na obali i putovali izvan zemlje bez viza. Oni su živjeli u stanovima za koje nisu morali plaćati stanarinu, a koje su im osiguravala državna poduzeća koja su im također omogućavala i zapošljavanje do mirovine. Oni su se brinuli o svojim starim roditeljima na selu, često su ih posjećivali (ali nikad dovoljno), vraćajući se kući s paketima seoske hrane, koju bi potom skladištili na balkonima i spremali u zamrzivače, koje su kupili na kredit s malim kamatama. Njihova djeca živjela su s njima, bez srama, i u svojim dvadesetim godinama, pa i kasnije. Roditelji bi se pak planirali, po odlasku u mirovinu, povući negdje u prirodu, u svoju vikendicu.

Aleksandar Hemon
Aleksandar Hemon sa sestrom Kristinom 1971. godine (FOTO: Privatna arhiva Aleksandra Hemona)

Jugoslavenska kultura odrazila se na tu srednju klasu i na ono što je klasa svakodnevno prakticirala, razgovori su bili bez svađa i sumnja, prožeti latentnom propagandom i začinjeni s mnogo dobrog humora, sve je to doprinijelo tome da se Jugoslavija čini vječnom i neuništivom. Jugoslavenska kultura - koja se svodila na gledanje televizije i slušanje popularne glazbe - šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do Titove smrti, u glavnoj je ulozi prikazivala upravo ljude poput mojih roditelja, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Kada bi uključili televizor, vidjeli bi sami sebe, a glumili su ih glumci iz susjedstva koji su se jedni drugima obraćali kao drugovi, zbijajući dobro poznate šale - muškarci u tim filmovima nisu mogli pronaći svoje čarape, a svekrve sa sela su dolazile u posjetu s kantom smrdljivog, kiselog kupusa.

Jugoslavija je bila diskurzivni svemir, u kojem je najveći predmet bio svježe iskovana, socijalistička srednja klasa. U tom svemiru, za moju je mamu, sve imalo smisla jer je ona bila njegov neizbrisiv dio. Bila je građanin zemlje koju je izgrađivala vlastitim rukama, njezin jugoslavenski identitet posljedica je njezinih životnih odluka.

Izgradnja "domovine" bila je praksa, svakodnevna operacija, a ne puka nostalgija. Ne definiraju domovinu stotine godina nepromjenjive povijesti, već napori i snovi ljudi poput moje majke, ljudi čija su braća i sestre ranjeni u oslobodilačkom ratu, koji su napustili svoj roditeljski dom u dobi od samo jedanaest godina i otišli u školu, ljudi koji su zaradili žuljeve na radnim akcijama, koji su na fakultetu dijelili svoju sobu i hranu s još četiri cimera koji potiču iz istih priča, ljudi koji su prvi u povijesti svoje obitelji dobili diplomu i kupili televizor na kojem su potom mogli gledati glumce u ulogama ljudi koji su bili jednaki kao i oni. I nakon svega toga, njihova im vlastita djeca (to jest, ja), kažu da su svi njihovi napori bili uzaludni, jer su zajebali stvar od samog početka.

Moja je mama raspad Jugoslavije doživjela kao raspad svoje domovine. Uništen je čitav okvir unutar kojeg je njezin život, cijela njegova putanja, bio samo-ozakonjen, i u kojem se nikada nikome nije morala opravdavati. Imanje mamine obitelji od pamtivijeka je bilo unutar geografskih granica Bosne i Hercegovine i osim četiri godine studiranja moja majka nikada nije živjela izvan Bosne, sve dok nije emigrirala u Kanadu. Iako je Jugoslavija bila praksa temeljena na ideji, Bosna i Sarajevo bili su stvaran prostor u kojem je živjela, s mirisima, sa susjedima i s tipičnim jezikom. 

Aleksandar Hemon - roditelji
Moji roditelji postali su Kanađani 1997. godine (FOTO: Privatna arhiva Aleksandra Hemona)

Dok je Jugoslavija trajala, Bosna se uklapala u ideju i u praksu - to je bio dio zemlje u kojem su se najiskrenije i najjače prakticirale vrijednosti bratstva i jedinstva. Raspadom Jugoslavije Bosna je ostala nezaštićena, a kompleksni, multikulturalni prostor teško je oštećen i moja ga je mama morala zauvijek napustiti. Svojim preseljenjem u Kanadu, figurativno i doslovno, izgubila je sve što ju je stvorilo kao osobu: od imovine do ideologije; od zajedničkih javnih rituala do njezine spavaće sobe, od sentimentalnih sitnica koje je čuvala od početka braka, do državljanstva, od poznatih mirisa, do njezina materinjeg jezika; od blizine njezinih prijatelja i braće, do ugodnog osjećaja da su svi oko nje imali pristup istom referentnom polju. Preko noći postala je nitko, ili kako to ona često kaže - ništa.

U Kanadi većinu vremena provodi u kući i oko kuće. Kuća je skromna, ukrašena obiteljskim slikama, uglavnom nas djece i četvero unučadi, te raznim suvenirima iz njezina nekadašnjeg života u bivšoj Jugoslaviji – tu je slika Tita; model spomenika žrtvama fašističkog terora na Kozari, gdje se i njezin brat borio u oslobodilačkom ratu protiv Nijemaca; monografija o Emeriku Blumu, osnivaču i prvom ravnatelju Energoinvesta, gdje je mama provela cijeli svoj radni vijek. Ona ne vozi, pa jedino s ocem ode u posjetu njegovoj obitelji, koja sada živi u blizini Toronta. Iako cijeni Kanadu i život u toj zemlji, ta je zaleđena zemlja još uvijek u sjeni koju baca raspad Jugoslavije i gubitak Bosne.

* Tekst je prilagođeni odlomak iz nove knjige Aleksandara Hemona “My Parents: An Introduction / This Does Not Belong to You” koja je u prodaji od ovog tjedna.

** Za Lupigu prevela Sanja Rapaić 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com