Božja ruka

Božja ruka

ritn by: Zverchuga
02. 03. 2006.

Ne vjerujem u Boga. Ne samo onog kršćanskog, kojeg štuju mnogi moji sudržavljani - jednostavno ne vjerujem u postojanje Vrhovnog bića o kakvom naučavaju svjetske religije. Što ne znači da isti ipak ne egzistira, negdje, ali nisam sklon tome povjerovati samo onako, na blef, kako to od pastve obično očekuju duhovni pastiri.

No, ponekad, u vrlo rijetkim trenucima, ipak se čovjeku učini kao da se stvari ne događaju tek tako, nego da su duboko povezane i vođene teško spoznatljivim, nadnaravnim smislom. Da, svjestan sam da su to gluposti, subjektivno kreiranje slučajnih veza među inače nepovezanim događajima, ali ipak, neke stvari ... Evo, recimo, Njemačka.

Pamtim dobro topli ljetni dan u Manchesteru, kad sam bijesan, ogorčen i lud, bauljao ulicama stežući hrvatski šal i srce, nakon četvrtfinala prvenstva Europe. Pamtim dobro i uvodnik pokojnog Darka Tironija, tada urednika Sportskih, samo dan poslije, kad je u zadnjoj rečenici poručio Nijemcima - neka, neka, čekamo vas za na prvom zavoju, uskoro ...

Iako je mogućnost da se u nekoj natjecateljskoj utakmici takvog ranga dvije reprezentacije brzo susretnu vrlo mala (kad ćemo, recimo, opet igrati s Ekvadorom, ili Švicarskom), imao sam snažan osjećaj da je Tironi, zapravo, napisao proročanstvo i da ćemo Švabama brzo naplatiti Sundella s kamatama.

Već dvije godine kasnije, opet smo igrali s Nijemcima četvrtfinale. Ali, mnogo jače. Svjetsko. Taj 4. srpnja 1998. godine nitko od nas neće zaboraviti dok je god živ.

A onda, opet, Argentina ...

Pred svjetsko prvenstvo 1994. godine, momčad predvođena Maradonom došla je u Zagreb, na noge reprezentacija za koju je samo nekolicina nas, fanatika, već tada znala da pripada svjetskom vrhu. Na Maksimir se spustila takva kiša kakva bi u biblijsko vrijeme dobila barem jedno poglavlje. Stajanje istok je tada još postojalo. Krov nije ni onda. Košulju sam doslovce odljepljivao sa sebe nekoliko sati poslije utakmice. Ali sam vidio, uživo, tri-četiri proigravanja velikog Diega i na kratko osjetio značenje pridjeva - božansko. Završilo je 0:0, a Vatreni su počeli svijet upozoravati da nogometni globus više nikad neće biti isti.

Pred svjetsko prvenstvo u Francuskoj bio sam potpuno uvjeren u to da je Hrvatska jedan od favorita za titulu svjetskog prvaka. Da su Šuker, Boban, Prosinečki i kompanija dostojni ponijeti najvrjedniji trofej u svijetu sporta. No, onaj mali, prokleti crvić sumnje, kojeg svi imaju zakucanog u najzabačeniji kut svijesti, ipak je kljucao: "A što ako ipak ne vrijedimo toliko, što ako svi skupa pretjerujemo, što ako smo dosad samo imali sreće ...". Onda je došla Argentina. U utakmici bez pravog natjecateljskog značaja (jer su obje momčadi osigurale prolaz u drugi krug), Šuker i drugovi dokazali su posve ravnopravnom igrom s jednim od najozbiljnijih kandidata za svjetsko zlato, da i oni staju u istu rečenicu. Izgubili smo 1:0, ali ona prečka u Francuskoj koju je zdrmao Vlaović je jedina na svijetu (uz onu na sjeveru maksimirskog gola koju je nedavno ošinuo Niko Kranjčar) koja se još trese ...

I onda opet, Argentina. Prvi ožujak 2006. godine, megdan s drugom najsigurnijom okladom za prvaka u Njemačkoj, ovog ljeta. Nakon osam godina teških razočaranja, od nesreće iz 1999. godine, koja je dotukla zadnju nadu da će se vatreni okruniti i nekim zlatom (ispadanje iz kvalifikacija za Euro 2000. od "najdražeg" protivnika), pa do pet godina kriminogenog maltretiranja nacije od strane stanovitih Mirka Jozića i Otta Barića, u narodu poznatijih kao "osam stopera", opet je Argentina bila ta koja je valjala odgovoriti na pitanje: "Što ako ipak ne vrijedimo toliko, što ako svi skupa pretjerujemo, što ako smo dosad samo imali sreće ...".

Strašna, moćna Argentina, jača nego ona Batistutina iz Francuske. Messi, Riquelme, Crespo, Aimar, Luis Gonzales. Smrt koja stiže tako da joj se žrtva - divi. Sitni vez nogometne poezije. Bitak i bit ovog sport u samo nekoliko dodavanja. Argentina koja je zgromila i Brazil, ovaj Ronaldinhov Brazil, najjači svih vremena, u kvalifikacijama za SP. Argentina kojoj ni Šuker, ni Bokšić, ni Vlaović, ni svi ostali nisu uspjeli zabiti niti jedan jedini gol.

Prvog ožujka 2006. godine Hrvatska je toj i takvoj, nebeskoj Argentini zabila tri gola. Tri!!!

Bit će to prekrasno ljeto u Njemačkoj ...