Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati ju da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio s onim što ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano ... kako se vratiti na put kojim se prošlo, možda nejasno, ali on mora da je poznat ljudima koji nisu našli svog mjesta ili su ga izgubili ...

Postoje mjesta na kojima sam bio, kojih se ne sjećam. Postoje vrijeme i dani koji mi ništa ne znače. Postoje fotografije uz pomoć kojih ne mogu protrčati kroz prošlost. Postoje sjećanja koja se odnose samo na trenutke povrijeđenosti. Postoji spoznaja da sam sve što je bilo dobro, pozitivno i poželjno izbrisao, odgurnuo od sebe, negirao, iracionalizirao, preracionalizirao, izbalansirao, neutralizirao, neki/neke su pobjegli sami od sebe ... Postoje brojne koje su se izgubile negdje uz put. Postojala je misao da bi trebalo ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati ju da ne boli jer bi se lakše podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što ne postoji. Postoji ona, flashevi s kojima sam kako su godine odmicale postajao sve prisniji. Ne sjećam se kako sam ju vratio u svoj život. A da, bio sam u kurcu.

Više se ne budim buljeći u strop. Više ne ostajem u krevetu, prebrojavajući mrlje na zidu. Više se ne dižem iz kreveta, slažući dijelove svog tijela iz obližnje kutije. Više ne gledam stare fotografije jer mi ljudi na njima ništa ne znače. Više ne surfam sjećanjima jer su analize besmislene, bespredmetne, suvišne. Više ne mislim na brojne koji su prošli kroz moj život. Više ne razmišljam hoće li ostati u mom životu, hoću li ponovno pobjeći. Više ne pokušavam svoje ideje, nadanja, viđenja objasniti drugima iščeprkati ih iz čeonog dijela mozga. Više ne vjerujem da bi trebalo ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati ju da ne boli jer bi se lakše podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što ne postoji. Ne mogu vjerovat da se ponovno vratio u moj život. Valjda je bio u kurcu.

Leži tu pored mene. Potpuno naga, na desnom boku. Okrenuta mi leđima. Promatram joj obris tijela, još je uvijek onakvo, nezaboravno privlačno, kakvo ga se sjećam s kupanja. Nakupilo se, vidim tucet ožiljaka. Neka rana na leđima. Flaster na koljenu. Ogrebotina uzduž lijeve natkoljenice. Više nisam siguran jesam li je uopće vidio. Odgrnem lancun. Sranje. Pokrila ga je lijevom rukom. Jutro je. Prve zrake sunca probijaju kroz škure, padaju joj na kosu koja je od vrućine i znoja slijepljena na vratu. Zaslinila je cijeli jastuk. Teško diše. Ja sam kreten. Zarijem glavu među duge, smeđe vlasi. Dlanom joj obujmim sisu. Mislio sam zaspat. Hmmm ... čini se da ću je morat probudit.

Zaslinila sam mu rame. Spava otvorenih usta, hrčući na leđima. Smiješan je s tim svojim tankim listovima, prorijeđenom svjetlosmeđom bradom za koju brije da mu sakriva baby face. Vretenaste podlaktice, razbarušena, kratka kosa. Još uvijek je mršav. Jedino mu stomak više nije zalijepljen za leđa. Čudno, ništa se na tom tijelu nije promijenilo. Spustim mu cjelov na rame. Ruka mu je provučena ispod mog vrata. Sranje. Bole me leđa. Noć je. Pokrijem nas lancunom. Okrenem se na desni bok. Njegovu ruku namjestim ispod obraza. Ljubim mu jagodice kažiprsta, srednjaka, prstenjaka ... Ja sam koza.

Piša mi se. Perem ruke u umivaoniku. Gledam svoj odraz u ogledalu. Koji kurac sam napravio? Bježi mi se. Sranje, u mom smo stanu. Umijem se. Radio postavljeno na polici pokazuje četiri sata. Bježi mi se. Naslonjen na štok promatram ju kako se meškolji, traži me rukom po krevetu. Ja sam kreten. Preskačući preko njenog tijela utisnem joj poljubac u blizini pupka. Razmišljajući što joj sutra reći i reći li uopće išta, uviđam da nečije drugo tijelo pored sebe ne bi mogao podnijeti. A pomisao da ju netko drugi promatra, miluje nagu stvara osjećaj praznine koji zjapi poput rasporene svinje nakon klanja. Znam da u meni sjedi, čuči nesigurna želja za bijegom ... ali, uvijek to jebeno ali vraća me u stvarnost i znam da će želja za promjenom u smislu povratka njoj bit veća no išta drugo. Često mi se činilo da nije sve izgubljeno na vjetrovima i bespućima. Često sam se znao obradovati mišlju da su očaj, kaos i bludnja samo nužan prelazni oblik. Često sam osjećao kako izlazim, još uvijek nesiguran i omamljen iz svega što je bilo i da stajem na čvrsto mjesto, van sebe, odakle počinje pucati vidik, širina i sloboda. Od novog bi bijega ionako nakon tjedan dana povraćao. Zato joj poljubim ranu na leđima, pomilujem ogrebotinu, i privinem uz sebe to tijelo žene sa ozljedama trogodišnjakinje i zaspem.

Piša mi se. Perem zube njegovom četkicom. Promatram njegov dezodarans, kremu za brijanje, neku apstraktnu črčkariju na zidu. Koji kurac sam napravila? Sjedim na kadi. Držim se za glavu. Ne mogu razmišljati. Opravdano ga se bojim i bježi mi se. Sranje. Njegova sestra još nije zaspala, gleda televiziju u dnevnom boravku. Sat postavljen na polici blinka tri sata. Odlazim tiho u sobu. S vrata ugledam kako se prebacio na mjesto na kojem sam ja ležala. Gledam ga kako rukama grli jastuk i čini mi se da nema osobe koje bi se radije bojala. Pomisao da se nalazim u nečijoj drugoj sobi tjera me na povraćanje. Realnost je tako lako oviti izmaglicom koju obojiš nijansama duge. Ja nisam normalna, nisam racionalna. Razmišljam što sutra reći ili je bolje ne govoriti ništa, možda je najbolje samo skupiti stvari i otići. Prazninu sličnu ovom ionako osjetim svaki put kad se vratim doma usred noći, ujutro sa željom da nešto pregrizem, a iz frižidera me zvekne ledena hladnoća ničega. Fobije te tjeraju naprijed, ne suočiš li se s njima, izgrist ćete do kosti, omamiti, zavarati, izigrati, zavesti. Zato sjednem na krevet, promatrajući ga sa strahom. Priljubim se uz njega, uvučem nogu među njegove i uhvatim ga za ruku.

Budim ju ujutro poljupcem. Budi me ujutro poljupcem. Škakljam ga kosom. Škaklja me kosom. Promatram ju. Gledam ga. Obožavam ju. Cjelivam joj vjeđe. Cjeliva mi vjeđe. Ljubim mu vrat. Ljubi mi vrat. Promatram ju. Promatra me.

Postoje mjesta na kojima sam bio, kojih se ne sjećam. Postoje vrijeme i dani koji mi ništa ne znače. Postoje fotografije uz pomoć kojih ne mogu protrčati kroz prošlost. Postojala je misao da bi trebalo ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi, izbrisati ju da ne boli jer bi se lakše podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što ne postoji. Al ona postoji.

Postoje mjesta na kojima sam bila, kojih se ne sjećam. Postoji vrijeme i dani koji mi ništa ne znače. Postoje fotografije uz pomoć kojih ne mogu protrčati kroz prošlost. Postojala je misao da bi trebalo ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati ju da ne boli jer bi se lakše podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što ne postoji. Al on postoji.