Zvala sam ga prosto, MOJA STRAST. Jer se okot prvog susreta naših očiju mogao nazvati samo imenom strasti. To prvo parenje naših pogleda trajalo je tek nekoliko sekundi, sasvim dovoljno za stvaranje zametka požude koja će nas kao ljepljiva sluz spojiti tog istog trenutka, bez ikakvog zahtjeva, neplanski, sasvim slučajno i istovremeno nas učiniti roditeljima neke čudne metafizičke tvorevine životinjsko-božanskih odlika, tvorcima tjelesnog elektriciteta na kojem bi nam i sam Tesla pozavidio. Zvala sam ga još i ČOVJEK PLAVIH USANA. Bilo mi je smiješno kako bi mu već nakon prvog spajanja naših usana i jezika usne pomodrile. Ja bih se nasmiješila i simultano spustila ruku dolje, na njegov nabrekli šlic, točno na ono mjesto gdje se obrušio vodopad njegove krvi.

Nismo puno ni pričali. Ono što smo i trebali znati jedno o drugome, rekli smo si već tim prvim pogledom. Uz iznimku razmjene osnovnih informacija prvi prvom susretu na samo, kad nam umor, nesigurnost i prisilna doza pristojnosti (ipak je to bio prvi službeni sastanak), nisu dopuštali da priču zamijenimo onim za čim smo oboje žudjeli od onog prvog seksa pogledom. Splet okolnosti bio je takav da smo se mogli naći tek iza vampirskog sata, u zabačenom dijelu grada, kada i zadnji tramvaji pospano odlaze na zasluženi odmor. Da budem iskrena, nisam se mogla točno sjetiti njegovog lica. Između prvog susreta naših očiju i prvog susreta na samo, prošla je prva noć vikenda, bezbroj ispijenih čaša, nebitni ljudi, prazne priče, neispavanost, umor i bojazan da je i taj sinoćnji orgazam očima bio tek prolazna stvar, varljivi zanos izazvan alkoholom koji već sutradan nestaje, kao spužvom obrisana slova s ploče.

No, onaj životinjsko-božanski zametak požude od sinoć, što je cijeli dan, usprkos umoru, titrao u meni, govorio mi je drugačije. Nije dopuštao da iscrpljenost tijela i uma, u savezu s nemogućnošću rekonstrukcije njegova lica, zapriječe naš sastanak. Pamtila sam jedino njegove oči. Oči koje su isijavale mediteranskom mješavinom sunčevih zraka i strastvenom igrom valova i stijena. Zapravo, taj njihov čudan odnos pomalo me uvijek i podsjećao na seks. More ispočetka pošalje tek nekoliko valova, laganih, draškajućih, kao da želi zagolicati stidljive kamene tvorevine i natjerati ih da se prepuste nadmoći vodene struje. Zatim se sudaraju sa stijenama sve jače, u sve kraćim intervalima, vlažeći sve veće dijelove nepomičnih kamenih dama, dok konačno, u najjačem naletu, ne obgrle u cijelosti već potpuno mokre stijene, i uz veliki prasak i simbiotičko dahtanje mora i stijenja, samo njima svojstvenim šumom i nenametljivim gromoglasnim zvukom, potpuno ne progutaju onemoćale stijene, ostavljajući po njima samo tragove bijele slankaste pjene ... puštajući ih da se na čas odmore, do sljedećeg znalačkog naleta vodenog zavodnika.

Taj ponovni susret, istog trenutka učinit će od mene ovisnika o slankastoj mliječi koja bi se pri svakom njegovom pogledu ugodno bolno prosula unutar mene, zbog čega sam se nijemo prepustila njegovim očima i stalno novoj dozi slatke ovisnosti. Nakon točno dva piva, u mraku nekog parka, i priča o uginulom papagaju, izgubljenom psu, navijačkim problemima u Hrvatskoj, oslabljenoj kvaliteti ecstasyja, pitanju preferencija u slučaju ostalih droga i neizbježnim egzistencijalnim problemima, pomiješali smo mokraće iza nekog grma zaštićenog od slučajnih prolaznika. Svidjelo mi se kako je džentlmenski pridržao moju torbu, pazeći da nitko ne naiđe dok ja čučim iza grma, pričekao da ja završim, a zatim nonšalantno stao na to isto mjesto i popišao se na već mokar komad zemlje. Bacili smo prazne limenke piva u koš i nespretno se nasmiješili jedno drugom, u znak obostrane nestrpljivosti i odobrenja pred onim što će napokon uslijediti. Proždrljivo gutajući jedno drugo, šutke smo se uklopili u tišinu pustog parka i nijemih ulica, ne primjećujući kako hladna proljetna noć uzmiče pred danom.

U skladu s društvenim konvencijama i pravilima lijepog ponašanja, izdržali smo nekako još dva sastanka, uz nedužno ljubljenje - nedužno naspram tempirane groznice u nama, zbog koje smo postali nesposobni za običan život. On se pomirio s padom na ispitu, jer nije mogao normalno spavati, a kamoli učiti, a ja sam iz istog razloga skoro stradala u prometu i zapostavila sve što se zapostaviti moglo. Bez potrebe za hranom i želje za pićem, izmučena probavnim problemima i nesanicom, odsutna iz stvarnosti, hipnotizirana sve jačim pulsiranjem groznice na rubu eksplozije, izbezumljena, jedva sam dočekala da prođe to mučno vrijeme prisilne odgode užitka. Poslije, u trenucima svršavanja, kad se činilo da se cijeli svemir stisnuo u moju utrobu i trese se skupa sa mnom, tada sam ga zvala ČAROBNJAK. Pomalo ofucano, nimalo originalno, ali u tim fantastičnim trenucima grčenja, dok se vulkan užarene lave širio po mom tijelu, a sve drugo osim tog tjelesnog užitka postajalo nevažno, nikakav drugi naziv nije mi padao na pamet. Čarobnjak je činio čuda - svršavala sam i po nekoliko puta uzastopno. Tek što bih otvorila oči nakon prvog orgazma i vratila se u stvarnost, on bi opet učinio nešto svojim "čarobnim štapićem" i opet, nakon samo nekoliko sekundi, zatresao svemir u mojoj utrobi. Nijema od iznenađenja, prepuštala sam se novom naletu elektriciteta, na što bi se on smijao, sretno i zadovoljno, kao dijete ushićeno uspjelim mađioničarskim trikom. I ja sam se smijala. Cijeli sljedeći dan. Bezbrižno i opijeno, onako kako to samo zaljubljene žene znaju, ni ne znajući zapravo čemu se smijem. Nakon multipliciranih svemirotresa od sinoć, to je bila jedina stvar za koju sam bila sposobna. Smijala sam se glasno, bezbrižno, mazno, bespotrebno, besmisleno, suvišno. Bez želje za bilo čim drugim, opijala sam se živom tišinom ruševina koje je potres ostavio za sobom. Ponizna, puna nijemog divljenja prema slatkoj moći destrukcije koja je sve ostalo činila nebitnim.

Vrijeme je postalo dvolična kategorija; dijelila sam ga na ono provedeno s njim, i ono koje je prolazilo bezobrazno sporo, bez nagovještaja o kraju i o onom drugom svom, meni dražem, licu. U tim mučnim trenucima, snažila sam se onim spomenutim smijehom sumnjiva morala, što je u svim svojim obličjima, kao Čarobnjakov podanik, bez ikakva nadzora izvodio predstave po svojoj želji. Otvorenim, ali slijepim očima, bježala sam natrag u ruševine unutar sebe. Prebirući svaki srušeni komadić, iznova sam proživljavala zvuke potresa i prizivala nove, da sve pretvore u prašinu, pulsirajuće, eksplozivno mrtvilo koje me je činilo živom. A kada bi vrijeme okrenulo svoju drugu stranu, nasmiješenu stranu lica, i nas dvoje se našli zajedno u njegovom naručju, pretvorili bi se u kemijski eksperiment, proces spajanja i reakcija nepredvidivih rezultata. Samo pogled na njegovo lice bio je dovoljan da me obuzme nijema slabost iz koje bi Čarobnjak onda, na ruševinama sagradio potpuno novi svijet, da bi ga opet, na moje zadovoljstvo, potpuno smrvio, onom istom slatkom, žarećom snagom potresa.
 
Voljela sam njegove oči. Gledale su me nekim čudnim sjajem zbog kojeg nisam mogla odvojiti pogleda od njih. Voljela sam i njegovu donju usnu, pogotovo kad bi ju uočljivo isturio, mameći me da ju pohotno, do krvi, izgrizem. Miris njegovog tijela, njegov miris, pretvarao me u smjesu tjelesnih sokova što kipteći izlaze iz mene uz neke čudne, prigušene, gotovo životinjske zvukove. Voljela sam ga pustiti da zaspe kraj mene pa da mogu na miru promatrati linije njegovog lica što u savršenoj jednadžbi rezultiraju zastrašujuće ugodnom plimom uzbuđenja u meni. Ipak, nekako sebično, radovala sam se trenucima samoće nakon svakog njegovog odlaska, kad sam mogla u miru prebirati po proživljenom, kao po dragocjenoj zbirci fotografija, i naslađivati se njihovim stalno novim kombinacijama.

Bojala sam se i pomisliti da je to ljubav, kao da će njeno poricanje onemogućiti rizik boli i gubitka. Zatvaranjem očiju od nje, neću ni primijetiti ako je više ne bude. Ali, čini se da je lakše zatvoriti oči i nijekati njeno prisustvo, nego ostati jednako slijep i ne primijetiti njeno odsustvo. Jer ljubav i nije nešto što se gleda, nego osjeća. A osjećajima ne možeš pobjeći, makar i potpuno oslijepio. Zapravo, najteže je suočiti se s prazninom koju ljubav ostavlja iza sebe, poricao ju ili ne. Ako ju i ne želiš primijetiti dok je prisutna, svakako ćeš osjetiti njeno biće, možda i najviše, kada - uvrijeđena - odluči otići. Čovjek plavih usana, čarobnjak sa suncem u očima, moja strast, potres ... nije volio pričati o osjećajima. Možda zato što ih nikada nije ni imao. Ili su jednostavno nestali, ugasili se. Uostalom, ni sama nisam znala što bih govorila u tim trenucima, a ono što bih i izgovorila, ostajalo bi zaboravljeno u čudnoj izmaglici kemijskih spojeva, zanemareno pod prašnjavim ruševinama.

Bolno otvaranje očiju. Stvarnost unakažena prazninom koju je ljubav ostavila svojim nestankom. Ruševine ... još uvijek podrhtavaju, kao tijelo što daje posljednje znakove života. U iščekivanju čarobnjaka plavih usana i novog potresa. S one druge strane vremena ... tamo gdje nema smijeha.