Jednom mi je neka rekla: ˝Jao, ti i tvoj dragi, vi si tak pašete ... bla, bla ... baš ste skladan par ... bla ... tako je to, kad ste si slični ... bla ... To je ljubav ...˝. Ma što je ljubav? Moj dragi i ja slični smo si utoliko što se oboje slažemo da u životu svom partneru treba biti dobar drug, da je načelno ok eventualno imati djecu možda jednog dana (količina, vrsta, naziv, datum isporuke – tu već počinje debata) i da nije lijepo ubijati i krasti. Odatle nadalje, svaka je sličnost potpuno slučajna ...

*

Primjerice, moj najdraži, taubek moj, ima vrlo oštar sluh. On ne želi prolaziti kroz Oktogon jer ga neopisivo iritira zvuk tamo postavljene naprave za tjeranje golubova. Ja sam, s druge stane, gluha k'o Grički top i do dana današnjeg nisam čula tajanstveni pisak zbog kojeg nas dvoje trčećim korakom prolazimo kroz taj tunel – on namrštenog lica, brojeći korake do izlaza, a ja s upitnikom iznad glave, pitajući se je'l on to od mene cijelo vrijeme pravi budalu.

*

Sukladno svom dobrom sluhu, moja srećica jako voli glazbu kao takvu, te do tančine (s osobitim guštom) razrađuje teoriju o tome koji mu izvođač i s kojim uratkom precizno paše uz taj i taj segment dnevne rutine (npr. perem zube dok je vani oblačno, perem zube dok je vani sunčano ...), a izbor vrši iz svoje bogate 'slušoteke' u kojoj najviše mjesta zauzimaju meni anonimni i dosadni autori pozitivno ocijenjeni u Nomadu prije 5 godina. Za mene, pak, postoje dvije kategorije glazbe: il' se na to pleše, il' ne valja. Tek sam nedavno, nakon temeljitog promišljanja o tome treba li mi takva komplikacija u životu, uvela treću kategoriju: ˝Sean Paul – jako dobro za plesanje˝. Trebam li uopće naglašavati da DO - RE - MI ne bih točno otpjevala niti na playback?

*

Zjenica oka mog obožava avanture, san mu je snova izgubiti se u idili podzemne željeznice u Parizu u doba kad zvonar crkve Naše Gospe zvoni sitne noćne ure, dok ga Ahmed (siromašni irski student) žica euro il' dva. Meni su ti njegovi snovi najgora noćna mora, a gubljenje u bilo kojem obliku (tipa: izgubiti se u Poreznoj upravi Črnomerec tražeći WC) posvemašnja strava i užas. U biti, ne znati u svakom trenutku gdje si, što tamo radiš, i gdje ćeš biti za sat vremena – brrrrr, pa što me odmah ne ubijete da mi prikratite muke. Spontanost je nepredvidljiva kuga koja razara tkivo precizno sazdanog, detaljno elaboriranog, 'oh-tako-udobnog' plana ...

*

Moja ljubav, u skladu sa svojim avanturističkim duhom, želi proputovati Europu Inter-railom, spavati po hostelima (osim toga, krevet nije nužan baš SVAKU noć), a zube bi najvolio prati u WC-u željezničkog kolodvora u Petropavlovsku. Moja ziheraška malenkost smatra da je putovanje općenito rizična aktivnost, pa je riječ koja otvara sva vrata kad je traveling u pitanju – ARANŽMAN. Naravno, on smatra da je aranžman prosta riječ, a na ˝dragi, sigurno će ti se svidjeti ovaj krasni aranžman!˝, reagira kao da sam rekla ˝dragi, sigurno će ti se svidjeti ova slatka kolonoskopija!˝, te me moli neka idem oprati usta sapunom.

*

Mom zlatu suhom najdraži odjevni predmet jest karirana košulja. Kad bi se mene pitalo, od kariranog bi se šivale samo deke za piknik i kuhinjske krpe, a od odjevnih predmeta eventualno kiltovi, i to zato što je čak i karirani uzorak ljepši od kvrgavih, dlakavih muških nogu, pa odvlači pažnju. Srčeko smatra da što su dvije boje međusobno udaljenije u spektru, to bolje pašu. Pasent, kaže on, što je to?

*

Moje sunčeko smatra da je jedino što može stvarno posrati zbilja dobar ručak jest pranje suđa neposredno nakon istog, a jedino što za mene može stvarno posrati zbilja dobar ručak jest spoznaja o hrpi suđa koja čeka završetak sieste. Odmah perem, naravno ...

*

Blitva – eliksir života i zdravlja, kaže moja srdelica, a ja odgovaram: ˝Nije li to ono čime moja baba hrani gicane?˝ Večeramo u restoranu, konobar donosi naručena jela, pred mene stavlja palačinke s povrćem, a pred njega njoke-kvatro-formađi. Začuđeno diže obrvu kad ja zaštekćem ˝Ne, ne, ne, ne, taman posla, obrnuto!˝

*

On uvijek kasni, ja dolazim 10 minuta ranije. On voli polumrak, ja palim sva svjetla u stanu. On bi kasno lijegao i kasno ustajao, ja idem spavati u 22.30h, a ustajem s pekarima. On bi spavao na biciklu kad bi to bilo moguće, meni bi trebali pomoćni kotači da uopće sjednem na to čudo koje nisam koristila od desete godine. On je proplivao s tri godine, ja ni dan danas ne volim baš nosom ispod površine. On voli humor ozbiljnoga lica, ja nasjednem poput idiota pet puta na istu foru. Tako mogu unedogled ...

A mi se volimo najviše na svijetu. I sad – što je ljubav? Ne treba vršiti iscrpne komparacije i očajavati nad ˝nepremostivim˝ razlikama. ˝Ja zbilja ne mogu biti s nekim tko ne voli ići u kino! Kako netko može ne voljeti ići u kino?˝ Razlike su nepremostive kad vaša nepremostivo različita polovica vjeruje u nešto što se kosi sa samom osnovom vašeg postojanja. Ostalo su sitni problemi, različice i nesavršenosti koje bi trebale poslužiti kao startna iskrica duhovitih rasprava, a ne kao motiv za

˝U NEDELIŠĆU: Muž zatukao ženu nogom od stolice jer mu nije dala da drži laktove na stolu dok jede˝.