Današnji čovjek izgubljen je za sebe – on je ogoljen do kosti. Lišen sjenke ideologije koja je natkrivala njegovu maštu desetljećima, on je sada sav prepušten imaginaciji satkanoj od materijalnoga. On zna da u tome nije rješenje, ali tome pribjegava, kao izlazu koje ga vodi ravno u pakao. Robovati Mamonu kapitalizma, koji je u našem slučaju samo eufemizam za pljačku i rođački nepotizam, za diletantizam i grabež, pristao je lako i radosno, s odanosti nalik na odanost onih koji su pred nešto više od pola stoljeća podizali ruke grakćući s jatima drugih „Sieg Heil!“.

Sve je to ista priča, jer i ovdje se radi o neslobodi, o pokoravanju uma i tijela, o stradavanjima, o izopačenosti i želji za moći, a izlaz i rješenje su na dohvat ruke, samo što bi to za mnoge predstavljalo suviše mnogo odricanja. Tako sve ostaje zavijeno u laži kapitalizma, obavijenog bojama klerikalizma i nacionalizma, koji za svaku prigodu ima pripremljen par rukavica, spremnih da izvuče iz džepa i svoje tobožnje anarhiste, i svoje tobožnje buntovnike, i pjesnike i tamburaše, i političare i glumce – već prema potrebi.

Jasno je da je sve to jedna farsa, ali većina pristaje igrati u toj farsi, jer iznalaze u njoj određenih koristi, zbog čega su uvjerili sebe da je sve to istina, gurnuvši onaj element farse brzim potezom stražnje noge pod tepih. Tako se svijet među sobom sporazumijeva na osnovu prešutno i dogovorno prihvaćenih laži, koje se uzimaju i tumače kao istine.

Živjeti u jednoj državi značilo bi tako i živjeti pod sjenom koju na čovjeka – svakog pojedinačnog građanina, baca sjenka tog ega (FOTO: Pixabay)

Bez obzira na to što ljudi koji nisu završili naročito visoke škole običavaju govoriti kako „novine pišu same laži“, pismeni ljudi sebe smatraju obaviještenima i upućenima upravo polažući svoja najveća uporišta na onome što su pročitali u novinama. Sada više nije stvar niti u tome da novine pišu same laži, jer se je u međuvremenu i to zaboravilo, a sve kako bi se ugodilo čovjekovoj taštini, takozvanom „egu nacije“, o kojemu je svojevremeno pisao James Joyce, ustanovivši kako tako nešto također postoji. 

Živjeti u jednoj državi značilo bi tako i živjeti pod sjenom koju na čovjeka – svakog pojedinačnog građanina, baca sjenka tog ega. 

Naše osobno viđenje nas samih prema tome uvelike ovisi od toga koju vrst sjenke i prikaza na nas baca to kolektivno tijelo, odnosno njegova sujeta, pa čovjek često živi kao zarobljenik nekog osjećaja, koji u stvari nije njegov osobno, već plod iracionalnih umišljaja koje na njega reflektira nevidljivo kolektivno tijelo, masa ujedinjena oko fantomskog naziva država.

On nerijetko stradava od ubojitosti tih misli, vjerujući također da su one istina, zaboravljajući u kojoj je mjeri sve što je spleteno u klupko ljudskoga, u stvari samo najobičnija laž i farsa. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay