Ponekad u jutro kakvo je bilo ovo jutros mi je osobito se teško ustati. Iz kreveta. Pa pokušam kavom, ali mi talog zalije zube i sve mi teško padne po želucu. Probam i tuširanjem, ali mi se od tople vode spava, a od hladne riga. I uvijek sve završi da čučnem u kadu i lupam se po glavi tušem.

Jutros sam izlazio (pre)rano iz kuće i silazivši stubištem susretnem susjedu sujetu iz društva hrvatskih književnika. Moj portun jest slavan, ali nitko od slavnih susjeda ne plaća račune, reklo bi se da po tom pitanju nije ustrajan, pa je i mračan. I govori meni gospođa susjeda, eminentna pjesnikinja, škiljeći u onom polumraku, dobro jutro sused, nešto mi izgledate umorni. Ma činim vam se, ovaj, čini vam se, kažem joj i  produžim kraj njenih okulara pokraj postolara kroz nečiju pjesmu niz harmicu u široki bijeli grad.

putem se mislim kako znam da ne izgledam dobro, zato se niti ne gledam, ali ni ne pokazujem. život u anonimnosti, poput života u ilegali, ima divnih komponenti tišine, nezaklonjenog pogleda i intimnosti. ima i svojih manje sjajnih strana jer nema sustanara, nema čekića da opale po nakovnju, nikada se ne čuje onaj zvuk jeke, nema podražaja ili ih je ponekada premalo.

nedjeljom ujutro, utorkom navečer, praznikom popodne, kada snijeg počne padati u pola tri, prije prvih kamiona dostave, nakon poraza i izbora, trg je prazan. a ni tada potpuno. poput jedne plačljive, jordanovske nedjelje kad su se i psi lutalice skrili po kućama, kada nema niti kontrolora, kada nema ljudi, buke osmijeha, kad smo probali naći mjesto koje bi i u takvim prilikama dodatno osiguralo intimnost. i kurac od ovce; konobar, prolaznik, nas dva i dolazi vice iz splita. ovaj je grad postao premalen, s godinama se ulice sužavaju, zgrade uvlače u sebe, nepoznati kvartovi nestaju poput perifernih jezika.

je'l ti žao?
sjedimo na gajbi pokraj raskopane ulice, na štekatu ožalovane birtije koja zbog niskih cijena, fleksibilnog radnog vremena, položaja u blizini šminkerskog i prometnog centra postala omiljenom probisvijetima koji umjesto uskih crnih mišićavki nose stare uske trenirke, uske crvene old school adidaske i umjesto špicoki puma tenisice. umjesto gin tonika se pije žuja, ali je sve ostalo u principu isto. i zašto bi mi bilo žao?

amo, garson, daj još jednu turu, stavi cd, malo pojačaj i popij i ti nešto.

problem se javio jer ivu nemirnim čine ovi mirni dani, lijeni dani kada kiša pada poput klinaca u prvom srednje na matematici, poput dalmatinaca na prvoj poledici i hoće ubit dosadu, hoće ubit sebe, želi zaustavit pozive i događaje, prijatelje i prolaznike. umjesto njih, mene vuče za rukav, komentira mi kako niti u grammatu ne može proći neopaženo. gleda u stranu, priča o ambivalentnosti kao reakciji na život, o altruizmu kao izvoru sveg zamora i o konformizmu kao rezultatu ovog života gdje je previše inputa da bi sam izračunao output, pogleda u mene pokazujući očima u cijeli dan, nedjeljni svijet kakvim ga on doživljava: obiteljskih ručkova, obiteljskih emisija, novina na kauču, monopolyja i videoteka. moli me.

a sve je počelo kada je ivo poželio ostavit fotografiju, ali bi izbacio sliku. irfan nema te opcije, pa smo se uhvatili fotošopa. u njemu mora biti opcija izreži dio slike ili ubaci dio. to je najjednostavnije, to se riješi s dvije naredbe. i otvorimo sliku. obilježimo dio koji bi izbacili. prvo biramo izbacivanje jer ako to svladamo, ubacivanje je samo reverzibilan proces. amo.

jebote, zašto nijedna funkcija nije dostupna?
ma sigurno prvo moramo nešto napraviti, pa će se onda pojaviti.
jamačno je tako.
ok, imamo tu neku policu s ponuđenim ikonama, neki kistovi, laso pizdarije, gumice i četke.
amo na škare.
tako je, kad zarežemo, onda smo na korak od izbacivanja.
aha, samo cut i to je ...
to!

koji kurac, zašto možemo samo izabrat i onda više ništa s tim? švrljamo po slici, ali ništa ne uspijevamo. režemo, pilamo, testerišemo, ali je slika stalno tu. ni da smo ju takli. rezervni plan je nužan jer ako ne možemo izbacit, kako ćemo ubacit?
idemo redom ikonu po ikonu, podjednako uspješno.
koji jeben program, sigurno ima bag!
i onda slučajno naletimo na neku funkciju koja zrcalno mijenja izabrano polje. ili nama bar tako izgleda. ni približno nismo ništa napravili, ali smo ponosni da smo bar nešto smrčili.
e, jebote što se ti razumiješ u tehniku. garson, amo opet. kao da oba ne znamo da ništa nismo napravili, da nismo uspjeli maknuti sliku i da je i zamrčena i dalje ista.

dva velebita kasnije, izgubio je žar za književnost, glazbu, adolescenciju, nogomet i vijesti.

kuiš, nije to bila moja ideja, ja sam joj reka da to nema smisla jer ako ti nećeš, zašto te pilati? znam da ti ... da možeš, napravio bi. ti si ok lik.
sjedim i ne vjerujem. ljulja mi se pred licem i govori mi gledajući u sliku lijevo, pokušava utemeljiti riječi držeći me za rub majice.
ma da.
pa naravno. nema smisla polimerilizirati ako se nema o čemu, jel tako?
naravno.
i ako nešto ne može jer ne može, onda ne može i gotovo, jel tako?
apsolutno. u žaru govora, malo se zanjiše i plivajući pokušavajući održati zamišljenu ravnotežu govornika plesne garsona po ruci i saspe mu pola krigle u krilo, ostalo po podu.
sorry. nego, znam da je to pila, a i nije jednostavno.
aha.
ali, oćeš probat još jednom, zapilji se u točku gdje pretpostavlja da mi je lice. evo ti moj mob, i umjesto meni baci ga na stol.
nema problema, nazvat ću sa svog. vani, da mi ne smeta buka. pokupim cigare i lagano krenem van računajući kako pješke do dna mesničke stignem za tri minute.

žališ li?
o čemu ti to?
mislim, je li ti žao?
čega? koga?
a samog sebe ...

a sve je počelo kao osmijeh u proljeće ...