Moj krevet. U mojoj sobi. Unajmljenoj, doduše. Podstanarskoj dakle. Ali, ipak mojoj neko vrijeme. Dulje vrijeme, nadam se.

Zapravo i nije pravi krevet, nego dva jogi madraca. Obično stoje jedan na drugome pa ima više prostora u sobi. Ali kad se hoću s nekim pošteno izmazit, poševit i zaspati poslije toga, stavim jogije jedan kraj drugog i tako napravim jedan veliki krevet. Kao iz nekog apartmana za mladence na medenom mjesecu. Soba tada izgleda vrlo malo i skučeno. Ali ne smeta, ionako uglavnom samo spavam u njoj.

Prijatelje ne pozivam na spavanje kod sebe. Mogli bi se naviknuti i uzeti si za pravo da spavaju kod mene kad god požele. A ja ne volim kad netko ometa moj prostor i vrijeme onda kad to meni ne odgovara. Što ne znači da ne volim svoje prijatelje. Jednostavno moram imati komad prostora i vremena koji će biti samo moji. Škrto i ljubomorno moji!

Otkad sam uselila, od sobe sam napravila sklonište u koje bježim kad mi je dosta svega. Kad ne želim da me itko ometa. Kad mi se ni s kim ne priča i kad tuđi pogledi postanu naporni. Onda bježim u svoje potkrovlje. Zatvorim prozore s ljubičastim zastorima, upalim svoje dvije lampe (ne volim lustere i velika svjetla) i pustim muziku. Intimna atmosfera, prigušena svjetla, soba ispunjena mojim stvarima - bespotrebnim dražesnim pizdarijicama koje žene iz nekog razloga vole, pa tako i ja kao jedna od pripadnica tog spola.

Tada sam u svom svijetu. Izlazim iz njega samo ako moram - do kupatila, po vodu, skuhati kavu i slično. Ležim. Slušam muziku. Razmišljam. Pišem. Slažem odjeću. Pravim red u ormarima. Skupljam prljave čarape u sobi. Pjevam. Plačem. Slažem puzle u glavi. Ili slažem one, već spomenute, dražesne pizdarijice. To je moja tajna strast - slaganje pizdarijica po nekoj, samo meni logičnoj simetriji. Jedan put simetriju nalazim u bojama, a drugi put se poigravam oblicima predmeta, ili simetriju tražim u njihovoj namjeni. Zavisi kako sam raspoložena.

Nekada se danima gomilaju prljave čarape u kutu kraj vrata. Stolica zatrpana iznošenom odjećom. Kad se, poslije izlaska, pijana vratim doma, jedva čekam da legnem u krevet i zaspem. Zato skinutu robu samo bacim na stolicu. I sutra. I prekosutra. Danima. Pa se nakupi. Isto kao i prazne kutije cigareta. Dobro posluže kao pepeljare prije spavanja. Ujutro ih zaboravim baciti u smeće. Ili ne stignem. Prazne čaše. Flaše. Neka vrećica na podu. Komadići vate. Nered. Svugdje ima svega. Sve je svugdje. Samo ne tamo gdje bi trebalo biti.

Već sedam dana, krevet stoji razvučen. Jogiji su jedan kraj drugog od novogodišnjeg tuluma, kad sam se osjetila pomalo usamljeno i nisam htjela prvo jutro u novoj godini dočekati sama. Kad je tulum zamro, dovela sam si tog jednog tipa. Prijatelj mojih prijatelja (je i moj prijatelj!). Bio je tu još jedan koji mi je bio zanimljiv. Nisam se mogla odlučiti kojeg ću povesti sa  sobom. Ali ovaj drugi se, oko dva ujutro, mrtav-pijan srušio na pod, drastično suzio izbor na ovog prvog i pomogao mi da donesem konačnu odluku.

Nakon podugačke razgovorne uvertire, isprepleli smo tijela i hrvali se na tom velikom krevetu, sve dok se vani nije potpuno razdanilo.

Bio je i bolji nego što sam očekivala. Možda mrvicu prepažljiv za moj ukus. Ipak, ugodno me iznenadio. Bilo je nečeg zdravo lucidnog u njegovoj seksualnosti i jasan otisak osobnosti. Samo smo se igrali, nije bilo nikakvog petinga. Bila sam već preumorna za seks. Masirao mi je glavu sve dok nisam zaspala, a onda je još i ustao prije mene i pospremio nered od tuluma.

Jedini zajeb u svemu je što sam imala herpes na usni. On ga, izgleda, nije primijetio. Ili mu nije smetalo.

Ujutro me mučio gadan mamurluk, kako to i priliči jutru poslije Nove godine. Glavobolja, povraćanje i ostalo. Nakon prvog pišanja u novoj godini, pogledala sam se u ogledalo. Nije više bilo herpesa. Ostala je samo gadna rasjeklina na usni, ožiljak, na istom onom mjestu gdje je jučer, u ovo isto vrijeme stajao herpes. Nema veze, vrijedilo je. Valjda ga on neće dobiti ...? Uostalom, baš me briga! To je ionako jedino što će dobiti od mene!

Još danima, krevet je ostao raširen. Ružna plastična boca stajala je na stolu, sve dok coca-cola nije potpuno ostala bez mjehurića. I opet, kutije cigareta, ispunjene opušcima. Stolica puna robe. Bambus u čašama - pretvorio se u alkoholne oblačiće i ispario kroz prozore.

Bolni ostaci herpesa su zarasli. Složila sam jogije, spremila  sobu i poslagala dražesne pizdarijice po nekoj novoj simetriji.

Solidan početak nove godine!