Prije ili kasnije,
sve što je nejasno
postane jasnije.

U Zagreb sam se vratio sa Suncem u džepu, dva dana nakon nove godine, s velikim planovima i još većim očekivanjima, hranjenim ludom fikcijom da brojka 2005 mora donijeti nešto novo, spektakularno i neviđeno. Ali četiri podstanarska zida dočekala su me minutom šutnje, soba se držala hladno kao kurva, paučina u kutovima se udebljala žderući prašinu, meso vremena. I već bacivši prvi pogled s vrata pomislio sam da je sve propalo, da će život nastaviti teći po starom: svakodnevni posao, svakodnevna birtija i jednodnevna putovanja u marakesh, česta i monotona.

I bilo je tako prvih petnaest dana godine. Trudio sam se napisati štogod za ovu smiješnu stranicu - nije išlo; nekoliko dana sam pješačio do grada pa prestao -  nije mi se dalo; družio sam se sa starim prijateljima i opasno zapustio one nešto novijeg datuma - nije mi bilo žao. Brzo sam upokojio velike planove, odustao biti velik, nov i sjajan, i nastavio po živjeti po starom, od dana do dana, sve dok nisam postao kuler.

Dogodilo se to ovdje na Borovju, ujutro u 9.20 sati, kasnio sam na posao, bauljao mrzlim pločnikom Ulice branitelja nadajući se da ću pogoditi osmicu koja će me odvesti ravno u redakciju, a onda - susret sa jednom crvenom 'četvorkom' koja me umalo nije pogazila otvorio mi je nekakve ladice u primozgu iz kojih je ispala sva hrpa zanimljivih stvarčica markiranih brojem 2004 na poleđini. Preturao sam po njima kao što se pretura po starim, godinama zaboravljenim škrinjama pronađenim na tavanu i našao svega: nekoliko poniženja iz vlastite produkcije, jednu nečasnu namjeru protkanu dugim, blistavim vlasima iz kose, zatim trenutke slabosti, malu tananu mržnju, opojnu i privlačnu, komadić nečega što bi moglo biti nerealizirana simpatija, možda čak i ljubav, dva jutra provedena u lažnom uvjerenju da netko doista plovi na mom brodu, neostvarene želje, zajedljive primjedbe, jedan traktat o kozmičkoj poljoprivredi s naslovom - što posiješ to će i roditi, i ogromne količine nade u bolje, u zanimljivije, u vrjednije, u ljepše, u mirnije, u stabilnije, u sretnije dane.

Nisam ostao oduševljen prtljagom, iako se, nisam ih spomenuo, tu našlo i nekoliko iznimnih trenutaka užitka: jedna fina večera s pičkom za desert, jedan hotel s pet zvjezdica i opet pička, crvena i otvorena kao mladi đul, dva putovanja u druge galaksije, i opet pička, za promjenu frankofona - hladna, daleka i odsutna duhom u presudnom trenutku.    

Upravo razmišljajući o tim trenucima užitka shvatio sam da stvari jesu crne i bijele, a to uvjerenje me još uvijek drži, te da mala očekivanja mogu roditi samo mala razočaranja, a da nikakva ne rađaju ništa. Pomislio sam da se sa svakim novim korakom horizont mora proširiti barem za milimetar, pa se koračanje bez očekivanja nametnulo kao najbolje rješenje. Došao sam na tramvajsku stanicu, osmica je kasnila na randevu, ali više me nije bilo briga