- Što se šminkaš? Ne bi da imaš glavu ko Edo Maajka.

- Da sam htjela nekoga tko će trčat za mnom kroz kuću i gnjavit me kupila bih ljubimca.

- Znači sad sam i dosadan. U ovoj kući mora netko pričat kad ti ništa ne govoriš. Zašto među nama nema seksa?

- Jesam te neki dan uhvatila za bradavicu i izbacio si me iz kreveta.

- To je zato što si me šakom zvekla kad sam te uhvatio za guzicu.

- To je bio refleks.

- Serem ti se na reflekse. A gdje su ti refleksi kad te danima nema, kad sjediš, gledaš televiziju, a ni ne primijetiš da sam okrenuo program. Tebi to nije jasno, jel tako? Tu si, a nema te, danima te ne bude i onda odjednom 'Igby što radiš?' .

- Valjda razmišljam. Što sad hoćeš? Prihvati ili popizdi.

- A o čemu bogati razmišljaš?

- O tome kako bit pametan, a ne razmišljat.

- Doselio sam se kod jebenog Houdinija. Pa ja ću popizdit jer kad živiš s luđakom možeš jedino poludit.

- Malo me živciraš, znaš ... Kiša će, mogli bi večeras ić ukrast neku stolicu.

- Mogli bi. 

- E ...

- Što je sad?

- Moj prvi nadimak koji sam dobila bio je plačipizda. Dao mi ga je tata dok sam još bila u povojima: navodno me se nije moglo smirit. Drugi nadimak dobila sam od svog drugog roditelja nekoliko godina poslije. Bio je to Martin, apropois Martina u oblacima. Njega sam dobila kako legenda kaže kad sam preboljela svojevrsni šok u vrtiću i povukla se u svoj svijet, pa su me iz Cicibana prebacili u Palčicu. Najdraža igračka bila mi je zarđala kantica sa štipalicama koju mi je tata svezao špagom i od istog napravio narukvicu kako bi ju mogla potezati. Dok je kantica lombrala, zveckala i drmuskala se oko kuće bilo je sve u redu jer je to značilo da je Martin u blizini i da se igra. Kad bi se sve umirilo iz kuće bi se začulo: "Martineeeeee!". Mater i danas kad me nazove zna pitat: "Martine kako je u oblacima?" Uredno odgovorim:"Hai", što u prijevodu s japanskog znači dobro. Tako sam upoznala mržnju i bijes prema svojim bližnjima. Nakon takvih poziva obično bi stavila špagu oko zgloba, pa se zajedno s kanticom počela vući kroz đardin do jedine osobe koja me nije zajebavala: do babe. Ni to putovanje nije bilo lagano. Put kroz đardin tada još nije bio popločan, a po njemu je uvijek šetala ona prokleta ogromna kornjača koja je priječila put kantici. Gledala bi nju, pa kanticu, nju pa kanticu, nju pa kanticu, a onda bi je uredno zviznula crvenim papučicama s likom Indijanca od čega bi ona odletjela i nastavila se ljuljati na leđima. Ništa ne bi postigla. Kad gledam na to iz današnje perspektive kornjača mi se činila poput onih galapagoskih ili onih argentinskih, nasrtljivih. Nego, da skratim, tako sam upoznala "ljubav" prema životinjama. Kantica svejedno ne bi mogla proći jer bi mi kornjača i dalje priječila put, a onda bi se pojavio i strah da će oklop eksplodirati pa sam morala ići okolnim putem preko zida, kroz povrće, pa opet preko nekih dasaka kako bi došla do tarace gdje sam se u miru mogla igrati i čekati da baba dođe s posla. Pentranjem bi mi obično ispala pokoja štipalica i to ko za vraga oko kornjače koja je mogla eksplodirati svaki čas, što me tjeralo u očaj. U svemu tome pozitivno je probijanje kroz povrće. Uf, da samo znaš kako je bilo ... mogla sam pobrati salatu, zelene pomadore, paprike ili grah na, u i oko kojih bi poslije ubadala, prikopčavala ili nizala štipalice. S babine tarace bi svako toliko ugledala mater ili tatu kako provjeravaju gdje sam i kako blijede niz stepenice uvjereni da sam na sigurnom. A onda bi sa borovo zelenih, željeznih vrata začula omiljeni glas: "Antikriste! Sve si pomadore pobrala! Stovraže! Jadna ti sam ja s tobom." Ja bi joj potrčala u zagrljaj potežući kanticu u jednoj ruci, a u drugoj noseći zelenu pomadoru u koju bi zabola štipalice i rekla: "Gle baba, jež!" "Vragovi nosili i tebe i ježa." Tako sam upoznala vjeru i ljubav. Obožavala sam ju i kad bi me zasluženo nadevetala. Provlačeći glavu i ruke, kojima bi začepila uši, kroz bijelu ogradu koja i danas omeđuje taracu gledala bi babu kako uspostavlja ravnotežu u prirodi.

- Pazi da ne eksplodira.

- Beštije nemaju srca. Ti si živi dokaz: Jer da ga imaju već bi ovoj jadnici otkazalo. I to ne kad te vidi, nego samo kad čuje lombranje kantice.

- Zašto?

- Znaš li kako je tebe strah da ne ostaneš bez svojih štipalica?

- Aha.

- Pa tako se ona boji svaki put kad tebe vidi.

- Nije pomoglo. Prokinula bi je svaki put kad bi je vidjela. Ona je predstavljala otvorenu prijetnju kantici. Eto.

- Ma što eto. Zašto si sad to ispričala?

- Pa reko si mi da ništa ne pričam.

- Pa si to ispričala.

- Aha. Zašto ti sad ništa ne govoriš?

- Mislim da sam službeno poludio ... Martin kažeš, ha?

- Aha. Martin u oblacima

- E pa Martine ajde malo bulji u zid.

- A? Hai.