Možda je grubo, možda bi trebalo odšutjeti, zažmiriti na oba oka, ali prosto je tako: Za Boška i Admiru Sarajevo suza više nema. Godišnjicu pogibije Admire Ismić i Boška Brkića ove godine obilježili su još samo mediji objavivši prigodna podsjećanja, bez mnogo truda, bilo čega novog i drukčijeg. Ove godine to su odreda „reciklirani“ tekstovi, ona vrsta epitafa kada valja nešto napisati a nikom se u redakciji „ne da“, kada je sve već kazano, sve note odsvirane i potrošene toliko puta da se gubi nada u bilo kakvu originalnost poslije toliko ponavljanja. Zamor materijala.

Treba biti pošten pa se odmah i ispraviti. Sasvim sigurno da u Sarajevu ima onih koji svoju dušu isplaču svakog 18. maja, odu na grob, odšute još jednu beskonačnost i ostave cvijeće. Taj krug širi je od porodice i prijatelja, iako se sužava. Ima u Sarajevu još onih koji na priču o Bošku i Admiri othuknu i ispuste ono „jah“ koje ne znači ništa, a sve kazuje. Za njih je to priča o besmislu svakog rata, pa i onog „našeg“, mladalačkoj želji za životom, bijegom od svega, negdje daleko... Boško i Admira nisu uspjeli, kao što u Sarajevu hiljade drugih nisu uspjeli, u snove je pucano snajperskim mecima i granatama, a čvrsti obruč oko grada svaki bijeg činio je neizvjesnim poduhvatom. U moru jednako potresnih priča, ona o Bošku i Admiri je „izabrana“, ponajviše zahvaljujući moći fotografije koja je zabilježila njihov smrtni zagrljaj, da svijetu ispriča priču o opsadi jednog grada na kraju kratkog 20. stoljeća.

Ali je istina i da postoji Sarajevo koje za Boška i Admiru suza više nema. Istina je i da to Sarajevo danas u gradu ima vlast oličenu u bezbroj funkcija, zvaničnih i nezvaničnih koalicija, manjih i većih političkih stranaka. A nije oduvijek bilo tako.

Godina prijeloma

Godina prijeloma svakako je 2023. Tada je načelnik Općine Centar Srđan Mandić (Naša stranka) ničim izazvan najavio da će na mjestu pogibije tog sarajevskog Romea i Julije biti podignut spomenik. U istom dahu i danu Mandić je najavio da je idejno rješenje već odabrano, da se sa odabranim rješenjem porodica složila i da će centralni dio spomenika biti stihovi „Zabranjenog pušenja“ čiji frontmen je već dao pristanak. 

"Ovim činom bit će ispravljena dugogodišnja nepravda. Ljubavna priča o sarajevskom Romeu i Juliji obišla je cijeli svijet, a na ovaj način dobit će trajno obilježje na mjestu na kojem je tragično okončana", kazao je tada načelnik Mandić, najavivši da će spomenik biti otkriven već u septembru 2023. 

Ali prođe od tada 13 Bajrama, dobro ne baš 13, ali četiri sigurno, a načelnik Mandić ne otkri spomenik niti danas postoji bilo kakva informacija o tome zašto se naprasno odustalo od praktično zgotovljenog spomenika. Da Mandić nije naprasno odustao od sjećanja na opsadu Sarajeva kao političkog kapitala najbolje se vidi po tome što je na području njegove općine, uz njegovo odobrenje, podignut spomen-tenk sarajevskim specijalcima, spomenik koji je svojim idejnim rješenjem i lokacijom podijelio sarajevsku javnost. Na kraju krajeva, Mandić je u svojoj općini udomio i spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću nakon višemjesečne potrage za pogodnom lokacijom.

(FOTO: WikiCommons/Julian Nyča)

Pa šta se onda desilo? Nakon iznenadne najave da će spomenik biti podignut za koji dan i da je već, manje-više, sve završeno, protiv takve ideje pokrenut je pravi mali ustanak, digla se kuka i motika, udruženja i pojedinci, žaleći se čas javno u medijima, čas ispotiha po društvenim mrežama i forumima. Dio ustanika nije bio nužno protiv spomenika, ali je poručivao da ima prečih spomenika za podizanje, kao što je onaj posvećen svim civilnim žrtvama opsade Sarajeva. Drugi dio ustanika opet je bio izričito protiv bilo kakvog spomenika Bošku i Admiri, bilo gdje i bilo kada, nudeći jedan nerafinirani nacionalistički narativ koji je, valjda, u nekom undergroundu, oduvijek postojao. Nema spomenika, prema tom narativu, onima koji su odbili braniti grad, dezerterima, onima koji su slobodu tražili bježeći iz grada pod opsadom i to preko neprijateljske teritorije. Odveć populističku vlast i načelnika koji se baš tih dana suočavao sa mogućim opozivom, takav ustanak je iznenadio i prepao pa je očigledno ideja o samom spomeniku „bunkerisana“ na neodređeno vrijeme. Spomen-tenk i spomen-kralj su imali bolju prođu, posebno u izbornoj godini, pa su svi resursi sa spomenika sarajevskom Romeu i Juliji preusmjereni na taj front. Kako Mandić nakon 2023. godine Boška i Admiru ne spominje ni prigodno povodom godišnjice njihove pogibije čini se da je ideja o spomeniku zakopana negdje duboko i da će tako ostati zadugo.

Mit koji trebamo

Kako obično svaka priča o svakom ratu završi u mitu, i priča o Admiri i Bošku u osnovi ima sve elemente mita. Svaki mit ima primarno funkcionalnu ulogu, on nama malo ili ništa govori o događaju koji je temelj na kojem nastaje, ali nam kazuje sve o potrebi društva koje određeni mit njeguje i prenosi. To je često puka legitimizacija stečene moći, kako je na primjeru Hrvatske pokazao Dejan Jović u knjizi „Rat i mit“. Istovremeno, ima priča koje služe da se premosti jaz koji je rat stvorio, zaliječe rane, osmisli kako dalje nakon jednog tako zastrašujućeg iskustva. Priča o Bošku i Admiri, taj mit o sarajevskom Romeu i Juliji, u Sarajevu je imala ovu drugu ulogu, posebnu u godinama zaleta kada se činilo mogućim zamisliti nastavak života kao da se rat nikada i nije desio. Traumatično i jednako haotično iskustvo opsade odjednom je bilo pretočeno u sasvim jednostavnu priču razumljivu cijeloj planeti, a ljudi trebaju i vole jednostavne priče. Oni koji su preživjeli opsadu, Boška i Admiru vidjeli su sasvim sličnima sebi jer su svi, iznad svega, željeli preživjeti. Za sliku multikulturalnog Sarajeva, pucanj u Boška i Admiru bio je pucanj u grad. Oni su poginuli, ali je grad preživio.

Prvi atak na taj mit nije bilo protivljenje podizanju spomenika već p(r)okazivanje da je svaka priča o ratu isuviše kompleksna, čak i ova o sarajevskom Romeu i Juliji. Tako se najnevinija priča ikad ispričana odjednom počela pretvarati u krimić o lokalnim ratnim moćnicima koji su mogli osigurati jednosmjernu kartu iz grada pod opsadom, švercu, milionima maraka u koferima, kriminalu, ubistvima... Mada je sa mitovima sve moguće, ovom sigurno nije pomogla ni činjenica da se ne zna pouzdano ko je pucao na Boška i Admiru pri čemu jednaka sumnja pada i na pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) i na pripadnike Armije RBiH (ARBiH). Tako se najnevinija priča odjednom počela prljati, fleka je bilo sve više i nisu se dale jednostavno „oprati“. A ljudi trebaju i vole čiste priče.

Osim te unutrašnje dinamike, promijenile su se i izvanjske okolnosti. Prva je svakako posljedica masovnih migracija što za posljedicu ima činjenicu da mnogi današnji stanovnici Sarajeva ne dijele iskustvo života u Sarajevu prije rata niti iskustvo opsade grada. Hiljade nas je doselilo iz nekih drugih krajeva Bosne i Hercegovine i u koferima donijelo neke druge priče, iskustva, mitove i strahove. Bosna i Hercegovina se nalazi u permanentnoj političkoj krizi koja na momente prijeti prerasti u otvoreno nasilje. Strah koji se tako podgrijava nije prijatelj ovakvih priča, on ih blokira, čini teško zamislivim i nemogućim. Sa ratom u Ukrajini i Palestini promijenile su se dramatično i globalne okolnosti. Odjednom smo sve one koji su nas godinama „civilizirali“ vidjeli kako jedini izlaz vide u naoružavanju, sili, potpunom porazu i uništenju neprijatelja. Svijet više nije želio priče o Romeu i Juliji, trebalo mu je sirovo meso koje će slaviti zaduživanje oružja. Nakon Gaze sve druge priče čini se odveć banalnim. Sve to, i još ponešto, učinili su da odustajanje od spomenika bude moguće bez mnogo pompe. 

Danas je spomenik Bošku i Admiri zamisliv kao spomenik besmislu i prljavštini koju svaki rat donosi, kao podsjećanje da se na priče o ratu čovjeku istovremeno i plače i povraća. Podsjetnik, i to je možda najpotresnije, da iz rata niko i nigdje neće izaći ni sa jednom do kraja „čistom“ pričom. Valja živjeti bez čistih priča.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: WikiCommons/Fanny Schertzer

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.