Nekad nije bilo važno gdje, kuda, s kim, kako ... Živjelo se samo s jednim ciljem – nek' je novo, drugačije, nestalno, neuravnoteženo, neegzaktno ...Obično je tako bilo samo na tripovima, tamo negdje koncem srednje škole, prvih godina faksa, dok smo čoporativno acidiranim truplima krstarili gradovima u potrazi za nogama, stopalima, donjim ekstremitetima koji su bježali ispred nas, nestajali iza uglova, trčali, skrivali se ispod stolova na proljetnim terasama.

Nikolu sretnem u Gajevoj, haustoru Dobrog zvuka. zagrlimo se bez riječi, a preko njegova ramena ugledam apricot pudlicu kako veselo maše repom. Čučnem češkajući ju po trbuhu na što se ona dražesno izvali na bok, uši joj se izvrnu, a lijeva šapa zgrči od užitka.
- Uvijek si znala s nama psima ...
- Ne pizdi Nikola.
Ni prije nije bio pretjerano razgovorljiv, uvijek negdje sa strane, nešto dužom kosom, nego danas, bez ožiljka poviše desne obrve. Nika je bila znatno mršavija. Teško, gotovo nemoguće se sjetit na čemu smo bili onda kad smo zajedno brijali na palubi broda, hihotali se, otpijali pivu, nastavljali s drapanjem.
- Čujem da si sinoć brijala s Nikom i Nikolom.
- I?
- Kako ti je bilo?
- Ok valjda, što ja znam.
- Nikola mi je najbolji prijatelj, Nika poznanica, ti cura. Što bi ja trebao reć, mislit?
- Da si kreten jer si spavao na krmi i da do kraja života nećeš prežalit što si se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Tako je i bilo. Bruno je na koncu ispao najveća faca. Svi zadovoljeni na svoj način.

Izvadim cigarete iz torbe, Nikola Lucky Strike iz kožne jakne koju je 70-tih nosio njegov pokojni otac. Iz unutarnjeg džepa jedva iskobelja upaljač. Pripali mi, zagleda se u natpis otisnut na njemu crnim slovima, pa ga okrene prema meni. Restoran "Lopud" ... Nova Ves ...
- Koliko si puta bila na Lopudu od onda?
- Masu, ali nikad onako, nikad me više nisu deportirali.
- Učinilo mi se prošlo ljeto da te vidim na jednoj od susjedno usidrenih barki, ali brzo ste otplovili. Nisam se stigao javit.

Bilo je ljeto '96 pred odlazak u Zagreb. Osmoro nas se, što bi moja baba rekla "bez brige i pameti" uputilo na četverodnevnu avanturu s vrećama, ruksacima. Oboružani s ponešto hrane, više alkohola i neprocjenjivim blagom - dijelovima tijela Bart Simpsona, pomno zamotanima u foliju. Putovanje, kasnije će se pokazati, nepovratno je propalo, već drugi dan uljudno smo zamoljeni da napustimo otok.

Noću je zima, pijesak se navlaži, uvuče se u vreću, kosu, uši, među zube ... Sve to zna poprilično ispizdit grupu na putovanju koja je dobrih pola sata prije spavanja (op.a. u takvim situacijama vremenske intervale je nemoguće odrediti, pa ih bubam napamet) izgledala kao da su ih napale divovske uši. Zaspala sam pred jutro, jedva, da bi me Viktor vrlo brzo? počeo panično buditi.
- Koji ti je kurac?
- Diži se, brzo, imamo situaciju!
Protrljala sam oči pijeskom, osvrnula se naokolo ... Blaža je spavala zakopana s improviziranim penisom među nogama. Glava i sise su joj virile van. Okrenula sam se upitno prema Vitu.
- Glava da može disat, toga smo se sjetili, a sise će joj do ujutro narast za dva broja, pa nije htjela da ju stišću. Kurac nam se učinio kao 'nice touch'.
Dobro, to je ok. Nika i Nikola u plićaku su pokušavali uhvatit ribicu i stavit je u čašu stocka da vide koliko će živjet. To je isto ok.
- Gdje su ostali?
- Ostali smo bez pića. Pošli su na drugu stranu otoka u nabavku.
- Kroz šumu?! Pa nitko od njih ne zna put, proživjet će jebeni Vijetnam po ovom sumraku. Ha-ha. Zakon. U svakom slučaju dobro je što su se uputili ranije. Valjda će se vratit do popodne. Nego, što si me probudio, sve je normalno.
- Pridigni se i potraži crvenu jedrilicu s njemačkom zastavicom.
Nalaktim se. Svuda naokolo bespuća pijeska. Na mrtvoj morini ljuljuškalo se dvadesetak jedrilica, yachti, poneka pasara ... Nigdje ni psa. Tišinu je remetilo samo ono dvoje kretena u plićaku: "Mene nešto ugrizlo", "Jel' ribe spavaju?". A onda ... šok, nevjerica ... bacim se na leđa. Promašim improvizirani jastuk i svom snagom mlatnem o vlažno tlo ... uhvatim se za potiljak i jedva izustim ...
- Molim te reci mi da ono na jarbolu s dalekozorom nije Bruno.
- Dakle ... i ti ga vidiš. Što ćemo sad?
- Koliko je maznuo?
- Nemam pojma. Mislim dva.
- Dvaaaaaaa! Ubit ću ga ko zeca kad dođe k sebi. Ako ikad dođe k sebi.
Izvadim iz folije Bartovu kosu i bradu. Prvu uvalim pod jezik, a drugu polovicu pružim Vitu.
- Imamo pola sata.
- Ja ću bit Pamela. Ti budi Mitch. Moraš skinut grudnjak.
- Ja bi bila plutača. Aj me poteži do jedrlice.
- Zaboravi. Sve i da skineš grudnjak.
More je bilo na refule, toplo-hladno. Dugo nam je trebalo da uđemo, pa nas je već do jedrilice počelo prat. Idilična scena. Bruno maše sav oduševljen s jarbola, mi mašemo njemu, on nas pljuje, mi njega pokušavamo poprskat, Nijemci izlaze iz kabine ... Vrijeme stane!
- Tko su ovi ljudi na mojoj jedrilici i zašto ste vi u moru?, pita biser na jarbolu, dvogled prislanja na oči, uvećava postariji bračni par. U momentu kad uljezi počnu paničarit da ih pljačkamo Viktor i ja zaključujemo da mi u biti sa pobunom na brodu Bounty nemamo ništa. Zaputimo se put obale.
- E možeš napravit fontanicu kroz dva prednja zuba.
- Apsolutno ... gle imam tri mlaza. Amo se izvalit na leđa i čekat izlazak sunca.
- Izvalit ćemo se u plićaku. Pere me paranoja od dubine.

Nitko ne zna kako je, ni kada je kapetan napustio svoj brod. Imali smo pametnijih stvari za razbijat glavu, poput kako rashladit piće na plus trideset, zašto se oblaci nikad ne spuste na zemlju da se izvalimo na njih, o pijesku da i ne govorim. Pojavio se negdje navečer, promrznut, modrih usana, zgužvanih prstiju, polusumanut s neronovskom idejom ...
- Moramo zapalit otok da se ugrijem!
Ostali su u nevjerici blejali u kapetana Nerona, pa u šumu, mene, Nerona, šumu, mene i tako u nedogled. Kao, ja sam mu cura. Jebe mi se, vi ste mu prijatelji. Uostalom nismo mi bili poput Hulka i Jennifer Connelly. Ono, kao on nju vidi pa se smiri. Moj kurac. Individualno, svatko za sebe bili smo dvije katastrofe, zajedno eksplozija. Jedino što mi se tada učinilo logičnim bilo je ...
- Hoćeš nešto recitirat dok otok bude gorio?
- Znam samo "Voćku poslije kiše".

- Stoko nadrogirana, da vas više nikad nisam vidio na ovom otoku, urlao je na nas policajac u lokalnoj postaji smještenoj u naseljenom dijelu kopna omeđenog morem sa svih strana. Brodicom lučke uprave deportirani smo doma isto kao što smo i došli "bez brige i pameti".

Kimnem Nikoli umjesto pozdrava, pitanja. Na odlasku se ponovno okrenemo, osmjehnemo jedno drugom i ode svako svojim putem. Neka sjećanja nisu vrijedna prepričavanja jedni iz drugih iscrpili smo, iscijedili sve što smo imali. S vremenom smo se sredili. Bruno se vratio doma, radi kao instruktor jedrenja, čujem da je nedavno pao s jarbola. Nezaboravnu fazu eksperimentiranja prošli smo skupa, zameli sve tragove, izgubili kontakte. Spona su sjećanja, doduše mene i Niku danas veže zajednički psihijatar.

Sjedim naspram njega u ordinaciji, čekam da mi namigne, da znak da započinjemo. Dok smiruje nekog histeričnog pacijenta preko telefona zvjeram okolo po uokvirenim diplomama, skupocjenim antikvitetima, dizajnerskom namještaju. Ne mogu pronaći odgovor kako sam se našla tu. Jednom mi je Karlo rekao da život gledam u razmacima od po četiri mjeseca i da zatim pogledam unazad. Iskreno, bojim se retrospekcije, užasavam vraćanja, čeznem za selektivnom amnezijom. Kvartal je sasvim dovoljan da se navučeš na osobu, još jedan da je zavoliš, valjda su dva dovoljna da zaboraviš. Blijedo, nejasno ga pamtim kako šetamo nekim dijelom grada popunjenog nizom socijalističkih zgrada, nebodera, ciganskih polukatnica. Negdje mi je u mrtvom kutu. Vrlo jasno, preslikovito, živo, kristalno bistro sjećam ga se tek s nekog tuluma, proslave u centru kako laktovima oslonjen na ogradu oronulog balkona u jednoj ruci drži pivu, u drugoj cigaretu. Unatoč demenciji u poodmakloj fazi pamtim čak i majicu u kojoj je bio. Ostali akteri lebde plešući na marginalnoj izmaglici. Trenutak smo ostali samo, a ponekad je samo časak dovoljan da ugledaš znak kružnog toka za koji znaš da će uskoro biti prekrižen. Njegovo banalno, znatiželjno pitanje, izgovoreno bez ikakve intencije, latentne namjere, insinuacije u kojem je bilo više neshvaćanja, traženja sebe, osjećaja pripadnosti, izazvalo je deterministički kaos u glavi zatočenog monstruma. Otišla sam po pivu s čuđenjem kako me to nitko prije nije pitao ili sam samo sebe i druge zavaravala s mrvicom entuzijazma previše. Otišla sam nedugo nakon ispijenog Laškog. Začudo, sad kad s odmakom gledam na taj događaj, ono balkonsko, zbunjujuće biće s dječje živim očima, neobjašnjivo je ostalo u mom životu, vrlo brzo postalo neizostavni dio njega. Odjednom sam se uhvatila kako se iz popodnevnog drijemeža budim naslonjena na njegov jastuk, bezbrižno izvaljena na njegovom kauču, dok doma patim od insomnije, povremenih kunjanja od po dvadesetak minuta nakon kojih se budim samo još nestabilnija, nesigurnija u odlučnost već prije donesenih odluka. Isprepletenost uzajamnih poziva, poruka u sitne noćne sate, ručkova, pelina, travarica, posjeta ... Bila sam zbunjena, mrvicu izgubljena, bez adekvatnog motiva da se zapitam čemu sve to. Bila sam sretna. Sjećanja datiraju u nedogled od onog kako kroz stan šeće u mojoj majci, nestaje iza vrata, smije se iz kuhinje preko poluusnulog buđenja s poda i riječi 'uz tebe se nekako osjećam sigurno' do međusobnog javljanja pri povratku s putovanja. Karlo se naravno zaljubio u drugu, možda upravo na jednom od onih prigradskih, novijih balkona laktovima oslonjen na friško obojanu ogradu s pivom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Nikad mu nisam priznala da me njegovih šest riječi nagnalo da zarežem mjesto na kojem prestaju strahovi, a rađaju se nade. Više ga nisam sretala. Svejedno, hvala na pitanju Karlo i mata yo habibi.

Nekog kišnog popodneva dok me susjed vozio doma, a mene brisači hipnotizirali, lagano uspavljivali, vodili u podsvijest, pitala sam se, nadala da je Karlo konačno sretan. U stvarnost me vratio telefonski poziv. Zvao me bivši da mi je jebe mater što sam ga uništila, uvjerila da ga volim, lagala, iznevjerila, izdala sve u što je vjerovao.
- Jebi ga, život, moje nuklearno zlato.

Teško je nosit se ljudima koji te promatraju kiklopovskim okom, slušaju polunagluhi, a ti više nemaš ni najmanje želje svijet promatrati s jednim okom, naučiti znakovni jezik. Brzo se oporavio, naguzio prijateljicu na guvnu, našao zamjensku mene, tvora iz međuzemlje. Iskreno mi je bilo drago. Svi smo mi zamjenjivi, emocije se daju kontrolirati, zatomiti, glumiti, rastegnuti, ali frustracije godinama poput vina taložene u bačvi s kiselinom kad-tad će poput vulkanske erupcije izletjeti van, završiti u obliku šamara na nečijem licu, identifikacijskih oznaka na vratu, ožiljka na potkoljenici ... Pričam mu gdje je griješio sa mnom, ukazujem na stvari koje mora mijenjati, on se smije. 
- I prije sam sumnjao da si ti luda ženska, sad sam siguran u to.

Ljudi se iz straha, sebičnosti, hedonizma, pretjerane samouvjerenosti, razmaženosti, nemam pojma iz kojeg kurčevog razloga ne žele mijenjati. Što ih više promatram uviđam da se iste greške nižu periodično samo su primijenjene na druge osobe ... ključ je valjda u pronalaženju osobe koja tolerira tvoj obrazac grešaka i obrnuto ... Ma sumnjam da je tako.

No, događaj koji me naveo na čeprkanje po ostacima nekad neizgriženih, nenamočenih acidom sivih stanica - tako bar kažu ovi što me od prije poznaju - zbio se tjedan prije nego sam završila naspram ovog simpatičnog starčića koji prekrije slušalicu i kaže: "Ovaj se nikad neće ubit, prije će dokrajčit mene.". Okrutna realnost koja te na noge digne potežući te za uši zveknula me po sred čela jedne nedjelje navečer dok sam s čežnjom da crknem, prislanjajući se o zid, gmizala gradskim ulicama. Nisam osoba koja ne može bit sama, ne bojim se samoće, al' se ne sramim potražit pomoć. Biram tri jockera zovi od kojih svatko zna odgovor, al' nitko ne kaže 'evo me'. Zrinka je rekla da dečko spava kod nje, dok sam ja u suzama molila da dođe do mene, Nataša je učila i nikako nije imala vremena, Ivan se nije javljao na mobitel. Dovukla sam se do Gajeve, uzela taxi, umjesto prodaje beživotnog tijela, platila vožnju. Povraćalo mi se od bolova, mirisa borića obješenog o retrovizor i pogleda na požutjele zube ispunjene ostacima večere. Tih par sati mizerne samoće bilo je gore od mučnog buđenja poslije narkoze, dok žena na krevetu naspram tebe jauče u bolovima prekrivena krvavim plahtama, a ti se moliš da je sve san, iluzija, loš trip. Ležim doma zgrčena na krevetu s jedinom dvojbom da li u pola sata prije stečenog prijatelja - zid, lupam tjemenom ili čelom. Nisam ni jednim, svoju bol lako podnosim, kad mi ju drugi nanose ... e tu već imam problema ... Poslije kad je telefon počeo zvoniti bilo je prekasno. Vibraciju je u glavi zamijenio benjo, baš kao u Deliverencu, bila sam slobodna. Zvala me Zrinka, guštaj s dečkom, Ivan dva puta - njegove laži su prozirne, lako uhvatljive, nimalo uvjerljive i ne daju mi se slušat, a njega ionako nikad nije bilo pretjerano briga. Možda se s njim družim samo zato jer se potajno nadam da ću kad mu otvorim vrata do njega ugledati one žive, dječačke oči kako me veselo proučavaju, promatraju. Nekad se nadam da će sa sobom povesti Karla ili on nikad nije ni postojao. Znao je reći 'ništa nije kako se čini' i imao je pravo.

Nisam skener, ne čitam mislim, ne postavljam više ni pitanja jer kad unaprijed znaš obrazac, sistem, kodeks odgovora, cikličkih ponavljanja, ne vidim smisla u upitnicima. Ne pronalazim odgovore iznenadne otuđenosti, indiferentnosti, razdvojenosti ... pa iako sam ovom ljupkom starcu rekla da se bojim samo zmija, dolazim do toga da zazirem od novih veza, prijateljstava s patološkim obilježjima, neravnomjernim ulozima, odsutnosti straha ... Čemu sve to, svi ti ljudi koji dolaze, ostavljaju nevidljive ožiljke ... Kad ostaneš bez dijela sebe, dijela koji te po prvi put u životu nagnao na pomisao da sve konačno ima smisla, dolazim do zaključka da jebeš čovjeka bez poroka, jebeš čovjeka koji se u životu oko ničeg nije potrudio, jebeš čovjeka koji u vezi zaboravi na prijatelje, jebeš čovjeka koji u životu nije iskreno volio, jebeš čovjeka koji se zbog nikoga nije promijenio, jebeš čovjeka općenito, jebeš mene što ovo pišem i zato yo lo siento, pero adios amigos.