„Ima nešto autentično u ove pjesnikinje (ona će to nazvati 'dragocjeni sonar') koja umije zagospodariti fikcijskom zbiljom svjesna tegobnosti novog ustroja svijeta i svijesti“, tako je zapisao prije godinu dana preminuli pjesnik Sead Begović u predgovoru zbirke pjesama „Tragovi u zdencu“ pjesnikinje Nede Šušnjak. Shvatili ste – danas je opet ponedjeljak i Lupiga vam opet na svojim stranicama predstavlja autore/ice koji će vas možda zainteresirati ili vam barem popraviti ovaj tmurni dan. 

Neda Šušnjak rođena je 1950. godine u Velikoj Kopanici nedaleko Slavonskog Broda, a danas umirovljeničkim životom živi nadomak Zagreba, u Svetom Ivanu Zelini. Tek nekako s umirovljenjem Neda Šušnjak počela se intenzivnije baviti svojom starom ljubavlju – poezijom. Do sada je objavila četiri zbirke pjesama: „Kako lete ptice“ (2010.), „Svijet na bijelom papiru“ (2014.), „Tragovi u zdencu“ (2014.) te „Srce u atmosferi“ (2018.).

„Izbjegavajući trendove, škole i pravce koje je suvremena hrvatska kritika 20. stoljeća nametnula kao medijsku šprancu i nadasve opći poetski konzumerizam, ona uspijeva nametnuti svoja prosjajana saznanja i osobne duševne treptaje protkane encefalografijom svemira“, još je jedna Begovićeva opaska iz predgovora Nedine zbirke „Srce u atmosferi“.

Nedu Šušnjak danas predstavljamo s njenih pet pjesama.

Neda Šušnjak (FOTO: Privatni album)

 

POKLONJENO NAM JE TO

Poklonjeno nam je to
u tom spletenom odsjaju vode
U blagoj izmaglici rumene čežnje
do koje vjetrokazi vode
U odrazu koji se svjetlucav
vraća na vjeđe obogaćen sjajem
Dok spiralna se svjetlost diže
kroz vidne pejzaže

Dok blista kapljica vode

I čini mi se nedjeljivo je to
od lijeposti u čovjeku
Od duše koja sanja o čovjeku
u čovjeku koji hoda gleda snima
U širokom krugu do kumulusa
pod plavom kupolom

Od kucanja u blizini
do plamsanja nedogleda

Poklonjeno nam je to
kao dragocjenost
I mislim svi ljudi u sebi nose to
ali neki ne znaju još
(Negdje nadolazi sasvim polako
stidljivo u pjenu zaodjenuto
a negdje prednjači)
To
što se do važne točke kreće
Do važne točke

Kada svako žiće
sva druga žića mazi i pazi

Netko će sada reći
ta točka je utopija sama
Al' ovo je pjesma (nije li pjesma)
u kojoj se odmata tajna
i ono što u nju vuče
Zato jest pjesma
jer se u njoj može
sanjati ono čega još nema

Može se u njoj ostvariti
i nemoguće

 

NIJE TO SAMO ZA TEBE TAJNA

U ledu je u travci u pomaku u stavci
i oko svega se obmota
I nije to samo za tebe tajna
tu se zauzlaju ljudi
Mnogi znatiželjni kucaju na neopipljiva vrata
da ishode odgovore uže ili šire
I gle i oni s druge strane taru staklo monokla
zbog čišćih vidika

Samo da barem provire

Jedan je tako htio znati
što je u njemu samome on sam
Pa postavio pitanje koje će slijediti
i potom otišao jako daleko
U vječnost dičnu
preko ruba nenačeta
bez traga
Da ni sam nije znao gdje je
kako se vratiti nazad u vidni krug

A što ga je čekalo
nakon svega

Da se vrati u svoje male stvari
tako kratkotrajan bijaše
Tu među sitnarijama
koje ga nadživjeti hoće
već ne osvaja poene
Ne bijaše više snažan
za aktivnosti iz prvoga reda
(struganje osušene šibljike
nožicama dabome)
I tako malo važan bijaše
ustvari nevažan
za te neke nove eone

Ne bi se više
busao pred njima

 

KADA SATI POSTANU ALATI

Kažu
da je vrijeme beskonačno
a mijena stalna

Da svemu uostalom pripada
samo djelić vremena
u stalnoj preobrazbi
Što će li biti kroz eone
Na jednoj strani
kažu
izranjaju kontinenti
na drugoj tonu

A životni sati
gle
mogu biti tako nelijepo izduženi kad trpljenje traje
Kada se ćuti ugoda pretvaraju se u ubrzane sekunde
što vremenom jezde poput zvijezda padalica
I vidim
što se više bliže kraju života
tim više postaju brzoprolazni vremenski komadići
prenježni da uspore protjecanje
Što ih je manje u preostalome broju
veći su zalog činidbama

Postaju važni

A tako su dragocjeni moji
mariš li ti za moje
I tebi su dragocjeni tvoji
marim li ja za tvoje
Tek revno laštimo površinu u ružičasto
a pritom su nam sati alati
Komadići sićušni spram vječnosti
koje ćemo odbaciti kao najlonske vrećice
da ih raznosi vjetar po Planetu

Ima toliko odbačenih stvari
pa neka budu i oni tamo

Kako da namjestim
te okulare
Kako da izvrnem oči
i uočim neočito
Kako ne uspijevam u tim satima razabrati
onih s vedrijom sadržinom
Pa da ih uvučem u skrivene rukavce
srčanoga toka
i čuvam duboko negdje

Kao ružičasto ispod površine

 

DOTAKNUTO ČULOM

Dogodi se to na suncu
usred plave vedrine
To darivano nastajanje
i prelet kroz život časomičan
Let obdaren čulom za tvarnosti
nerazlučiv spoj otvorenih očiju i sna
Ako je stvarnost
opipljiva je i viđena na svoj način

Ako je san
ne raspoznaje se od stvarnosti

U darivanju tome
ta prigoda je
tek trenutak zgode
Da se prohodi njezinim uresima
kroz dan ispred sebe
kroz dan iza sebe
Kroz noć zaodjenutu zvijezdama
što svoj treptavi aksamit u tišini pletu
A ipak vidim kako ljudi kao slijepci
te darove gube
danonoćno tapkajući u smjeru nehata
To veličanstveno na životarenje svedu

Jedan drugoga mete i pati
i oko prsta mota

Dok mi Kugla šapće
o tom živovanju
O mrvicama koje se na njoj začinju
da odigraju svoj svemirski ples
Onako kako se događa samo jedanput
kao kad se spoje
život i kairos vođeni Njegovom rukom

darivani
u sveopćem bivstvovanju

 

POSTOJI ZABORAVLJENO

Koliko je začudnosti
na ovoj kristalnoj Kugli
Gle kako jezero modrinom zbori
i kako ga odraz smreke sjenča
A more širi bijelu glazuru
do neiscrpne igre neba

I jedno se drugim uzveliča
i jedno drugo sobom snaži

I je li jesi ti ovdje sada
ili nisi
u nekoj biocenozi
I sam kao negdašnji praotac
i budući stasao sin
Je li to Sunce gubi ravnotežu
što se primičeš bliže do svoje enigme

Ili se lome zemaljska ogledala

Postoji zaboravljeno
što se okretalo s Kuglom
I pradavne riječi zakopane u gorja
nečujne kao Hem
No čini se da ti dan postaje kraći
za cijeli jedan dan

i čeka alkiona

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay