DARIO DŽAMONJA: Rođendan

Ivor Car

12. lipnja 2012.

DARIO DŽAMONJA: Rođendan

Već dugo vas nismo počastili s nekom od izvanrednih priča Darija Džamonje. Sarajevski majstor kratkih priča ovu je priču napisao nakon povratka iz Sjedinjenih Država u rodno Sarajevo, nekoliko mjeseci prije smrti. Kako netko reče, „najbolji poznavalac mikrosvijeta koji se zove Sarajevo“, u priči „Rođendan“, objasnit će kako su ga uvijek mimoilazile vlastite rođendanske proslave i zaključiti kako je možda najviše što je njegov otac uradio za njega, to što je na dan Darijevog rođenja došao mrtav pijan na probu hora Narodnog pozorišta i svome kolegi nanio teške tjelesne ozljede

Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede... itd. itd.

Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli baš sličnim tokom.)

To je bilo možda najviše što je moj otac uradio za mene u svom (i mom) životu jer, prije nego što sam dočekao svoj prvi rođendan, utrapio me je baki i djedu.

Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha...

Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim. Znate, siromaštvo ni onda nije bilo na cijeni.)

Pitao sam baku:

"Bako, imam li ja rođendan?"

"Imaš sine, kako da nemaš. Sva djeca ga imaju."

"Bako, je li to ono kad sam bolestan?"

Godine su prolazile i rođendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduševljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio još jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razlo­ga za slavlje.

Jedino što se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.

Već tad sam razvio fiks-ideju da ako doživim četrdeset prvu go­dinu - sve će biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.

Taj četrdeset prvi rođendan sam dočekao u Americi.

Da ne griješim dušu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog rođenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam baš taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio ošamućen od novokaina koji sam primio, a da ne pričam o tome što nisam mogao ništa ni okusiti ni popiti.

Ništa se nije promijenilo od tog "kobnog" rođendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore.

Tako sam nekako dogurao i do ovog četrdeset šestog.

Bio sam odlučio da na sijelo pozovem barem komšije, ali sam se dan prije našopao nečega u Ekspresu i probudio se sa strašnim bolovima u želucu i sa neizdrživim, ponižavajućim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuđivao da izađem iz kuće. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje rečeno, u klozetu.

Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne baš tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon.

Poštara sa čestitkama nisam ni očekivao, jer ja svoju poštu pri­mam u kafani, a i male su bile šanse da će neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio - ne bih otvorio.)

Doduše, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrešan broj.

Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me dočekala s podrugljivim:

"Dobro je, mangupe. Jučer ti bio rođendan, a ti si se stisno - nema te ni na pomolu."

"Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, jučer mogao stisnuti."

Zovnuo sam rundu i sačekao poštara Ruždu. Donio mi je čestitke od majke i kćerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla.

Unutra je bio šal i kratka čestitka: Sretan ti rođendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela.

Potpis nije bio potreban - prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao još jednu rundu...

Dalje je izlišno pričati.

* * *

Sjedim u kući umotan u meki šal. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: "Samo da mi je dočekati četrdeset sedmu. Onda će sve biti bolje."

I znam da je to laž, jer kao što dobro znam lagati druge, još sam bolji kad lažem sebe.

Dario Džamonja

Lupiga.Com