Protekla je godina prošla u znaku ženskog otpora, u znaku snažnih i hrabrih žena koje se bore protiv nasilja, podupirući slabije, manjine, dajući podršku onima kojima je sustav uskraćuje. Pobjeda inicijative My Voice, My Choice, uspješni prosvjedi u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreb, prikupljanje više od 70.000 potpisa u peticiji koje je potaknula Sanja Sarnavka, performansi Arijane Lekić-Fridrih akcije su koje inspiriraju na ponos. Na te poruke uzvraća se gaženjem ruža, morem uvreda na društvenim mrežama, mržnjom i prijetnjama. I nakon svega toga, stalnim čuđenjem i pitanjima gdje je uopće taj fašizam, što te žene hoće, zar se nisu odavno emancipirale? 

Ovaj tekst u dva će dijela pokušati odgovoriti na pitanja što te lude žene uopće žele u ovako idealnom društvu u kojem živimo. Društva u kojemu nema fašizma, nema rasizma, nema seksizma, nema mizoginije. Društva kojim već trideset godina vlada skladno domoljublje.

Od zaposlene žene u hlačama do ružne partizanke u uniformi

Opreka lijepe i ružne žene produktivan je izvor mizoginih značenja, osobito kad se u demonologiju uključe seksualne konotacije, a slika vještice postavi u opreku prema marijanskom kultu djevice. Vještice su ružne i podaju se Đavlu, tvrdio je Jean Bodin u svojoj „Demonomaniji“ (1580). A podaju se đavlu zato što su ružne jer kad bi mogle naći boljega ne bi prihvatile takva ljubavnika, kaže Bodin. U trajnom srednjem vijeku hajka na vještice nikada ne prestaje, a moralna nakaznost i tjelesna ružnoća u njoj su neodvojivi.

S tranzicijskim povratkom na hrvatsku predsocijalističku prošlost ponovo ulazi u opticaj slika nakazne i zazorne vještice, sada u liku ružne ljevičarke i feministkinje. Familistička ideologija nastoji nametnuti ideal čedne i pokorne supruge nasuprot socijalističkom modelu samostalne i elokventne borkinje koji se sada sustavno demonizira i svodi na pejorativnu figuru muškobanjaste žene. Devedesete su uvelike protekle u znaku povratka vrijednostima četrdesetih što se očitovalo i u negativnom stavu prema ženama koje su karijeru gradile izvan religijskih i nacionalističkih domoljubnih matrica, zbog čega su olako etiketirane kao mrske ljevičarke.

U često citiranom govoru prigodom Svete mise na dan sv. Obitelji, 11. siječnja 1942. godine na takve se žene osvrnuo i Alojzije Stepinac. Obraćajući se učenicama Domaćinske škole u Zagrebu izrazio je vrlo oštar stav o zaposlenim ženama koje su „počele nositi hlače, prezrele Boga, stidljivost i pošteni rad“. Tu vrstu žena koje su ujedno i „nakaze od žena, odvratne Bogu, ali odvratne i poštenim ljudima“ nazvao je „specijalnim tipom komunističke žene“. Burne devedesete na politički pozornicu iznijele su poplavu Stepinčevih „poštenih ljudi“ kojima je tako shvaćena „komunistička žena“ odvratna i nakazna.

Najbogatiji slikama nakaznih i ružnih žena „specijalnog tipa“ zasigurno je romaneskni opus Ivana Aralice. U „Četveroredu“, romanu s temom bleiburške tragedije, partizanke su ružne poput gliste, one reže, žedne su krvi. No, one su prije svega ružne i kao takve objektivni izvor pripovjedačkog gnušanja – „Te goropadne djevojke i žene, te bubuljičave, neumivene i nepočešljane curetine u seljačkim čakširama i njemačkim šinjelima, s ručnim bombama oko pasa i njemačkim šmajserima na prsima, to dno ljudskog života, to dno ružnoće i nakaznosti, nije se moglo usporediti ni sa čim ružnim, zlim i jadnim što sam do tada u životu vidio“ („Četverored“, 1997: str. 141-142).

S obzirom na činjenicu da nove generacije povijest ne usvajaju toliko posredstvom udžbenika povijesti i književnih tekstova, koliko iz filmova, popularne kulture i lakše dostupnih sadržaja, sva je sreća da nam mladi ništa ne čitaju pa u tom smislu nema straha da će Araličina slika partizanke opstati u kolektivnom pamćenju. Umjesto nje i dalje cirkuliraju javno dostupne fotografije stvarnih partizanki: sestara Baković i Radeljević, Nade Dimić, Palmine Piplović …Teško bi bilo za njih reći da su ružne ili nakazne. Posebna je tema zašto su sve te mlade djevojke, zapravo djevojčice od osamnaest do ranih dvadesetih godina izgubile život, i to na tako strašan način. Zar zato da bi se četrdeset godina nakon njihove smrti pojavila slika Bosiljke Đurić koja se u „Četveroredu“ „grči, praćaka i previja, slično odsječenom komadu gliste“, dok se probija „između nogu njenih drugova, između čarapetina i čakšira“, a glas joj se cestom razliježe „kao hropac, kao režanje“ dok traži „da zakolje“, „da se krvi napije“, da isječe na komade „banditsko dijete“? I sve to zbog toga što Bosiljka pati od „partizanske bolesti“. No, poetska je sloboda bezgranična, a papir trpi sve. Drugo je pitanje što se događa stvarnim ženama i kako se taj, novom vremenu podobni imaginarij, manifestirao u zbilji.

U ovom tekstu izdvojeno je nekoliko slučajeva otvorenih napada na žene koji su se od devedesetih do danas u javnom prostoru odvijali po vrlo sličnim obrascima. Ti se izgredi u ovom tekstu iznose u formi pravila. Premda su sročena u ironijskom ključu, ona se doista mogu smatrati utvrđenim normama jer umjesto da navedeni ekscesi rezultiraju stvaranjem kritične mase i društvenom progresijom, čini se da varijacijama i periodičnim ponavljanjima stabiliziraju i ohrabruju poziciju delikvenata. Nekoliko temeljnih slučajeva seksističkih ispada u području politike, kulture i medija, ispisalo je morbidna gramatička pravila mizoginog jezika koje je hrvatsko društvo normaliziralo do te mjere da to isto dementno društvo danas zatvorenih očiju i začepljenih ušiju postavlja pitanje: „Što te žene uopće žele?“ i „Gdje one vide fašizam?“

Prvo pravilo: Političarka se mora uskladiti s činjenicom da pripada slabijem spolu ako želi zaštitu Poslovnika zbog vulgarne seksističke opaske saborskog kolege

Usklađivanje žene s njezinim biološkim funkcijama u vremenu tranzicije postala je glavna moralna opsesija i zadaća političara nove generacije koji odjednom otkrivaju kada počinje život, a ženske dužnosti nastoje propisati u skladu s demografskom panikom koja je obuzela identitetsku politiku. Tako će u listopadu 1997. godine Vice Vukojević u Saboru, smrknuta lica kroz zube dobaciti svojoj kolegici Đurđi Adlešić „Više rađajte, manje pričajte!“. Izjava za Vjesnik koju je tim povodom dao čudeći se zašto je njegova kolegica „iz toga napravila slučaj“ jer on je „samo izrekao svoje mišljenje kako je biološka dužnost žene da rađa“, završila je na stranici 259. „Antologije hrvatske gluposti“, kao jedno od greatest shitsa iz poglavlja „Nježniji spol – žena, majka, domaćica“. No, kako je „Antologija“ objavljena 1999. godine, a glupost je vječna, u međuvremenu se skupilo materijala za nekoliko antologijskih sezona. Jedan izvanantologijski, ali poznatiji slučaj saborske gluposti zbio se 2001. godine, kada je u raspravi o skidanju imuniteta Anti Đapiću (HSP) zbog optužbe za plagiranje magisterija, zastupnik Anto Kovačević (HKDU) dobacio Vesni Pusić (HNS) kako je „dragi Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca“. Svi smo zapamtili ovu izjavu kao rigidni primjer nekulture političkog dijaloga, međutim, malo tko se sjeća okolnosti u kojima je predsjedavajući Mato Arlović (SDP) tada opomenuo oboje, i Pusić i Kovačevića. Potom je nakon stanke ipak odbacio opomenu Vesni Pusić, a Kovačevića upozorio da je pretjerao jer je uvrijedio „sve pripadnice slabijeg spola“. Možemo pretpostaviti da je na promjenu odluke Arlovića motivirala naknadna spoznaja da čak i Vesna Pusić pripada slabijem spolu, no tek nakon što mu se učinilo da je dovoljno snažna da je mora opomenuti za uvredu koju je njoj uputio kolega. Žena bi trebala biti slaba da je štiti zakon, a dok je jaka ne treba joj ništa osim kontrole i obuzdavanja. 

Drugo pravilo: Predsjednica Vijeća za elektronske medije trebala bi zagovarati govor mržnje ako ne želi da je pretvore u kartonsku partizanku i poklone joj kapu četnika silovatelja 

S vremenom se od izoliranih incidenata kojima se nastojala disciplinirati žena koja odlučuje, misli ili govori, discipliniranju pridružila i gomila. Tako se na prosvjedu koji je organizirala zagrebačka HVIDR-a uz potporu braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata 25. siječnja 2016. godine okupilo više od 5.000 prosvjednika. Prosvjednu povorku predvodili su Đuro Glogoški, Velimir Bujanec i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš (HSP AP), a nosili su transparent na kojem se nalazila montaža Mirjane Rakić u partizanskoj uniformi. U prosvjedu nazvanom „1991. borba za slobodnu državu, 2016. borba za slobodu govora”, sloboda govora tražila se za voditelja Marka Juriča koji je u svojoj emisiji na televiziji Z1 opominjao majke s djecom da paze dok šetaju Cvjetnim trgom jer iz pravoslavne crkve uvijek može istrčati „četnički vikar“ s nožem i obaviti svoj „krvavi četnički pir“ pa je predložio da se taj trg obilježi tablama „pazi oštar četnik u blizini“. Na to je reagiralo Vijeće za elektronske medije privremenim ukidanjem koncesije Z1 televiziji zbog povrede članka Kaznenog zakona o poticanju na mržnju. To je bio povod da Velimir Bujanec donese Mirjani Rakić, koja je tada predsjedavala Vijećem, četničku šubaru i nekoliko kapa titovki s kokardom i zvijezdom petokrakom tvrdeći da je kapu s kokardom dobio od silovane žene iz Vukovara – „Ovu šajkaču mi je dala jedna žena iz Vukovara, pala je s četnika koji ju je silovao, ta me žena zamolila da vam to poklonim“. 

Mirjana Rakić s "poklonjenom" joj navodnom četničkom kapom (SCREENSHOT: YouTube)

Teško je reći što je u ovom primjeru izrugivanja sa ženskom patnjom bilo gnjusnije, pretvaranje traume ratnog silovanja u neukusnu dosjetku ili javno sramoćenje ugledne novinarke koja odgovorno radi svoj posao, ali izgred u kojemu huškačka gomila mržnju naziva domoljubljem, a za slobodu govora bori se izrugujući se i s domovinom i sa slobodom, dugo ćemo pamtiti.

Treće pravilo: Političarka bi trebala paziti što govori u javnom prostoru ako ne želi da joj se pod prozorom skupljaju ustaše, na profilu anonimci prijete smrću, a na karnevalu spaljuju lutku s njezinim likom

Ovdje dolazimo do 2025. godine. Dalija Orešković političarka je koju njezini protivnici redovito objektiviziraju u svojim seksističkim ispadima pokazujući da je strah od Dalije velik i da se s njim teško nositi. Pritom je solidarnost vladajućih političara s huliganima koji ispisuju uvredljive grafite i šalju prijeteće poruke gotovo beziznimna. Osobito vulgaran ispad zabilježen je 20. listopada 2025. godine kada je Hrvoje Zekanović tijekom gostovanja u Studiju 4 HRT-a rekao da je „vizualizirao kolegicu Orešković kako leži u krevetu pokrivena hrvatskom zastavom s jastukom na kockice“.

Suzdržavajući se od lascivnih opaski i zadržavajući fokus na tragu seksističkog dociranja tipa „više rađaj, manje pričaj“, aktualni je ministar branitelja Tomo Medved 29. studenoga 2025. na vijest o tome da se pred stanom Dalije Orešković okupljaju prosvjednici iz reda Autohtone Hrvatske stranke prava koju predvodi Dražen Keleminac, kazao: „No, u kontekstu pitanja vezanog za Daliju Orešković, činjenica je da bi bilo dobro da malo smanji svoj agresivni oblik retorike u javnom prostoru jer se i danas dosta hrvatskih branitelja javilo i iskazalo nezadovoljstvo njezinom odnosom prema Domovinskom ratu i drugim pitanjima.

Dalija Orešković političarka je koju njezini protivnici redovito objektiviziraju u svojim seksističkim ispadima (FOTO: Ladislav Tomičić)

Trebamo biti svjesni težine izgovorene riječi u javnom prostoru jer to ljudi slušaju“. Je li Medved svjestan toga da ljudi slušaju i to što Medved govori? Je li ministar svjestan težine koju ima riječ ministra dok iskazuje razumijevanje za one koji siju mržnju i prijete? Možemo li u budućnosti očekivati da ministar branitelja sam organizira napad na političarku jer ona govori u javnom prostoru nešto što štićenici iz njegova resora ne žele čuti? Medved, doduše, još uvijek nije organizirao takav napad, ali dokle god o njemu govori s razumijevanjem, on u njemu posreduje poziciju vlastite političke moći i to nas treba ozbiljno brinuti.

Četvrto pravilo: Žena bi trebala biti židovska ili hrvatska mučenica da bi izbjegla seksističke opaske sveučilišnog profesora politologije u njegovo slobodno vrijeme. Ako nije, a usto je antifašistkinja, onda je ružna

Pri kraju smo 2025. godine. Boris Havel, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u svojoj objavi na društvenim mrežama komentirao je Antifašistički marš u hrvatskim gradovima sljedećim riječima: „Vele promatrači sa strane: J*b*š skup na kojemu je Maja Sever najljepša“. Time je biserna ogrlica satkana od niza „više rađaj manje pričaj“, „stvorena si za madraca a ne za mudraca“, dobila novi dragulj.

Nakon što su ga prozvali studenti s njegovog fakulteta, a prozvali su ga kao profesora koji bi trebao i u slobodno vrijeme i na društvenim mrežama voditi računa o dignitetu svoje profesije i ustanove u kojoj radi, pravdao se da je samo prenio mišljenje koje nije njegovo. Dodatno prozvan zbog seksizma, ponudio je osebujno tumačenje ovog pojma uzastopno ponavljajući da je njegov glas protiv seksizma glas protiv silovanja, ubijanja i mučenja hrvatskih i izraelskih žena – „Moj glas protiv seksizma je ovo: prosvjedujem do zadnjeg daha protiv mučenja, silovanja i ubijanja žena samo zato što su židovske žene. Što god koštalo (…) Jednako se protivim gaženju spomena na hrvatske žrtve velikosrpske agresije, uključujući brojne mučene, silovane i ubijene hrvatske žene“. Osim što je nastavio tradiciju Vukojevića, Glasnovića, Kovačevića i drugih mudraca koji njeguju sliku ružne partizanke, s obzirom na vrstu morbidne argumentacije koja prizivanjem silovane žene opravdava vrijeđanje novinarke i intelektualke, mogli bismo očekivati da odnekud izvuče i Bujančevu četničku kapu. 

Mogli bismo očekivati da i Havel odnekud izvuče Bujančevu četničku kapu (SCREENSHOT: YouTube/HRT)

Potvrđujući da ne zna što je seksizam, umjesto shvaćanja što je diskriminacija, ponudio je ženama srednjovjekovni kult mučenice koji je prizvao i Stepinac u svojoj propovijedi u Domaćinskoj školi 1942. godine. Tada je, naime, kardinal učenicama kao uzor naveo primjer Svete Perpetue koja je kao djevica i kršćanska mučenica bačena u amfiteatar i tamo bila rastrgana rogovima pobješnjele krave, ali je svaki put nakon što bi pala na zemlju, podigla da bi popravila odijelo i kosu. Havel je ovom mitu dodao nijansu cionizma i kolaboracionističke solidarnosti s jačima koju uvijek pokazuju pudlice rata. Nije to neka univerzalna žena mučenica; to je hrvatska i izraelska mučenica. Naime, klub studenata FPZG-a je poruku kojom osuđuju Havela potpisao sa „Free Palestine“ što je profesora koji se nedavno u organizaciji izraelskog veleposlanstva blindiranim vozilom vozao po Zapadnoj obali i zajedno sa skupinom novinara i blogera razvlačio hrvatsku zastavu na tzv. Trumpovoj promatračnici, osobito zasmetalo.

Ravnodušni na desetke tisuća ubijene djece, mnogi su zagovarajući kršćanska stajališta stali na stranu ratnih zločinaca, i četrdesetih godina kao i danas. Dok „prosvjeduju do zadnjeg daha“ zbog neimenovanih izraelskih i hrvatskih mučenica, ni riječi nisu izgovorili protiv Netanjahua, Ben Gvira, Gallanta ili Smotricha. Ni riječi protiv onih koji su ispalili 335 metaka u Hind Rajab, Palestince nazivali ljudskim životinjama, koji su otvoreno pozivali na izgladnjivanje i potpuno uništenje cijelog palestinskog naroda. Ako su toj vrsti propagande bili izloženi studenti FPZG-a na svom fakultetu, onda je razumljivo zašto su ovako potpisali svoju izjavu. 

Drugi dio teksta objavit ćemo sljedećeg tjedna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Damir Senčar/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.